O "Djeci" i ratu, životu i smrti

Od davnina, pa do ne tako davnih vremena materijalna pretpostavka za opstanak, a time i proizvodnju života, bio je veliki broj poljoprivrednih alatki na njivi. Taj veliki broj alatki je zahtijevao veliki, barem duplo veći broj ruku. Ista stvar je i sa odbranom plodova rada i njive, samo druge alatke su bile u rukama. Štit i mač.

Nagon za preživljavanjem i produžetkom vrste se prilagođavao. Pojedinac nije imao šanse, propadao je, a kolektivni duh, duh zajednice i zajedništva se formirao u skladu sa prilikama.

U spartanskoj vojsci, recimo, u bitkama, u neposrednom dodiru sa neprijateljem - današnjim rječnikom rečeno - u prvim borbenim redovima, nisu smjeli biti mlađi, odnosno, uopšte muškarci bez muških potomaka. U slučaju da stradaju, ko bi ostao, ko bi nastavio da prenosi vrijednosti zajednice, preduslova opstanka. Na sličan način su se prenosila i ustanovljavala društvena pravila u našim patrijarhalnim porodicama.

Vremenom se mijenjaju proizvodne snage i broj ruku na njivi više nije materijalni preduslov života, ali običaj, vjera, moral, pjesma, igra, duh i kultura, koji su se vremenom ispleli, ostaju i postaju identitet, nešto mnogo dublje od brazde u njivi.

Zbog toga izraelski kibuci i dalje postoje, dok od srpske zadruge nije ostala ni televizijska emisija. Među nama su i danas očevi ratnici i veterani i heroji. Pojedini srećnici imaju i djedove, pa i pradjedove tih karakteristika. Ali na prirodne uzore zajednica se više ne ugleda. Možda zato što sve više sebe doživljavamo kao političku gomilu, a ne društvenu zajednicu.

Prema demografskim projekcijama, svaki fertilni Srbin bi trebalo da ima troje djece da bi se zaustavila depopulacija i prirodni priraštaj bio na pozitivnoj nuli.

U svijesti naroda koji je zavisio od broja članova domaćinstva se u proteklih stotinjak godina nešto drastično izmijenilo.

U ruralnim područjima je to teklo sporije, pa su još 60-ih i 70-ih godina seoske porodice zadržale patrijarhalne dimenzije i svjetonazore. Ruke su i dalje držale motiku, a agoge su se zvale odsluženje vojnog roka. SFRJ agoge.

Živjeli su kao da će 100 godina biti mir (u šta su pomenuti djedovi i pradjedovi teško mogli povjerovati), a spremali se kao da će sutra rat. I kad je sutra osvanulo, a autor navedene izjave ih za takav rat nije spremao, te mnogočlane porodice su po logici zlih vremena najviše stradale.

Takvih 18 porodica su donirale organsku armaturu za izgradnju Republike Srpske. Ratom ožalošćenih porodica je više, mnogo više, ali ovdje je riječ o onim porodicama kojima je troje djece stradalo kao pripadnici Vojske Republike Srpske.

Denis Bojić i ekipa Radio-televizije Republike Srpske su dokumentarnim filmom “Djeca” ekranizovali četiri porodične tragedije.

Snimljen u produkciji RTRS-a, ovaj dokumentarni film na jedinstven i autentičan način predstavlja jedino i posljednje svjedočenje četiri preživjela roditelja, od ukupno 36 očeva i majki, koji su u otadžbinskom ratu izgubili po troje djece. Film “Djeca” dokumentuje jednu od najvećih i srpskoj javnosti malo poznatih tragedija našeg naroda u posljednjoj deceniji 20. vijeka. Ima za cilj da istovremeno čuva kulturu sjećanja i pokaže koliko su Srbi kao narod nedovoljno svjesni svoje nedavne prošlosti i heroja, koje je ona za sobom ostavila.

Iz tragedije tih ljudi možemo učiti “samo” o životu u svom izvornom obliku i to bez da protagonisti progovore i riječ. Oni su živjeli da bi opstajali i postojali, a ne podučavali. A onda je razlog njihovog postojanja nestao.

Nema tu dalekovidosti, pa da stvaraju brojno potomstvo zarad društvenog prosperiteta. Oni svoju svrhu vide u domaćinstvu i djeci, pekuniji i čeljadi. Ne gledaju, niti treba da gledaju preko plota.

Kada tako posmatramo sliku, onda ne čudi što reljefni izraz lica roditelja "Djece" i mjesečina iz njihovih očiju stišće utrobu i Keri Bredšou nerotkinja.

