Lakrdija srebreničke rezolucije

Pritisak da uradite "pravu stvar" može zaista da bude prevelik.

Zapravo, toliko veliki da ćete na brzinu prekršiti i sopstvena procesna pravila, da ne govorimo o previđanju sporednih principa, kao što je vrijeme za trezveno razmatranje i pružanje prilike svim zainteresovanim stranama da kažu svoju riječ. Sve se, 15. januara 2009. godine, dogodilo tako besprijekornom brzinom, politički korektnom, da je Evropski parlament većinom od preko 500 glasova, koja nas vraća u doba Vrhovnog sovjeta (22 uzdržana, devet protiv), izglasao rezoluciju kojom se 11. jula objavljuje kao dan sjećanja na genocid u Srebrenici.

Stvar postaje zanimljiva kada se uzme u obzir da je nekoliko nacrta srebreničke rezolucije bilo podneseno jedva tri mjeseca prije toga. Pod takvim okolnostima, prvi korak uobičajene procedure bio bi, ne samo usklađivanje raznih predloženih nacrta, već, što je mnogo važnije, zakazivanje javne rasprave od strane zaduženog parlamentarnog odbora, gdje bi sve zainteresovane strane imale priliku da učestvuju i da objasne svoj stav po meritumu ovako važnog pitanja. Pravilo 114 (2) Evropskog parlamenta ostavlja jak utisak da bi upravo to bio pravilan postupak: "Prijedlozi (političkih grupa) dostaviće se odboru koji je zadužen za njihovo razmatranje. Tamo gdje je to prikladno, odbor će tekst zatim dostaviti parlamentu, u skladu s postupkom koji ova pravila predviđaju."

Paragraf 3 istog pravila nastavlja: "U slučajevima gdje podnosi izvještaj, zaduženi odbor dostaviće parlamentu prijedlog za preporuku Savjetu, uz kratko objašnjenje..." Ovakva pravila, koja podstiču na poštovanje suštinskih oznaka demokratske prakse, na primjer "razmatranje" (za razliku od progurivanja), nisu samo vrlo trezvena, već su, štaviše, u skladu i s Pravilom 96 (1) Evropskog parlamenta, koje s elokventnom jednostavnošću od poslanika zahtijeva sljedeće: "Parlament će obezbijediti najveći stepen transparentnosti u svom radu..." Ako obratimo pažnju na neke pojedinosti iz rezolucije, možda će nam postati jasno zašto su se njeni sponzori opredijelili za brzometni postupak kao najpoželjnije rješenje. Tu se, na primjer, pominje "pokolj, nakon pada Srebrenice, više od osam hiljada muškaraca i dječaka Muslimana, koji su bili strijeljani po kratkom postupku, od strane bosanskih Srba". Da ništa ne bi bilo propušteno, dodaje se još i deportacija hiljada žena, djece i prestarjelih osoba, te silovanje velikog broja žena.

Da je bila zakazana javna rasprava po meritumu rezolucije, nema sumnje da bi parlamentarni odbor o Srebrenici saznao niz korisnih stvari, a najvažnije da uopšte nije tačno da je osam hiljada Muslimana bilo poređano, pa postrijeljano. Najveći broj mogućih žrtava srebreničkog masakra mogao bi da bude oko 3.400, pod pretpostavkom da svaki sudsko-medicinski izvještaj, bez dalje analize, bude prihvaćen kao dokaz strijeljanja, što ni teoretski nije moguće.

Razlog je jasan. Preko 50 odsto postmortem izvještaja odnosi se na dijelove tijela, kao što je vilica ili butna kost, koje su revnosni stručnjaci Tužilaštva Međunarodnog tribunala u Hagu uzdigli na status slučajeva, ali na osnovu kojih nije moguće izvući nikakav pouzdani zaključak o uzroku ili načinu smrti. Štaviše, u oko 50 odsto slučajeva, stručnjaci Tužilaštva sami su, u svojim nalazima, priznali da nisu u mogućnosti da utvrde uzrok i način smrti, bez obzira na očiglednu motivisanost da ustanovi koja ih je zaposlila dostave rezultate koji će je zadovoljiti.

Rezolucija, ipak, sadrži jednu tvrdnju koja je, u suštini, tačna: "... uprkos ogromnim naporima koji su do danas bili uloženi, sa ciljem da se pronađu i otkopaju masovne i pojedinačne grobnice žrtava, pretrage koje su do sada bile preduzete ne dozvoljavaju potpuni uvid u događaje u Srebrenici i oko nje." To je tačno, jer zaista postoji veliki broj pitanja koja su bez odgovora. Ali, ako smo se u tome složili, odakle onda tolika žurba da se izvedu kategorički zaključci i da se pripiše krivica?

Činjenica da je na plenarnoj debati u Evropskom parlamentu, od ukupno 785 potencijalnih učesnika, progovorilo samo desetak, i to najvećim dijelom iz redova predlagača ove rezolucije, potvrđuje sumnju da se radilo o režiranoj predstavi, a ne o pravom parlamentarnom postupku koji bi mogao da posluži za primjer mladim demokratijama Istočne Evrope.

(Dimitar Stojanov je poslanik bugarske koalicije “Napad” u Evropskom parlamentu; tekst je objavljen u banjalučkom dnevniku “Fokus”, 31.1.2009.)