Quo Vadis Bosna?

Najprije nužna napomena. Skraćenica u nazivu države nema nikakvih primisli o teritorijalnom ili sličnom redukcionizmu, već prosto raširenu radno-kolokvijalnu upotrebu u svakodnevnom govoru.

Zapljusnuti permanentnom krizom u širokom rasponu – od politike, ideologije, ekonomije, kriminala, korupcije, religije, društva, opše nesigurnosti, besperspektivnosti - a neposredno inspirisani nedavnim naprasnim poskupljenjem osnovnih životnih namirnica, urednici na Federalnom javnom servisu (FTV), u skorašnjem talk-show magazinu „Pošteno“, postavili su hipotetičko pitanje – „Revolucija – da ili ne? “ Na stranu što je razgovor u startu krenuo suprotnim smjerom, u smislu variranja opštih mjesta o žrtvi i agresoru, te nemuštim replikama srpskih učesnika u studiju, na samom kraju emisije jedan od aktera, dr Zdravko Grebo, koji je nedavno, na zaprepaštenje pretežno bošnjačke javnosti, u Centralnom Dnevniku Senada Hadžifejzovića, TV Hayat, doslovno izjavio kako “ Bosna broji svoje posljednje dane”(!), zaključio svoje slovo u debati na doista originalan način, kako ovdje možemo imati samo tri revolucije, praveći jasnu aluziju o kakvoj zemlji je riječ.

Ne treba puno mudrosti pa zaključiti kako je dr Grebo apsolutno u pravu, jer se u post-Dejtonskoj BiH sve množi sa tri.

Na tri se množi i uvođenje vjeronauke u dječije vrtiće. Navodno je sada na redu Sarajevski kanton, jer su ostali kantoni, te Republika Srpska, to već ranije uveli. O agresivnom političkom klerikalizmu opširno sam pisao i izlagao, ali očito uzalud. Takođe sam tvrdio kako je status Sarajeva pitanje svih pitanja post-Dejtonske BiH, odnosno lakmus test opstanka Bosne. Indikativno je što protagonisti aktuelne političke scene iz reda sva tri naroda, tek stidljivo spominju status Sarajeva, a međunarodni predstavnici čak ni to, vjerovatno iz nekih svojih sitno-kalkulantskih razloga.

Uvođenje vjeronauke u Sarajevski kanton, dominantno bošnjački, predstavljalo bi jasan signal kako je Bosna definitivno podjeljena po etničkim i konfesionalnim crtama. Dr Asim Mujkić, professor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, slikovito je sugerisao pitanje roditeljima Bošnjacima u Banjaluci, da li su za uvođenje vjeronauke u vrtiće i škole, odnosno da li su za to da njhova djeca “čame u nekom ćošku”, dok se održavaju časovi vjeronauke većinskog naroda?

Oglasio se i Savjet reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH, povodom „sve brutalnije satanizacije vrijednosti islama i institucija Islamske zajednice u BiH“. Naravno, pod satanizacijom se podvodi glas protiv uvođenja vjeronauke u dječije vrtiće i škole, što je nonsens.

Niko razuman ne spori pravo na slobodno izražavanje vjerskih uvjerenja i osjećanja, ali ne na način koji faktički uvodi otvorenu segregaciju i getoizaciju društva. U Federaciji BiH je već na djelu montsruozan projekat, eufemistički nazvan, dvije škole pod jednim krovom, što predstavlja getoizaciju par excellence. Zarobljenom i suženom političkom i klerikalnom umu ni to nije dovoljno, pa se sada ostrvio i na najmlađi naraštaj.

U obimnom eseju o sadašnjem trenutku zemlje i kontroverznoj ulozi međunarodne zajednice u BiH, dr Nerzuk Ćurak, Profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, (Oslobođenje, 11. februar), na jednom mjestu lucidno primjećuje : „Ako se izgradnja države BiH unutar jednog dijela međunarodne zajednice smatra antisrpskim projektom, onda to treba kazati. Ako se, shodno takvom stavu, izgradnja države smatra probošnjačkim i prohrvatskim projektom, i to treba kazati. Ako je to tako, onda je nehtijući cilj OHR-a neizgradnja države. Za to se onda moraju snositi posljedice, jer je upravo neizgradnja BiH kao države antisrpski, antibošnjački, antihrvatski, antimanjinski, antigrađanski projekat.“

Uz rizik prigovora da misli autora čupam iz konteksta, ovaj citat ipak smatram cjelishodnim u razvijanju teze o nužnosti odlučne intervencije OHR u obuzdavanju već doista nepodnošljive sprege politike i klera, kao objektivno najveće opasnosti ovoj krhkoj državnoj zajednici. Problem je raširen stereotip kako je bivši režim gušio vjerska osjećanja, što je notorna laž. Niko ne spori da se religija marginalizovala, ali nipošto i branila. To je, čini se, alibi međunarodnoj zajednici da ne interveniše u ovoj izuzetno osjetljivoj sferi.

Pitanje iz naslova doista nameće nužnost, poput imperativa, novog društvenog ugovora (Ćurak) na nivou zemlje, ali i uz participaciju relevantnih aktera iz susjedstva. Polazna premise je konsenzus oko temeljnih vrijednosti zemlje. If any …