Film "Djeca" je, po mom mišljenju, nešto najbolje što je na sličnu temu urađeno na srpskom govornom području. Naravno, ostavljam mogućnost da postoji nešto bolje, ali ja to nisam gledao.

Tema je takva da ravnodušnost nije opcija. Filmovi u kojima je riječ o ratnim tragedijama neminovno će izazvati reakcije, makar na nivou empatije. Takve priče diraju emocije i kada su u pitanju igrani filmovi, a kamoli kada stvarna osoba grli tri nadgrobna spomenika i nariče. Postoji opravdana bojazan da ukoliko je film odličan, gledalac presvisne. Na sreću, ili na nesreću, malo je odličnih filmova na ovu temu.

Dakako, kakvi-takvi ostaju dokument vremena u kome su nastali i o kome govore i to je dobro, ali imaju ograničen domet i gledanost. Najčešće, takvi dokumentarni filmovi su u stvari dugački novinarski prilozi sa svim nedostacima u strukturi priče i načinu pripovjedanja, koji mogu da nastanu (i nastaće) ukoliko film traje duže od 10 minuta.

A da ne govorim o pretencioznosti pojedinaca, koji olako traće kapitalne teme, bez mrvice odgovornosti.

"Djeca" traje 82 minuta i nijednog trenutka autor i ekipa nisu upali u tu zamku.

Žanrovski, to je dokumentarna drama. U pitanju je slojevita priča koja u prvi plan stavlja patnju “običnog čovjeka” i najveće žrtve koje on može podnijeti, ali u podtekstu, ko to želi da vidi, nazire se i kako se društvo odužilo za tu ultimativnu žrtvu.

Trebalo je prikazati tri majke i jednog oca, koji su u ratu izgubili po troje djece. Radi se o ljudima u sedmoj, osmoj deceniji života, koji bi, i da im je sudbina bila naklonjena, danas teško stali pred kamere i u okviru produkcijskih standarda, ispričali svoju priču. Nakon tragedije koju su doživjeli i patnje koja im je otcjepljena po danima već dvadeset godina života koji ne žive, neozbiljno je, pa možda i nehumano, očekivati brojna ponavljanja snimanja, njihovu strpljivost i koncentraciju.

Jedna majka je izustila svega nekoliko riječi, druga tek nekoliko rečenica više. Trebalo je priču dovesti do toga da ovo bude upotrebljivo. I to je uspjelo, ne samo da je upotrebljivo već je to kulminacija priče, jedne od priča, jer se paralelno odvijaju četiri priče.

Četiri isprepletene tragedije. Pri tome, nije u pitanju atak na živce po svaku cijenu, već kontrolisanje tempa i građenje narativa, koliko je to u dokumentarnom filmu moguće.

Jeste, dijelili su se “leksilijumi” u bioskopskoj sali, ali to je bilo neizbježno.

Sa takvim materijalom pred sobom, vizuelna naracija i “glas preko” su bili alati koji su najviše korišćeni. I bez obzira na to da li je iznuđeno ili ne, ovaj pristup je svrsishodno rješenje jer dok slušamo uspomene i saznanja gledamo predjele koji su bili poprište rađanja, smijeha, igre, odrastanja, rada, stradanja ne samo "Djece", već i generacija prije i, nažalost, sve manje onih poslije. Na taj način kroz subjektivnu ispovijest sagovornika kojeg slušamo, vizuelno spoznajemo i šire i dublje, objektivizaciju životnih uslova i pretpostavljene životne perspektive stradalnika o kojima je riječ.

Scenarista ovog filma je život, Denis je to “samo” znalački isčitao i ovaplotio. Izbor kadrova i mjesta za snimanje intervjua (koji to u klasičnom smislu i nisu) je brižno napravljen, a elektrografička obrada i korekcija slike i tona u postprodukciji su znalački dozirane, tek toliko da nadomjeste nedostatke sa terena i po potrebi pojačaju utisak, odnosno upotpune informacije koje sagovornici i vizuelna naracija ne pružaju, a budući da nije korišćen klasičan narator nije preostalo puno opcija.

To su u principu kontekstualne informacije na početku i kraju filma. Naglašavam da pogibijom djece, njihovom sahranom i oplakivanjem film ne završava. Tako bi bilo lakše i većina ne bi odolila porivu da breme ove potresne i iscrpljujuće priče skine sa pleća.

