Pravni Frankenštajn - nametnuto i nakaradno "pravosuđe BiH"

(Nezavisne novine)

"Stoga je moja poruka: pustite nas da radimo posao onako kako to nalaže Ustav i zakoni naše zemlje", izjavila je skoro Meddžida Kreso, predsjednica Suda BiH. Kada bi bilo po Ustavu BiH kao Aneksu 4 međunarodnog Dejtonskog ugovora, onda ne bi bilo ni Suda ni Tužilaštva BiH, ni Meddžide Kreso kao predsjednika tog nametnutog suda. Ustav BiH nalaže da nema ni oružanih snaga BiH, već dvije legalne vojske u zajednici država stvorenoj u Dejtonu određenoj kao Bosna i Hercegovina.

Ustav BiH nalaže da samo entiteti imaju izvorne prihode od kojih finansiraju "izdatke potrebne za rad ustanova BiH i za međunarodne obaveze BiH", kako je precizno utvrđeno u članu 8. Ustava BiH. Ovlašćenje Parlamentarnoj skupštini da može odrediti drugačije, nije ustavno ovlašćenje da se može donijeti Zakon o indirektnom oporezivanju. Uzgred, taj zakon nikada nije ni stupio na snagu, jer nije objavljen sporazum o prenosu nadležnosti koji je bio uslov za stupanje na snagu Zakona o indirektnom oporezivanju.

Ne može ih biti po Ustavu BiH, a ima ih skoro osamdeset, što ministarstava, agencija, regulatora, a sve zbog oduzimanja nadležnosti i nametanja nepravnih i neustavnih institucija od strane dijela međunarodne zajednice. To je valjda pozitivna budućnost BiH koju su nam darovali stranci, a koja sve više dijeli BiH. Od tuđih dobrih namjera BiH nikako da se oslobodi, pa već treću deceniju grca zato što neko u svoje lične agende treba da upiše kako je riješio odbranu, finansije, pravosuđe, obavještajno-bezbjednosni sektor, a ništa nije riješio. Samo su spriječili unutrašnji dogovor ili sasjekli ono što su pokušavali domaći akteri. Važne su samo njihove karijere, ali poslije BiH postajali su nevažniji nego što su bili kada su došli ovamo. Antidejtonska BiH kao katastrofalan i neuspio eksperiment bio je moguć, zato što je BiH Dejtonskim sporazumom skinuta sa naslovnih strana svjetskih medija i onda ostavljena iživljavanju frustriranih (ne)diplomata, čast izuzecima. Sada je ostalo da putem takozvanog Saveza za promjene, eliminišući većinsku volju birača u Republici Srpskoj, promijene Ustav BiH i upišu otete nadležnosti. Time bi zauvijek izbrisali Republiku Srpsku kao politički faktor.

Aktuelna je priča o referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH? Ustav BiH ne pominje nikakvo pravosuđe, niti daje ovlašćenje bilo kom organu BiH, a niti kome drugom, pa ni visokom predstavniku, da može izmišljati i nametati organe BiH koji nisu izričito navedeni u Ustavu BiH. Bosna i Hercegovina je nakon rata zarobljena od strane OHR, koji dvadeset godina krši međunarodno pravo i Dejtonski sporazum, iako ima vrlo ograničene i precizno određene poslove po Aneksu 10 Dejtonskog sporazuma - Sporazuma o civilnom provođenju mirnog rješenja. To se odnosi na koordinaciju i pomoć, između ostalog, u "uspostavljanju ustavnih institucija u BiH". Sud i Tužilaštvo BiH nisu ustavne institucije, pa ih nije mogao izmisliti ni visoki predstavnik. Pa ipak, 12. novembra 2000. godine tadašnji visoki predstavnik Volfgang Petrič, nametnuo je Zakon o Sudu BiH, navodeći da je "uspostavljanje pravosudnih institucija na državnom nivou, koji zadovoljavaju uspostavljenu ustavnu potrebu da se bavi krivičnim djelima koja su počinili javni zvaničnici Bosne i Hercegovine u toku obavljanja svojih dužnosti". Imala je Kreso od koga da uči.

