Dodik kao opsesija

(Pres za RS, 14.2.2012)

Prije neki dan sam za potrebe pisanja ove kolumne napravio jedno mini-istraživanje sarajevske štampe. Iako sam rezultat unaprijed znao da pogodim, ipak sam htio da stvar i statistički utvrdim. Na istina nevelikom uzorku od nekoliko desetina posljednjih brojeva političkih magazina Dani i Slobodna Bosna analizirao sam koliko se puta na njihovim stranicama pojavljuju imena pojedinih istaknutih političara. Neupućen čovjek bi logično pretpostavio da u štampanim medijima koji izlaze u bezmalo stopostotno bošnjačkoj sredini, dominiraju imena bošnjačkih lidera. Ili da su to, možda, imena članova Predsjedništva BiH zato što državofilni Bošnjaci najviše drže do zajedničkih institucija. Ili, da je to, eventualno, ime visokog predstavnika, jer ga sarajevski domaćini toliko vole da mu ne daju da ode kući. Pa, napokon, da su to, moguće, imena regionalno i globalno uticajnih političkih ličnosti. Međutim, vidi vraga! Nisu to imena ni Cerića, Lagumdžije i Tihića, ni Izetbegovića i Komšića, niti Incka, pa ni Van Rompeja, Ban Ki Muna, Obame ili lidera zemalja BRIK-a.

U prvoj fazi je to djelovalo kao posljedica neuzvraćene ljubavi. Već je zaboravljeno da je u vrijeme prvog izbornog trijumfa SNSD, na Srbe bio došao red da preuzmu mjesto predsjednika Savjeta ministara. 

Pošto nisam baš neupućen pa zato ni opterećen logikom u procjeni komšijskog rasuđivanja, pokazalo se da sam pogodio da je to ime predsjednika RS. Ili, kako se to stručno kaže, empirijski se potvrdila moja istraživačka hipoteza da je neuporedivo najfrekventnije ime Milorada Dodika. Prosječno, po jednom broju, Van Rompej i Ban Ki Mun se pominju po 1,1 put, Obama, Putin i Radmanović – 4,2, Incko, Željko i Suljo – 5,0, Mustafa i Zlatko – 9,3. A sam Mile – 49,7 puta, što će reći više nego svi ostali za jedno. Nije logično, jer čovjek se nalazi na više reprezentativnoj nego izvršnoj funkciji u manjem dijelu BiH i nema bilo kakve nadležnosti ni za drugi dio, ni za cjelinu. Štaviše, u Sarajevo ide nerado i samo kada ga pozovu, jer ne voli da se bavi poslovima zajedničkih organa ni u Federaciji, ni u BiH kao cjelini. A od sarajevskih političara jedino traži da RS ostave na miru. Ipak, oni, svi odreda ne propuštaju priliku da u svakom javnom istupu bar po nekoliko puta njegovo ime prozovu u negativnom kontekstu, ili negativno bez ikakvog konteksta. U navedenu statistiku ulaze i komentari rodoljubivih i domoljubivih novinara dva vodeća muslimanska njuz magazina. Rezultati bi bili još ubjedljiviji da smo u istraživanje uključili Dnevni avaz i Oslobođenje, te brojne sarajevske radio-stanice i TV kanale. A tek kada bi moglo da se izbroji koliko tog “laktaš kog ćafira” “lijepo spominju” dobri Bošnjani po sarajevskim mahalama. U toj antidodikovskoj kampanji ipak ima određene unutrašnje dinamike i evolucije.

U prvoj fazi je to djelovalo kao posljedica neuzvraćene ljubavi. Već je zaboravljeno da je u vrijeme prvog izbornog trijumfa SNSD, na Srbe bio došao red da preuzmu mjesto predsjednika Savjeta ministara. U Sarajevu su priželjkivali da na to mjesto dođe lider pobjedničke stranke u RS kao pragmatični biznismen, apolitični menadžer i nacionalno indiferentni modernizator. Računali su da će on, u ime poslovne saradnje i širenja tržišta, integrisati BiH, u kojoj će onda oni lako kapitalizovati svoju većinu. Ne samo isti već pomenuti njuzmagazini nego i isti urednici i novinari su tada Dodika okivali u zvijezde. Razočaranje i negodovanje pojavili su se već kada je umjesto njega stigao predratni Sarajlija Špirić, a on ostao u Banjaluci da razvija RS.

