Bratimljenje s nepoznatim

Početkom juna, delegacija distrikta Brčko, koju predvodiše gradonačelnik i predsjednik brčanskog parlamenta Miroslav Gavrić i Esad Atić, boravila je u gradu Samsun u Republici Turskoj gdje je sa svojim domaćinima, naravno istog vlastodržačkog ranga, potpisala Protokol o bratimljenju. Prilikom ceremonije potpisivanja tog akta prisutnima su predstavljeni pobratimski gradovi. Program su, kako je javnost i onamo i ovamo obaviještena, muzičkim dijelom uljepšali učesnici Olimpijade turskog jezika koja se održava u Samsunu, a u kojoj učestvuju mladi iz cijelog svijeta. Do Brčaka je stigla i vijest da je gradonačelnik Gavrić izrazio zadovoljstvo potpisivanjem Protokola i istakao da je bratimljenje sa Samsunom prvi korak ka budućoj uspješnoj saradnji i partnerstvu koji će približiti kulture, običaje, ali i dobre prakse (ma šta to značilo) među gradovima i njihovim građanima.

Odluku o potpisivanju Protokola o bratimljenju distrikta Brčko sa Samsunom donijele su, bezmalo po hitnom postupku, potkraj maja, Vlada i Skupština distrikta Brčko. Brzina kojom je sve ovo učinjeno nemalo je zbunjujuća, pogotovo ako se zna, a zna se, da bratimljenju dva grada nije prethodilo ništa što bi nagovještavalo i upućivalo da će dugogodišnje međusobne prijateljske naklonosti Samsuna i Brčkog biti krunisane ničim drugim do – bratimljenjem. U socrealističkom vaktu i zemanu, iz kojeg se taj lijepi običaj počinje da preuzima, bratimili su se gradovi, varošice, sela, mjesne zajednice, sportski klubovi, kulturno-umjetnička društva, ali ne najedared, iznebuha, ne bez već uveliko uspostavljenih i razvijenih prisnih odnosa. Godinama bi se međusobno posjećivali, uglavnom o državnim praznicima ili u nekim drugim prigodama, sve dok se jedna strana ne bi oglasila inicijativom o učvršćenju prijateljskih veza – bratimljenjem.

Nažalost, minuli rat je zanavijek rastavio nekadašnje gradove, mjesne zajednice, klubove, KUD-ove... I Brčko je imalo svoje gradove pobratime, ali samo oni vremešniji stanovnici ove najveće posavske varoši čuvaju od zaborava ta prijateljevanja. Tako se oni što druženja pamte uglavnom po pijančenjima sjećaju posjeta Aleksandrovcu u vinorodnoj Župi. Postojala je neka, pjesnički kazano, tanana linija koja je spajala dvije strane koje će da se bratime. Nešto što je podjednako izraženo i tamo i ovamo. Nešto po čemu smo srodni i bliski. Nešto što nas, poput rijeke Save, prirodno povezuje. Samo se čekala prilika da se pobliže upoznamo, pa da se posjećujemo i zbližujemo. Bratimljenje bi slijedilo tu postupnost bezmalo na isti način kao što se dešava u pojedninačnim ljudskim životima kada slučajna ili sudbinom predodređena poznanstva prerastu u drugarstva, pa u prijateljstva.

Ne možemo smatrati nekoga za prijatelja, kako to brkaju na pretjerano hvaljenom zapadu, koga smo tek upoznali. Između poznanstva i prijateljstva su godine koje se popunjavaju obostranom iskrenošću i povjerenjem. Kako li se, tek, bratimiti s nekim o kome ne znamo ništa? Da je samo prije dvije nedjelje neko obavio anketu na slučajnom uzorku od recimo 800 Brčaka, što je otprilike jedan odsto ukupne populacije u distriktu, pitajući ih da li su ikad čuli za grad koji se naziva Samsun, ili, što je teže pitanje, gdje se nalazi taj grad, malo je vjerovatno da bi se našao ijedan ispitanik koji bi dao tačan odgovor.

Brčko se ne tako davno bratimilo sa Sent Luisom, gradom u saveznoj američkoj državi Misuri. U tom gradu je mnogo Bošnjaka koji su se u njemu obreli u ratnom zlovremenu. Postojao je, dakle, pouzdan i stamen kamen temeljac za zbližavanje, pa i bratimljenje ova dva grada. O Samsunu, novopečenom gradu pobratimu, Brčaci ne znaju ništa. Ogromna većina, zasigurno, neće nikad biti u prilici da tamo boravi i jedan jedini dan. Činiće to u ime njih razne delegacije. Sudeći po šturim podacima predočenim brčanskoj javnosti o tom gradu od oko 500 hiljada stanovnika, smještenom na turskom dijelu crnomorske obale, malo je toga zajedničkog ili makar sličnog između njega i Brčkog. Otkud stiže i čija je ideja o bratimljenju na neviđeno ostaje da se nagađa. Zanimljivo je da u minulih 12 godina, koliko je proteklo od proglašenja Brčkog distriktom, nikome u ovoj specifičnoj lokalnoj zajednici ko se bavi politikom kao javnim poslom, ili, svjestan da je supervizor neprikosnoveni suveren, simulira da to čini, ne pade na pamet da predloži bratimljenje sa nekim švajcvarskim distriktom. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog, rečeno jezikom savremenog političara, da bi se implementirala tamošnja iskustva.