Ustav BiH ništa ne nalaže o radu Suda BiH, kao što nema ništa u Ustavu BiH o Petričevim "ustavnim potrebama". Dakle, oboje su samo bezobrazni da tvrde da nešto piše u Ustavu BiH, kao da je on tajni akt dostupan samo njima, a ne jedan od najvažnijih dokumenata međunarodnog prava nakon Drugog svjetskog rata. OHR je nametnuo i Zakon o Tužilaštvu BiH i Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH. Time su napravili frankenštajnovsko čudovište, s ciljem da njihovim djelovanjem održavaju pravnu nesigurnost i političku nestabilnost.

Na apelaciju Ustavnom sudu BiH (kao jedinom pravosudnom organu koga Ustav pominje), za ocjenu neustavnosti nametnutog Zakona o Sudu BiH, taj Ustavni sud je odgovorio preglasavanjem za istoriju beščašća. Donio je odluku broj U 26/01 kojom je potvrdio nametnuti zakon o Sudu BiH. Sudije Kasim Begić i Azra Omeragić iz reda Bošnjaka i tri strane sudije - Jozef Marko, Hans Danelius i Luis Favoreu, (u nemogućnosti da se pozovu na bilo koji član Ustava BiH, potpisali su sljedeće: "Može da se očekuje da će uspostavljanje Suda BiH biti važan elemenat u obezbjeđenju da institucije BiH djeluju u saglasnosti s vladavinom prava i da zadovoljavaju uslove Evropske konvencije u pogledu pravičnih suđenja pred sudovima i efektivnih pravnih lijekova". Ne zna se šta je komičnije - Petričevo "ustavno obrazloženje" ili "ustavna potvrda" nazovi sudija. Kako radi Ustavni sud BiH, objasnio je sudija Mirko Zovko ukazavši na intervju koji je dnevnom listu "Avaz" krajem 1998. dao Alija Izetbegović, po čijem zahtjevu je vođen postupak o konstitutivnosti, a u kojem je Alija rekao: "Za odluku nam je potrebno pet glasova, tri stranca će najvjerovatnije da glasaju za nas, što znači da ćemo da imamo u najgorem slučaju pet glasova." To je potvrdio i bivši sudija Jozef Marko, koji je kasnije pisao da je postojao prećutan dogovor između Ustavnog suda i visokog predstavnika da Sud uvijek potvrđuje njegove nametnute zakone.

Odluka o "ustavnosti Suda BiH" donesena je suprotno pravno utemeljenim stavovima sudija Snežane Savić i Vitomira Popovića, iz reda Srba, i Mirka Zovka i Zvonka Miljka, iz reda Hrvata. Može li se takva odluka smatrati legitimnom s obzirom na pravno utemeljenu argumentaciju sudija iz reda Srba i Hrvata? Sudija Snežana Savić, izdvajajući mišljenje, konstatuje da ne postoji ustavni osnov za donošenje tog zakona, odnosno uspostavljanje Suda BiH, jer se ni visoki predstavnik nije mogao pozvati na odredbu Ustava BiH.

Sudija Zvonko Miljko u izdvojenom mišljenju, dao je preciznu i neumoljivu definiciju: "Ne može da postoji Sud Bosne i Hercegovine ako ga nema u samom Ustavu Bosne i Hercegovine. Ovaj zakon ne bi mogla da donese čak ni Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, pa tako ni visoki predstavnik koji u ovom slučaju "supstituiše Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine" kako stoji u samoj odluci Ustavnog suda. Jedini način za uspostavljanje ovakvog suda bio bi moguć ustavnom revizijom, u skladu sa članom 10.1. Ustava Bosne i Hercegovine".

