Da li SAD menjaju politiku prema Srpskoj i BiH?

Tri stvari koje su se desile u istom danu, sredinom mjeseca marta, nagovještavaju da bi u dugogodišnjoj politici SAD prema Republici Srpskoj i BiH ipak mogao da se desi drastičan zaokret.

Prvo je senator Čak Grasli, republikanac iz Ajove, uputio pismo Stejt departmentu tražeći pooštravanje sankcija protiv predsjednika RS Milorada Dodika, optužujući ga za „direktan napad na ustavni poredak BiH i Dejtonski mirovni sporazum“.

Povod mu je bio presuda u farsi od procesa pred sarajevskim sudom i reakcija Narodne skupštine RS na nju.

Sve skupa, devet članova Kongresa od 535. Nisu dobili podršku ni cijelog „Bosanskog kokusa“, koji ima skoro 30 članova

Pored Graslija, pismo su potpisali demokrate DŽini Šahin (Nju Hempšir), Dik Durbin (Ilinoj), Kris van Holen (Merilend) i Piter Velč (Vermont), kao i republikanski senatori DŽim Riš (Ajdaho) i Tom Tilis (S. Karolina). Pridružili su im se i dva člana Predstavničkog doma, demokrata Majk Kvigli iz Ilinoja i republikanka An Vagner iz Misurija.

Sve skupa, devet članova Kongresa od 535. Nisu dobili podršku ni cijelog „Bosanskog kokusa“, koji ima skoro 30 članova.

Na ovo pismo je u roku od par sati odreagovala organizacija „Srbi za Trampa“, osudivši poziv da se pojača „propala i bankrotirana politika“ čiji je tvorac bio Bil Klinton. Dodik ne napada već upravo štiti Dejtonski ustav i poredak, koji ruše samozvani „visoki predstavnici“ i to još o trošku američkih poreskih obveznika, rekli su „Srbi za Trampa“ u objavi na društvenim mrežama.

I dok vlasti RS i Dodik lično podržavaju Trampa i njegov MAGA pokret, u Sarajevu se održavaju parade podrške Hamasu, dodala je ova organizacija.

I dok vlasti RS i Dodik lično podržavaju Trampa i njegov MAGA pokret, u Sarajevu se održavaju parade podrške Hamasu, dodala je ova organizacija

Američki Srbi zatražili su od državnog sekretara Marka Rubija i predsjednika Donalda Trampa lično da „pomognu svim stranama u BiH da postignu stabilno, trajno i mirno rješenje“.

Pismo članova Kongresa predstavlja stari način, na koji se nekad radilo u Vašingtonu. Pustite saopštenje, to prenese „Vašington post“ i onda svi koji išta znače u tom gradu to pročitaju i kažu „eto, moramo ovako“. Dok su SzT odlučili da se obrate direktno Rubiju i Trampu preko Iksa, mreže u vlasništvu Ilona Maska, na koju Bijela kuća itekako obraća pažnju.

Istog tog dana, 13. marta, Stejt department je obavijestio Sarajevo da povlači nominaciju Daglasa DŽonsa za ambasadora u BiH, iako je prethodno tražio agreman.

Pismo članova Kongresa činilo se kao pokušaj američke „duboke države“ da predupredi bilo koji zaokret u politici SAD prema BiH

DŽonsa je predložila prethodna vlada i on je predstavljao staru politiku – onu istu koju su tražili Grasli i potpisnici njegovog pisma; politiku u kojoj su, bez obzira na stvarnost i činjenice i logiku, Srbi jedini i isključivi krivci za sve u BiH, a jedino prihvatljivo rješenje je ukidanje RS i centralizacija pod političkim Sarajevom.

Pismo članova Kongresa činilo se kao pokušaj američke „duboke države“ da predupredi bilo koji zaokret u politici SAD prema BiH.