Hronološki, smrt bi trebala biti kraj. E pa, u ovom slučaju nije. Srećom, Denis i ekipa su se tome oduprli. Inače ne bismo saznali da je jedan od stradale braće Župić iz Mrkonjića ‘98. dobio pismo iz Makedonije. Od druga iz vojske. Iz SFRJ agoge. Pismom ga je pitao za zdravlje. A nesrećnik na koga je pismo naslovljeno je bio počivši, tada već tri godine. I oplakivan od majke Mileve. Kojoj pismo nikada nije pokazano. Primila ga je njena sestra, koja se o njoj stara.

Gledalac se sa pismom upoznaje u porodičnoj kući. Napušteno domaćinstvo nikada nije dočekalo narednu smjenu generacija. Ugašeno ognjište je upaljeno samo da bi se pročitala korespondencija neznanca i duha.

Milevina sestra nije odgovorila na pismo. Još razmišlja da li da to učini. A ko zna i šta je sa pošiljaocem? Da li je i on u Makedoniji 2001. ili 2015. godine testirao naučeno u SFRJ agogi?

Ne bismo saznali da ognjište porodice Lazarević iz Vlasenice nije ugašeno. Četvrti sin i majka Mileva su i dalje svoji na svome. Žive od njegovih ruku. Naslijedio je zanimanje predaka, na gotovo isti način kao i vijekovima unazad. Izvlači trupce konjskom zapregom. Ne bismo saznali da svaki dan prolazi mjestom na kojem su mu istog dana poginula dva brata. Najradije bi izbjegavao taj put, ali ka njegovom selu drugog puta nema.

Niti bismo saznali da se Joka Milovanović iz Lopara godinama oprašta od sinova svakom posjetom groblju, jer ne zna da li će ponovo doći. Ne bismo svjedočili ni da je na mjestu pogibije jednog sina njegov preživjeli brat ostavio džepni sat i time i jednom i drugom donio smiraj.

Svakako ne bismo znali da Marinko Bjelica iz Trnova još, koliko mu fizičko stanje dozvoljava, vodi računa o domaćinstvu. Nekome će ostati. Onih kojima je namijenjeno više nema, ali neko će se naći.

Njemu je, pored fotografija, ostao i video-zapis sa zbora u Trnovu 1991. godine, na kome dva sina i ćerka u kolu prkose i vremenu i stvarnosti.

Ovaj film, odnosno sudbina četiri porodice je ogledalo svih nas. Ogledalo našeg društva, ne ovog vremena, već čitavog vijeka. Ponovo su žrtve i stradalnici skrajnuti poslije sticanja slobode i stvaranja neke političke organizacije. Da ne pominjem da su se braća nalazili u istom rovu i istim kamionima, da su mladići od dvadesetak godina istureni na grudobrane, a danak koji je srpski narod platio u ratovima u dvadesetom vijeku je upozoravao.

Spartanska doktrina sa početka je baš zbog toga i naglašena. Bilo ih je malo i morali su se prilagoditi uslovima opstanka.

Populaciona politika svih vlada u proteklih stotinjak godina, od Nikole Pašića i Stojana Protića, do Milorada Dodika i Aleksandra Vučića dovela je do one zlokobne demografske projekcije koju oslikavaju uslovi u kojima roditelji "Djece" danas žive. Prepušteni su brizi preostale porodice i jednokratnoj pažnji ponekih sistemskih i vansistemskih entuzijasta.

Da se ne lažemo, i ovaj film je rezultat entuzijazma Denisa Bojića. Jer ostatak filmske ekipe sa RTRS-a, koji je, očito, više nego dorastao ovakvim poduhvatima, je tu godinama. Samo niko ih nije stvaralački aktivirao. Ne bih da zloupotrebljavam prostor namijenjen ovom izvrsnom dokumentarcu kritikom ustrojstva na našem javnom servisu, ali očito da mediokritetsko kadroviranje u toj kući zauzdava stvaralački potencijal koji tamo nesporno postoji. Ipak, činjenica da su "Djecu" bezrezervno podržali budi optimizam u pogledu domaće televizijske produkcije.

Fatalistička simbolika i jeste u tome da je ovo dokumentarni film o porodicama koje su u Odbrambeno-otadžbinskom ratu izgubile troje djece, a pripadaju narodu koji sopstveno izumiranje može zaustaviti ako bi prosječna porodica imala tročlano potomstvo.

Roditelji "Djece" simbolizuju mitske praroditelje naroda koji zagledani u “ungrund” grobnica svojih potomaka od nas očekuju i traže “nešto”. 

Možda će katarza koju izaziva dokumentarni film "Djeca" zaista i biti početak “nečega”.

Autor je novinar iz Banjaluke