Suđenja pred Sudom BiH i presude koje donosi po optužnicama isto takvog Tužilaštva BiH, često nemaju veze ni s pravom ni pravičnošću, ali imaju veze s političkim uticajem. Pred odlazak iz BiH, Nik Hil, zamjenik američkog ambasadora, napisao je: "Generalno se smatra da je glavni tužilac pod velikim uticajem bošnjačkih političkih snaga i postoje pritužbe da tužilaštvo ima previše tvrdokornih sljedbenika SDA". Dovoljno je vidjeti selektivnu pravdu i suđenja za ratne zločine po dvostrukim aršinima - jednim za Srbe, a drugim za Bošnjake.

Sud i Tužilaštvo BiH su pravni nonsens, ali su opstajali pritiskom dijela međunarodne zajednice. Kada se pomene neustavnost nametnutih zakona, digne se sarajevska dreka koja odjekuje do Brisela i Vašingtona, da je to rušenje i kršenje Dejtonskog sporazuma, jer su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće. Kada pak hoće da budu velikodušni i milostivi, onda kažu Republici Srpskoj - pokrenite postupak u Parlamentarnoj skupštini BiH da promijeni ili ukine nametnuti zakon. Tačno je da je većina nametnutih zakona potvrđena u parlamentu BiH, kao što je tačno da bošnjački poslanici nikada ne bi digli ruku da se ti zakoni ukinu ili bar dovedu u bilo kakvu vezu s Ustavom BiH. Oni to smatraju završenom pričom po kojoj im je OHR i Ustavni sud BiH sa tri stranca, podario pravosudne organe na nivou BiH, ali i drugu gomilu nadležnosti i institucija kojih nema u Ustavu BiH. Time održavaju neustavno stanje, umjesto da se kroz odgovorni dijalog nađu pravna rješenja.

Pokušaj legalizacije nametnutih zakona putem potvrđivanja takvih zakona u neizmijenjenom tekstu od strane Parlamentarne skupštine BiH, ne može biti ustavnopravno valjan, najmanje iz dva razloga. Prvi je što je takva "legalizacija" bila uslovljena od strane donosioca zakona - visokog predstavnika, što je zapravo ucjena najvišeg zakonodavnog organa suverene države. Drugo, što donošenju zakona o ustanovljavanju nove nadležnosti za institucije BiH, nije prethodila promjena Ustava BiH, da bi time to izričito postala dodatna nadležnost države, kako glasi ustavna formulacija iz člana 3.3.(a).

Takvu praksu Ustavni sud BiH je uspostavio preglasavanjem sudija Srba i Bošnjaka za Odluku o konstitutivnosti, po zahtjevu Alije Izetbegovića, a nastavio i u drugim slučajevima, kršeći Ustav BiH koji bi morao štititi. Tako sudija Zlatko Knežević, izdvajajući mišljenje po Odluci za ukidanje Zakona o državnoj imovini Republike Srpske, navodi: "Takvo ovlašćenje ne postoji u Ustavu BiH, odnosno da Ustavni sud vrši raspored ustavne nadležnosti, niti da donese utvrđujuću odluku kojom raspoređuje nadležnost različitih ustavnih kategorija. Ustavni sud BiH se stavlja u ulogu ustavotvorca i mijenja izričitu odredbu Ustava BiH o tome šta pripada BiH kao nadležnost, a šta (sve ostalo) entitetima. Ova vrlo opasna tendencija prema kojoj Ustavni sud, kroz odluke sudija daje sebi za pravo da u isto vrijeme i tumači tekst Ustava i, ne samo modelira, već u suštini donosi nove odredbe Ustava, stavlja u ozbiljnu sumnju legitimitet predstavnika koji je stečen na opštim izborima i koji jedini ima pravo na promjene Ustava BiH."

Dakle, Ustavni sud BiH neustavno otima nadležnost za promjenu Ustava koja pripada entitetima kao stranama sporazuma, a potom i poslanicima u parlamentu BiH. Time je dao za pravo svima onima koji zbog neustavnih odluka neće da sprovode njegove "konačne i obavezujuće odluke".