Graslija su najvjerovatnije gurnuli u prvi plan jer je starina i uživa određeno poštovanje u Vašingtonu zbog svog angažmana u odboru za pravosuđe, a pritom je naklonjen statusu kvo jer u Ajovi živi popriličan broj doseljenika iz BiH, mahom Bošnjaka.

Čak Grasli

Ima ih i u Misuriju i Ilinoju, što objašnjava i Kviglija i Vagnerovu.

Za demokrate iz Senata je jasno zašto brane Klintonovo nasljeđe, dok i za Riša i Tilisa postoji objašnjenje: obojica su jastrebovi i imperijalisti, pa nije ni čudo što podržavaju projekt kojim je i započelo ono što se često naziva „Globalistička američka imperija“.

Poslije naših prostora, to se ponovilo u Iraku, Libiji i Siriji, svaki put sa sve pogubnijim rezultatima – pritom su se imperijalisti u Vašingtonu „prali“ pričom da SAD tobože vole i poštuju Islam i muslimane, jer evo BiH

Kada se 24. marta obilježava godišnjica agresije NATO na tadašnju SR Jugoslaviju, uvijek se nekako zaboravi 30. avgust 1995, kada je počela operacija „Namjerna sila“, napad NATO na Republiku Srpsku. To je, u stvari, bio prvi potez ka uspostavljanju samovoljne hegemonije kolektivnog Zapada, u kojem su Ujedinjene nacije skrajnute a SAD i njihovi sateliti rade šta hoće, kome hoće, gdje god hoće.

Poslije naših prostora, to se ponovilo u Iraku, Libiji i Siriji, svaki put sa sve pogubnijim rezultatima – pritom su se imperijalisti u Vašingtonu „prali“ pričom da SAD tobože vole i poštuju Islam i muslimane, jer evo BiH.

„DŽihadisti svih boja i nijansi“ trebalo bi da obrate pažnju kako SAD forsiraju formiranje „države sa muslimanskom većinom u Evropi“, govorio je u maju 2007. kongresmen Tom Lantos iz Kalifornije za okupiranu srpsku pokrajinu Kosovo i Metohiju. Nepunih devet mjeseci kasnije, tamošnja „muslimanska većina“ je proglasila nezavisnost.

Zahvalnost džihadista na koju je Lantos računao je izostala; Albanci sa Kosova su pohrlili u ISIL, dok je jedan čak i napao američke vojnike na frankfurtskom aerodromu 2011-te.

Njemačka policija na mjestu napada na američke vojnike na frankfurtskom aerodromu, 2011.

Sve su to dugo već bile poznate činjenice u Vašingtonu, ali nisu odgovarale narativu o „dobroćudnom globalnom hegemonu“ koji su avgusta 1996. formulisali Bil Kristol i Bob Kagan.

Primjetno je i da nema „pumpanja“ iz Vašingtona da se uhapsi rukovodstvo RS po naređenjima iz Sarajeva. Pokušaj da se Tramp i Rubio natjeraju da inercijom podrže viziju svojih političkih neprijatelja – nije uspio

Kristol je danas (ponovo) demokrata i ljuti neprijatelj Trampa, dok je Kagan muž „babice“ ukrajinskog Majdana, Viktorije Njuland.

Imajući sve ovo u vidu, nije ni čudo da je nedavni zatvoreni sastanak Savjeta bezbjednosti UN o BiH navodno protekao prilično mirno.

Primjetno je i da nema „pumpanja“ iz Vašingtona da se uhapsi rukovodstvo RS po naređenjima iz Sarajeva. Pokušaj da se Tramp i Rubio natjeraju da inercijom podrže viziju svojih političkih neprijatelja – nije uspio.

To, dabome, ne znači da pobornici i korisnici te politike neće pokušati opet. Ali znači da manevarskog prostora za promjene ipak ima.

Istorija je uznapredovala od avgusta i novembra 1995. I bilo je krajnje vrijeme.

(sveosrpskoj.com)