Sterilni nagoveštaj „crnogorskog proleća“

Nekoliko sati nagovještaja crnogorskog proljeća, mirisa pobjede, slobode, revolucije i onda po pravilu, truli zadah unaprijed odrađene krađe. Zatim, par dana ćutanja, medijskog i opozicionog, energija prevarenih splašnjava i sve se polako vraća u početni terminal crnogorske distopije i stare dobre rezignacije. Reklo bi se – klasika!

Uz više nego primjetno, ali i značenjsko, odsustvo režimskog neukusnog trijumfalizma, kako-tako, zatvoren je još jedan pakleni krug neocrnogorske političke teogonije kojoj je pridodato novonastalo sistemsko i voštano božanstvo – Miodrag Lekić. To će biti, svi su izgledi, jedina „promjena“ u moru obećanja, nada i izbora.    

Nevoljni i iznuđeni protest održan u subotu naravno da nije bio vaninstitucijalni čin. Naprotiv, to je blanko karta opozicije za konformistički opstanak u institucije sistema (parlament...). To je najjeftinija i najbezbolnija varijanta „otpora“ koja treba da zamijeni istinsku pobunu i ''ne daj Bože'' napuštanje državnog uhljebljenja. 

Terminologija najave protesta govori nam više nego dovoljno. Vidno je oslobođena bilo kakvog aktivizma, bojkota ili neposlušnosti. O cilju protesta ni riječi!? Dakle, sve je spremno za još jedno preveslavanje naivnih građana, čiji će glas biti alibi za novu sezonu udobnih sinekura naše vrle i prestruktuirane opozicije uz ponavljajuću fantazmagoričnu mantra navlakušu: SLEDEĆI PUT SU GOTOVI!!!

Nezadovoljnike treba ''umiriti'', da bi ih potom opet zaledili, dozvolivši im sat vremena zviždanja, vikanja i skandiranja. Otvoriti im ventil da izduše ekstatički i kolektivno, naravno u kontrolisanom i fingiranom haosu protesta, koji je ništa drugo do, da ponovim, pokriće za ogoljeni oportunizam i ustoličenje nove-stare opozicione kaste.

Posmatrajući g. Lekića, na prvi pogled je jasno da se radi o jednoj visoko etičkoj i emancipovanoj figuri, a njegov povratak u Crnu Goru, takav je utisak, motivisan je iskrenim i plemenitim pobudama. I to je narod upravo tako i prepoznao.

Njegov nacionalni, kulturološki i karijerni amalgam sadrži poželjan balans unutar nametnute crnogorsko-srpske dihotomije, što mu daje liderski potencijal.

Međutim, Crnoj Gori u datim okolnostima najmanje treba opozicioni lider diplomatsko-ekvilibrističkog i ceremonijalno- blaziranog karaktera, koji će legalizovati nelegalno, „gmižući“ po hodnicima izopačenih državnih institucija. Tih statista sistema, koji su ušli kao avangarda a potom završili u najcrnjoj farsi, prepun je parlament. Mnogi su i osijedjeli u njemu. Mnogi i penziju zaradili. Treba li nam još jedan takav ''sijedi penzioner''?

Kada se vulgarnoj moći i onom "institucionalnom" (čitaj: dehumanizovanom) pripiše autoritet ultimativne i odlučujuće instance, na što se priprema Lekić, onda se sve, najblaže rečeno, svodi na populizam impotentne želje. U konačnom, Vilijam Blejk bi pak rekao: „Ko želi, a ne djela, rađa kugu“!

Nemojmo se zavaravati i produžavati agoniju ovog obespravljenog roblja. Nama danas treba, više nego ikada, političar reformatorskog i revolucionarnog pregnuća koji će u ruci donijeti „mač“ (u simboličkom ili biblijskom značenju)! Neko ko će okupiti ogromni i svjesno rasuti antirežimski korpus i baciti „minu“ u temelj svake okupirane i maligne instituciju, a onda pokrenuti sve iz početka. To je naša nasušna potreba.

Apsurd i paradoksalnost crnogorske političke scene, možda najbolje oslikava parabola iz Kafkinog "Procesa", o čovjeku pred vratima zakona. Sjećate se čovjeka koji moli vratara da ga uvede u zakon, ali vratar ga uporno odbija, ostavljajući mogućnost da će se to ipak jednom možda dogoditi. Odnos između čovjeka i vratara, neodoljivo podsjeća na "institucionalne mehanizme" crnogorske političke (su)realnosti. Naime, crnogorska vlast je upravo jedna takva "institucija", kojoj su imanentni osionost i bahatost Kafkinog "čuvara zakona", jednako koliko i servilno pokoravanje onog nesretnog čovjeka. Zlosrećni Kafkin "molilac" je dogurao ne samo dotle da je čak upoznao i buve na kragni vratara, nego je čak počeo i njih da moljaka za dopuštenje koje mu vratar uskraćuje.

Bojati se da je ovo preslikana perspektiva Lekića, a i naša zajedno s njim.

(Podgoričke vijesti)