Referendum u RS i poruke Volfganga Petriča

(Pres RS)                                                         

„Ono što se trenutno dešava u Srpskoj u vezi sa referendumom izaziva veliku zabrinutost u Evropi. (...) Ne može dio BiH organizovati referendum o temama koje se tiču cijele zemlje. (...) Entitet može odlučivati o stvarima kao što su penzioni sistem, socijalna davanja, zdravstveni sektor (...) Jako je važno da građani RS i BiH dobiju i suprotne argumente oko najavljenog referenduma. Važno je da pravilno razumiju ovo pitanje jer se radi o sudbini samog entiteta. Provođenje ovakvog referanduma značilo bi da se RS izdvaja iz pravnog okvira definisanog Dejtonom, a to bi  značilo da RS dovodi u opasnost svoje međunarodno priznanje koje je potvrđeno Dejtonskim sporazumom.“ Ovo i koješta drugo napisao je Volfgang Petrič u kolumni za Nezavisne novine 5. jula i - „ostao živ“.

Lijepo je što se g. ex v.p. naknadno sjetio, barem deceniju pošto je otišao iz Sarajeva, da je Dejtonskim sporazumom RS stekla međunarodno priznanje, što znači da posjeduje kapacitet da odlučuje o stepenu svoje samostalnosti barem na nivou koji joj je zagarantovan izvornim Dejtonskim sporazumom. Uostalom, nisu li kosovski Albanci, iako nacionalna manjina, a ne konstitutivni narod, organizovali ilegalni referendum protiv volje Srba, ali je i Kosovo od Petričeve domovine Austrije  priznato kao pretpostavka državnog osamostaljenja. Da li se taj referendum ticao samo Kosova ili cijele zemlje Srbije?! Ipak, prema g. ex v.p., „entiteti u BiH su nadležni jedino za penzije, socijalnu skrb i zdravstvo“, a da je bilo po njemu i njegovom nasljedniku Pediju, vjerovatno bi se nadležnosti RS svele na kućne savjete i parking mjesta.

Očito je  Petrič zaboravio da je dejtonski Savjet ministara obuhvatao svega tri resora, a da je sve ostalo pripadalo entitetima, uključiv i oružane snage. No, i kada je broj resora antidejtonski proširen na deset ministarstava, BiH nije postala ni razvijenija, ni funkcionalnija, niti je „progovorila u jedan glas“, pa se to neće desiti ni kada se, kako je nedavno najavio bošnjački predsjednik Savjeta ministara, tome dodaju prosvjeta, poljoprivreda itd. A što se tiče „po Srpsku pogubnog izlaženja iz okvira Dejtonskog sporazuma“, referendum, kako ovaj iniciran za jesen od strane predsjednika Republike, tako i onaj uslovno planiran za 2017. od strane vladajuće partije, upravo predstavljaju ultimativan zahtjev da se u dejtonske okvire napokon vrate njegovi tvorci i potpisnici, iliti „međunarodna zajednica“. Valjda i sam svjestan koliko je u svoje vrijeme kršio Dejtonski sporazum, Petrič pokušava da se opravda:

„Sve odluke visokih predstavnika proteklih 20 godina bile su temeljene na ovlašćenjima iz Dejtonskog sporazuma, a kada su osporavane na Ustavnom sudu BiH, svaki put je presuđeno u korist intervencija visokih predstavnika.“

Kao prvo, u Dejtonskom sporazumu je uloga visokog predstavnika definisana kao „ohrabrivanje, savjetovanje i podrška predstavnicima domaće demokratski izabrane vlasti u procesu implementacije sporazuma“ i nikakvo pravo OHR-a da donosi odluke se i ne spominje, ali se takvog vrlo ograničenog mandata jedino držao Karl Bilt, dok su se svi kasniji v.p., na osnovu spornih „bonskih ovlašćenja“ ponašali poput diktatora.

Kao drugo, u Ustavnom sudu BiH, koji je podržavao pravno nasilje OHR-a, sjedila su tri stranca, koji su, uz glasove dva Bošnjaka, sistematski nadglasavali preostalu četvoricu srpskih odnosno hrvatskih sudija. I, kao treće, prema slovu Dejtonskog sporazuma rok trajanja trojice inostranih sudija bio je ograničen na deset godina, što znači da je sastav Ustavnog suda bez stranaca trebalo da izabere parlamentarna skupština BiH još prije čitavu deceniju. A onda nam g. ex v.p. saopštava ono najvažnije:     

„Jasno je da apsolutno pravo veta ne može opstati u ovakvoj formi jer to nije u skladu sa načinom funkcionisanja EU. Kroz dijalog i analizu dosadašnjih iskustava trebalo bi odlučiti koje segmente mijenjati. (...) Ubijeđen sam sa bi već nakon godinu dana mogli formirati obrise nove BiH, koja bi bila decentralizovana, sa velikom regionalnom autonomijom, ali bez neprikosnovenog prava na veto kada se radi o nadležnostima zajedničkih institucijama.“

Da li se Petrič pravi blesav ili misli da su ovdje ljudi nedotupavni? Bezuslovno i neograničeno pravo veta u zajedničkim institucijama predstavlja fundamentalnu pretpostavku zaštite ravnopravnosti u nacionalno i vjerski složenim zajednicama kakava je BiH. Da je početkom 90-ih taj mehanizam postojao i da je bio poštovan i spolja i iznutra, u BiH ne bi došlo do građanskog rata. Jednako kao što je uvođenje upravo tog mehanizma u Dejtonski sporazum (Predsjedništvo BiH, Vijeće naroda itd.) dovelo do uspostave mira i obnove BiH kakva se, uz sve probleme, ipak održala već dvije decenije. Majorizacija brojnijih nad manje brojnim nacionalnim zajednicama, koju danas imamo u Federaciji, udruživanje dva protiv jednog koje smo imali 1992. valjda predstavljaju dovoljnu opomenu da bi ukidanje nacionalnog, odnosno entitetskog veta značilo novi građanski rat ili mirnodopsku kapitulaciju Republike Srpske.

Nažalost, ovo nisu samo neobavezna privatna razmišljanja jednog austrijskog kolumniste u „Nezavisnim“ nego dio međunarodnog scenarija za „novu BiH“, koji se odavno najavljuje za 20-godišnjicu Dejtona. Ako je neko donedavno tvrdio da se „najavom referenduma u Srpskoj nepotrebno gura prst u oko međunarodnoj zajednici“, valjda mu je sada jasno da zapravo „međunarodna zajednica“ gura pištolj u glavi Republici i da su referendumi jedina realna odbrana.