Srbija i Crna Gora | |||
Tridesetogodišnja kleptokratska vlast Mila Đukanovića ubija državu |
četvrtak, 30. januar 2020. | |
Prilično neopaženo, u sjenci događaja na Bliskom istoku i drame oko impičmenta, odvija se još jedna drama na Balkanu. U Crnoj Gori hiljade ljudi protestuju protiv novog zakona usvojenog u parlamentu, a potpisanom od strane dugogodišnjeg vladara, Mila Đukanovića, kojim se državi daje pravo nad nepokretnostima koje su religiozne zajednice u Crnoj Gori koristile čitav posljednji vijek, navodi se u analizi Gordona Bardosa za Nešnel interest. Dokazi da novi zakon izaziva problem su i reakcije osude širom svijeta od pojedinaca kao što su papa Franjo, vaseljenski patrijarh Vartolomej i patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril. Đukanovićevi motivi su prilično transparentni. Ekonomski, novi zakon omogućava Đukanovićevoj kleptokratiji da kontroliše na stotine crkvenih imanja koja koristi Srpska pravoslavna crkva, dok istovremeno slabi jedinu instituciju koja je u Crnoj Gori sposobna da mu napravi ozbiljan problem u njegovoj vladavini. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da Srpska pravoslavna crkva uživa ubjedljivo najviše povjerenja kod građana, mnogo više od predsjednika, vlade, parlamenta i sudskog sistema. U konačnom, Đukanovićev plan je da preda crkvena imanja bez ekonomskog značaja nekanonskoj organizaciji koja je vođena od raščinjenog šarlatana koji ima običaj da udara starije žene. Trenutni protesti u Crnoj Gori su ipak samo manifestacija konflikta koji već dugo traje. Značajno je da najnovija članica NATO pakta predstavlja jedinu bivšu komunističku zemlju koja nikad nije doživjela demokratsku tranziciju. Čak i u Bjelorusiji i Rusiji komunisti su van vlasti bar jedan izborni ciklus. Ali Đukanovićeva Demokratska partija socijalista koja je samo preimenovana Crnogorska komunistička partija, je na vlasti u kontinuitetu od 1945. godine.
Ako gledamo iz perspektive dugotrajnosti Đukanovićeva partija je na vlasti duže nego čto su boljševici vladali sovjetskim savezom, a Đukanović lično je na vlasti duže od Staljina. Đukanović je uspio da se održi tako dugo stalnim promjenama tokom vremena. Godine 1991. kao nasljednik Slobodana Miloševića naredio je bombardovanje Dubrovnika. Ipak i danas u Vašingtonu imamo ljude koji Đukanovića predstavljaju kao iskusnog državnika, kako je nazivan u vašingtonskim salonima za prijeme. Godine 2014. DŽo Bajden dočekao ga je u Bijeloj kući. Dok uživa toliku popularnost u Vašingtonu, Đukanović je pretvorio Crnu Goru u svoj privatni posjed. Kao što je nedavno i Njujork tajms u svom članku objavio. Đukanović je sada lider koji je najduže na vlasti, duže nego Putin u Rusiji i Erdogan u Turskoj zajedno. Predsjednikova sestra je prvi advokat u Crnoj Gori, pomaže stranim investitorima da se pridruže rastućem trendu gradnje na crnogorskoj obali. Njegov brat posjeduje Prvu banku, najveću finansijsku instituciju u zemlji. Njegov sin upravlja najvećim proizvođačem malih hidroelektrana. Njegov sestrić je uključen u najveće turističke projekte. Zahvaljujući takvom mehanizmu Đukanović je pretvorio zemlju u mafijašku državu što je vodilo i njegovim imenovanjem za muškarca godine u organizovanom kriminalu, od strane međunarodne grupe posmatrača. Pri objavljivanju nagrade, istakli su da je to nagrada za životno djelo. Niko osim Putina nije vodio državu koja tako čvrsto počiva na kriminalu, korupciji i prljavoj politici. To je istinski trulo do temelja i srži.