U drugoj fazi, grđenje Dodika moglo se protumačiti kao izraz zavisti zbog “boljeg entiteta”. U Sarajevu se neskriveno očekivalo da će zaostala RS, u koju je godinama nakon rata ulazilo pet puta manje međunarodne pomoći nego u Federaciju, doživjeti privredni kolaps i sama zavapiti za reintegracijom. Pravljene su komparativne prognoze da će antagonizam između dva entiteta završiti kao nadmetanje između dvije Njemačke i da će izgladnjeli Srbi pohrliti ka imućnim komšijama u većem entitetu. Već polovinom Dodikovog mandata “manji entitet” je postao “bolji” i to je već postalo nepodnošljivo za bošnjačke lidere i generisalo je medijsku agresiju prema vođstvu RS.

Bijes je bio tim veći što je i na gos te iz razvijenog Zapada palata ostavljala snažan utisak da je Srpska jedna oz biljna republika.

U trećoj fazi Bošnjaci su iz Sarajeva, preko centralizovanih pravosudnih institucija pod kontrolom naklonjenih stranaca, počeli u Banjaluku da liferuju optužnice. Prethodne generacije političkih lidera u RS redom su prozivane za ratne zločine, a pošto se to Dodiku nije moglo prilijepiti, jedino je preostao kriminal. Novo velelepno zdanje vlade RS u Banjaluci bilo je pravi izazov za zavidljivi sarajevski komšiluk. Bijes je bio tim veći što je i na goste iz razvijenog Zapada palata ostavljala snažan utisak da je Srpska jedna ozbiljna republika. A onda je i Dodik, pun samopouzdanja zbog političkih, privrednih i diplomatskih uspjeha, počeo i sam da uzvraća neprijatnim optužbama, te pokazao da i to umije bolje čak i od Silajdžića.

U četvrtoj fazi sarajevske političare, kao inferiorne u odnosu na Dodika, počela je da prepoznaje i bošnjačka javnost. Čak i kao omrznuti neprijatelj, on im je više imponovao, jer je efikasno ostvarivao što je naumio i u RS i u BiH i na međunarodnom planu. Povodom jednog od bezbrojnih trilateralnih sastanaka u kojem je nadmudrio ostalu dvojicu, na koricama Dana je izašla fotomontaža. Dodik između dva majmuna i komentar: “Konačno je pronašao prave partnere u Federaciji”. Bio je to znak za opštu mobilizaciju uvrijeđene bošnjačke političke elite.

U petoj fazi su se tako sve, ne samo političke nego i nacionalne, vjerske, medijske, kulturne, sportske i druge snage, uključiv dijasporu i inostrane lobi ste, bacile na satanizaciju Dodika. 

U petoj fazi su se tako sve, ne samo političke nego i nacionalne, vjerske, medijske, kulturne, sportske i druge snage, uključiv dijasporu i inostrane lobiste, bacile na satanizaciju Dodika. Kao da od njega zavisi biti ili ne biti i Bosne i Bošnjaka. Poruka, adresirana na Vašington i Brisel, glasila je: “Ukoliko ne sklonite Dodika, izbiće novi rat u BiH!” Nije da nisu ostavili utisak na, Srbima inače nesklone u OHR-u i Stejt departmentu sve do SB UN, ali je “bonsku akciju” presjekla komesarka EU. Nakon toga, opsesivna demonizacija Dodika u sarajevskim medijima, koju smo ovdje i statistički dokumentovali, postala je predmet podsmijeha. Čak i Incko i Amerikanci upozoravaju Bošnjake da Dodik, kakav god bio, ne može da bude alibi za sve probleme u BiH, pogotovo što su danas mahom locirani u Federaciji.

U šestoj, i zasad posljednjoj, fazi antidodikovske eskalacije sarajevski Crnogorac ili crnogorski Sarajlija Andrej Nikolaidis je konačno našao jedino sredstvo protiv Dodika: “Ubiti ga iz snajpera ili raznijeti eksplozivom”! Iako ovakva izjava nije zapamćena u mirnodopskoj istoriji ne baš nježnih balkanskih odnosa, treba je prije svega shvatiti kao izraz frustracije koju je u komšiluku izazvala centralna proslava 20. rođendana RS. Nije ih samo pogodilo to što je “genocidna tvorevina” zaokružila dvije decenije i što je program bio zaista na svjetskom nivou. Najteže im je palo što je domaćin bio, ako bi drugi doli opet Dodik, kao predsjednik Republike i što je u svome izlaganju o Srpskoj rekao mnogo lijepog, ali o njima ponešto istinitog.

Priča se da sada, pri susretima na Baščaršiji, više niko ne “naziva selam” nego, umjesto pozdrava, kroz zube opsuje Dodika. Biće da je to sedma faza.