Blagdanske poruke uzoritog Vinka Puljića

“Nisu se neke stranke iz RS zbližile sa nekim strankama hrvatskog naroda iz ljubavi, nego iz interesa jer žele pomoću njih sačuvati svoje privilegije” – rekao je nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić u intervjuu Večernjim novinama povodom katoličkog Božića. Uz puno razumijevanje za kardinalovu potrebu da uz kršćanski blagdan kaže nešto što će biti posebno milo čuti čitateljima sarajevskog večernjaka i umiriti strahove od srpsko-hrvatskog približavanja u BiH, izjava uzoritog nameće neka pitanja.

Ljubav ili interesi

Prije svega, opšte je mjesto da se politička i posebno međunarodna saradnja uspostavlja prije svega na bazi podudarnosti interesa, a ne na uzajamnoj ljubavi. A što se ljubavi tiče, teško bi bilo reći da u tom pogledu Srbi nešto duguju Hrvatima pa da bi nam se mogla zamjeriti nezahvalnost kojom smo razočarali jugoslovensku braću.

Ako je pak riječ o interesima, to je već mnogo čvršći teren za raspravu, ali je smjer i “interesa” i “zbližavanja” bar inicijalno obrnut. Nije srpska ravnopravnost ugrožena tako što nama bošnjačke komšije biraju nacionalne predstavnike u vladi Federacije i u Predsjedništvu BiH, nego je to valjda problem u Hrvata. Otuda “nekim strankama iz RS” nije trebala podrška “nekih stranaka hrvatskog naroda”, nego biće prije ove druge stranke pomoć onih prvih.

Kardinal, međutim, začudo ne samo da smatra da su “neke stranke iz RS” bile inicijatori “zbližavanja” nego, što je još čudnije, da one pomoću “nekih stranaka hrvatskog naroda žele sačuvati svoje privilegije”. Pitam se na koje i kakve privilegije je mislio nadbiskup Puljić. Sigurno je da nije na ravnopravnost, ako ništa zato što se i sam u istom intervjuu za nju zalaže.

Ostaje jedino da je mislio na Republiku Srpsku “kao privilegiju”. Ali, privilegijom se po definiciji može smatrati samo neka prednost koju neko zadržava za sebe i ne mogu da je dobiju i drugi. RS se uvijek zalagala za troentitetsku BiH, a do toga nije došlo samo za to što su druga dva naroda Vašingtonskim sporazumom, iz ljubavi ili interesa, odbili “privilegiju”.

Entitet kao privilegija

Ako pak pretpostavimo da kardinal Puljić smatra da bi RS kao “privilegiju” trebalo ukinuti radi nekog boljitka, bilo samo hrvatskog ili zajedničkog bošnjačko-hrvatskog, pa i srpskog, kako to misle Bošnjaci i neki stranci, onda nas zbunjuje njegov odgovor na pitanje: “Kako gledate na inicijativu hrvatskih stranaka u BiH za uspostavu treće federalne jedinice?”.

“Ako je to istinski dogovoreno rješenje među hrvatskim strankama, ne mogu ja tome ništa. Ali ako je to rješenje da nas se žrtvuje, kao što smo žrtvovali Vašingtonski sporazum radi integracije Hrvatske, onda sam protiv” – veli nadbiskup. Smisao ove dvije rečenice je teško dešifrovati bez poznavanja šireg konteksta položaja hrvatske konstituente u Bosni i Hercegovini.

Drugom rečenicom kardinal Puljić podsjeća da su “beiha” Hrvati “žrtvovali” dio Vašingtonskog sporazuma, koji se odnosi na konfederaciju Federacije BiH sa Hrvatskom kako bi se zaokružila nacionalno homogena država Hrvatska. Da bi, dakle, bila bez Bošnjaka i bh. Hrvati su ostali van nje. Ako zalaganje za treći entitet nosi rizik slične žrtve, nadbiskup je protiv.

A ako je “treća federalna jedinica” pak stvar “istinskog dogovora među hrvatskim strankama”, onda on “tomu ne može ništa”. Elem, nije protiv, ali nije bezuslovno ni za zbog nepromišljenih rizika: “Mora se jasnije reći što to znači treća federalna jedinica da bi je mogli poduprijeti.” Očito je prisutna i asocijacija na početak 2001. i robusni upad međunarodnih snaga u Hercegovačku banku – finansijsku bazu samoproglašene Herceg-Bosne.

No, pošto već očigledno nije gadljiv na treći entitet, onda nije principijelno što nadbiskup onaj “drugi”, “manji”, ili “bolji” ocjenjuje kao privilegiju. U jeku zagrebačke podrške za treći entitet, Incko je na HRT-u izjavio da su bh. Hrvati tri puta propustili da zatraže zasebnu federalnu jedinicu. A kardinal Puljić u božićnom intervjuu kao da mu daje za pravo: “Hrvati se prekasno sjete da bi nešto trebali napraviti.”

Uz opreznu podršku Nadbiskupije vrhbosanske, dvije vodeće hrvatske stranke ipak ne odustaju u otporu sve agresivnijoj bošnjačkoj hegemoniji FBiH. Čoviću i Ljubiću, međutim, i te kako dobro dođe strateška podrška Banjaluke i pri tome očito uopšte ne razmišljaju da li je motivisana ljubavlju ili interesima. “Jedino im je važno da lovi miševe“ (Deng) i ne smeta im što je Dodik u Hercegovini popularniji od svih lokalnih političara.

Kome je potrebna podrška

U RS, za razliku od vlasti, u opoziciji postoje već odavno mišljenja da bi iz mnogo razloga bilo mudrije da se Banjaluka drži podalje u hrvatsko-bošnjačkom sukobu. Navode višekratne taktičke hrvatsko-bošnjačke dilove protiv Srba, nerijetke verbalne ispade protiv RS, česta odstupanja od lokalnih interesa za račun Zagreba, nepotrebno provociranje Bošnjaka, moguće teritorijalne zahtjeve prilikom eventualnog formiranja trećeg entiteta i sl.

Praktično jedini argument za podršku proizilazi iz načelnog stava da BiH može da bude mirna, stabilna i funkcionalna samo kao kon/federacija tri nacionalna entiteta/republike. Utoliko božićni intervju kardinala Puljića može biti shvaćen kao podrška svima onima koji ne vide da su srpsko-hrvatski interesi u otporu bošnjačkom unitarizmu objektivno simetrični. Ovoga puta mnogo više na štetu HB nego RS.

Istina, u kontekstu blagdanskih univerzalno humanističkih poruka ljubavi i sloge među katolicima, ali i onima koji to nisu, smještene su jasne političke poruke i bošnjačkim komšijama: “Znam da se Bošnjaci žestoko ljute na riječ treći entitet, ali sve čine da guraju hrvatske političare na tu ideju.” Ali i hrvatskim platformašima: “Najviše nas boli kada naši političari koji su izabrani podlo otpisuju narod i prepuštaju ga preživljavanju u nepravdi.”

(Press za RS, 10. 01. 2012)