Jedna revizija banke porodice Đukanović od strane Price Waterhouse Coopers (globalne mreže firmi) otkrila je jedan od mnogih mehanizama kojima je djelovala korupcija u Crnoj Gori. Prvo bi se državni novac deponovao u Prvoj banci, koja bi onda davala zajmove Đukanovićevim ortacima, i vrlo dobro poznatim kriminalnim figurama kao što je Darko Šarić, veliki balkanski diler droge. Druga taktika je bila da Đukanovićevi saradnici preuzmu preduzeća u vlasništvu države, unište im vrijednost i proglase nesolventnim. Po izvještaju iz novembra 2015. godine 89 posto državnih preduzeća koja su privatizovana od strane Đukanovića su proglasila bankrot. Milo Đukanović, premijer Crne Gore, proglašen je za „ličnost koja je najviše doprinela promovisanju kriminala, korupcije i negrađanskog društva u 2015. godini, na konkursu koji je sprovela međunarodna novinarska organizacija Organized Crime and Corruption Reporting Project (OCCRP). Pored finansijske korupcije Đukanović je koristio razna sredstva nelegalnog izbornog inženjeringa, da bi se održao na vlasti. Ta taktika obuhvata opseg od ucijena, straha, premještanja opozicionih glasača, prijetnju policijskim nasiljem, kupovinu glasova. Istraživači korupcije smatraju da je oko 15 posto glasova na izborima 2016. godine bilo lažno. U poslednje vrijeme, napadi na nezavisne medije i one koji kritikuju su takođe zaštitni znak Đukanovićeve vladavine. Đukanović je jednom izjavio da istraživačke novinare treba istrijebiti kao miševe, a neko je u Crnoj Gori jasno shvatio poruku. Tako je 2004. godine ubijen urednik Dana Duško Jovanović. U avgustu 2013. godine istraživački novinar Tufik Softić je bio meta bombaškog napada. Iste godine eksplozivna naprava je aktivirana ispred nezavisnog dnevnika Vijesti. U oktobru 2015. godine Jovo Martinović, novinar koji pokriva crnogorski organizovani kriminal, osuđen je na 15 mjeseci u podmetnutoj optužbi da je krijumčario drogu. U aprilu 2018. godine bomba je eksplodirala ispod automobila novinara Seada Sadikovića. U maju 2018. godine Olivera Lakić, novinarka koja izvještava o korupciji ustrijeljena je ispred svog stana. Uprkos ovoj organizovanoj kampanji terora, reporteri Bez granica su ocijenili da nijedan od ovih napada u protekle dvije godine nije prošao nekažnjeno. Pored fizičkih napada, Đukanović i njegovi surogati pribjegavaju raznim stvarima protiv svojih protivnika. Za ljude koji misle da su komentari Donalda Trampa o ženama dno, Đukanović je uspio da ide još niže. Godine 2015. Đukanović je pokrenuo kampanju protiv tada najistaknutije figure u borbi protiv korupcije, Vanje Ćalović, bukvalno je optužujući da je imala seks sa psom. Po zasluzi, nju je američka ambasada proglasila najhrabrijom ženom u Crnoj Gori u 2016. godini. Kao što je vidljivo iz gpre navedenog, priroda Đukanovićeve vladavine se mijenjala, od devijantne do koruptivne. Ponekad je međutim bilo i farsično. Glavni primjer viđen je u događajima oko tzv. državnog udara u Crnoj Gori u oktobru 2016. godine. Zapravo priča o navodnom ruskom udaru na Crnu Goru postaje sve više apsurdnija, što se više ulazi u analizu. Dovoljno je napomenuti da je navodni pokušaj puča bio treći takav događaj koji se desio u Crnoj Gori uoči izbora. Samo po sebi apsurdno. Navodni organiozator udara Saša Sinđelić, osoba koja je izbačena iz srednje škole koji je bio tražen u Hrvatskoj zbog ubistva, koji nije bio u Crnoj Gori skoro 15 godina. Ipak GRU je navodno baš takvu nebitnu figuru angažovao da organizuje državni udar i to za tri nedjelje, protiv režima koji je na vlasti 30 godina. Nije iznenađujuće što je Sinđelić povukao svoje svjedočenje u martu 2019. godine, navodeći da mu je priča podmetnuta nakon 23 dana u samici i stalnog batinanja. Druga centralna figura u navodnom udaru Mirko Velimirović je takođe povukao svoju priču u aprilu 2017. godine, nakon čega je imao ozbiljnu saobraćajnu nesreću i odlučio da je bolje za njegovo zdravlje da još jednom svjedoči. Ipak nakon unakrsnog ispitivanja njegovo svjedočenje se brzo raspalo. Velimirović na primjer nije mogao da identifikuje oružje koje je navodno kupio a koje nikad nije pronađeno, niti je mogao identifikovati Albanca od kojeg je navodno na crnom tržištu kupio oružje. Drugi navodni učesnici ovog trećerazrednog balkanskog kabarea bili su identično farsični, kao što je jedan reporter dobro primijetio, većina su bili stari ili sa ozbiljno narušenim zdravljem. Komična tačka čitavog procesa desila se svjedočenjem navodnog zavjerenika, po sopstvenom priznanju dugogodišnjeg zavisnika od narkotika, koji je bio zadužen da lomi prozore i baci Molotovljev koktel na prostorije političke partije, ali je pogriješio adresu. Tokom njegovog konfuznog svjedočenja, navodni zavjerenik je na kraju rekao, da tačno i ne zna šta je trebalo da radi, i da su jedini ljudi koje poznaje u čitavom slučaju radili za vladu Crne Gore. Iznenađujuće,a ko uzmemo u obzir opasnost koja je navodno prijetila zemlji, ni ministar unutrašnjih poslova, ni ministarka odbrane, ni crnogorski Savjet za nacionalnu bezbjednost nisu bili informisani o takvoj nadolazećoj prijetnji. Niti su crnogorski zvaničnici obavijestili NATO, da su otkrili udar podržan od strane Rusa protiv njihove zemlje. Čak je i Đukanović izjavio da je sve ovo saznao iz medija. Kao što je crnogorski ministar unutrašnjih poslova primijetio u danima posle navodnog udara, nakon što je on postao javan: „Nije bilo sastanka vlade niti Savjeta za nacionalnu bezbjednost, predsjednik je rekao da ne želi da komentariše, premijer je izjavio da ne zna ništa o tome ili da nema dovoljno informacija. Moram priznati da je ovo vrlo specifičan državni udar.” ("The National Interest", IN4S) |