Promjene u Pokretu za promjene

Vladimir Goati – politikolog, univerzitetski profesor, naučni publicista i ekspert za izborne sisteme, prepoznatljiv po svojim nadahnutim i kontemplativnim analizama i promišljanju kompleksne i disperzivne političke scene i njenih fenomena, poslovično, i već sentencijalno je primjetio: „Izborni poraz je majka promjena u partijama“.

Unutarpartijske turbulencije, to jest programsko mimoilaženje čelnika u Pokretu za Promjene, do kojeg je došlo neposredno posle njihovog debakla na lokalnim izborima u Kotoru, što je rezultiralo cijepanjem PZP iz kojeg je nastao: Demokratski Centar Crne Gore jeste najočigledniji primjer koji potvrđuje istinitost Goatijeve fenomenalne konstatacije. Ta ista konstatacija nam možda, u najvećem dijelu i demistifikuje teško shvatljivi, regresivni i kolektivno-patološki specifikum crnogorskog „modernog“društva: dvodecenijsku vlast jednog čovjeka, na razmeđi dvadesetog i dvadeset prvog vijeka, na tlu moderne i demokratske Evrope! Ništa tako snažno ne povezuje, homogenizuje i opija kao pobjeda, uspijeh, trijumf, i obrnuto, poraz – rađa sumnje, razara, dijeli, svađa!

Da li je ova deterministička negativna energija izbornog poraza, koja je izbacila u prvi plan sve nataložene razlike u Pokretu za promjene, presudno uticala na rascijep u toj stranci? Podijele uvijek pokreću niz teških pitanja na koja nije lako dati pouzdan odgovor. Čini mi se da smo skloni, pod silom raznih uticaja, da politička previranja i sumnjive politikantske prekompozicije, najčešće objasnimo nekim opštim, teorijskim, ideološkim i koncepcijskim razlozima, glorifikujući na taj način naše političke predstavnike ili zastupnike. Kao da izbjegavamo, kao da se plašimo da uđemo dublje i detaljnije u motive i vrijedonosno-moralni habitus naših političara, jer ko zna kakav ćemo bezdan i karakterni ambis tamo zateći.

Sjetimo se raspada Narodne Stranke devedeset sedme, koji je bio uvertira i prolog za veliku podijelu jedinstvenog DPS-a. Vrlo brzo bilo nam je jasno da je rascijep opozicione Narodne Stranke iniciran iz centara moći oko tadašnjeg premijera, a epilog je bio bezrezervna podrška premijeru Đukanoviću od strane jednog dijela Narodne Stranke, za koju su kasnije nagrađeni ministarskim položajima, kodingom itsl. Dvije najmarkantnije figure tadašnje Narodne Stranke danas su prepoznatljivi i dokazani poštovaoci i branitelji lika i dijela crnogorskog premijera. U tim nemirnim događajima upitna je i uloga Stanića i Višnjića! Iz svega ovog, nameće se logično pitanje: da li je rascijep u PZP-u pokrenut iz istih centara moći i iz istih razloga iz kojih je nekada podijeljena Narodna Stranka? Nisu li motivi banalniji i trivijalniji nego što nam se čini na prvi pogled? Možda razloge treba tražiti u jednoj nedovršenoj replici u Parlamentu između Batrićevića i Ministra zdravlja Radunovića? Puno je pitanja!

Ponekad mi se čini da je Crna Gora prva postideološka država u kojoj egzistira savršeni parlamentarni jednopartizam, te da se moj tradicionalno opozicioni glas uvijek nekako volšebno uroti protiv mene samog. Kao da živimo u jednom hermetičko-političkom „Mixtus Orbisu“ – svijetu u kojem su opozicija i vlast savršeno izmješani, neraspletivo isprepleteni.

Naravno, izuzetno je opasno kada u svemu što se dešava vidite zavjeru, ali je još opasnije ne vidjeti je kada se ona tako očigledno dešava pred vašim očima.