Priznajte Kosovo!

Počelo je kukavičkim odricanjem od sopstvene uloge u ratnim zbivanjima. Nekadašnjem protivniku, Hrvatskoj, junački Montenegro se ovako pravdao zbog pohoda na Dubrovnik: „Ne, mi smo u stvari bili zavedeni od našeg tadašnjeg surovog saveznika, Srbije; može se smatrati da smo bili okupirani, pa prema tome - to nismo ni bili mi!“ Tako se, eto, Crna Gora našla na strani bezrazložno napadnute Hrvatske, kao kolega–žrtva, i to ne danas, nego već početkom devedesetih! Toliko laži, licemerja i skrivanja pravih namjera, toliko odvratnog prenemaganja – čovjek s vremena na vrijeme poželi da vidi neki zaista iskren, dosledan i nedvosmislen izdajnički gest.
Evo, povodom Kosova i Metohije, baš zgodne prilike da Crna Gora opet isprednjači u regionu, i to bez nekog specijalnog napora. Treba samo da povuče potez koji se logično uklapa u njenu noviju kameleonsku karijeru, da saopšti ono što njenoj navodnoj samostalnosti daje kakav-takav žalosni smisao. Crnogorska lažljiva vlast, naime, treba što prije da prizna nezavisnost Kosova i Metohije!

Znam da se osnovna teza ovog teksta neće dopasti mnogim Srbima, naročito ne onima iz Crne Gore. I oni su u pravu. Istorijski, politički i moralni apsurd crnogorskog priznanja Kosova više je nego očigledan. Ponekad, međutim, nema boljeg sredstva da se istina istjera na čistac – od samog apsurda. Argumenti i autoriteti ovdje nemaju nikakvu snagu. Možemo, na primjer, citirati samo jednog, prilično kompetentnog, tumača balkanskih prilika i neprilika. Njegovo ime je Ivo Andrić. Taj čovjek, kome se i pored najbolje, to jest najgore volje, ne može pripisati površno i brzopleto zaključivanje, Crnu Goru je svojevremeno nazvao kvintesencijom kosovskog misterija. U tekstu „Pohvala Petru II Petroviću Njegošu – Tragični junak kosovske misli“, Andrić kaže: „Sve što se u tim brdima rađalo, dolazilo je na svet sa refleksom kosovske krvi u pogledu.“
I dalje: „Njegoš je prototip kosovskog borca. I kao pesnik, i kao vladalac, i kao čovek, on je čisto oličenje kosovske borbe, poraza i nesalomive nade. On je, kao što je neko rekao, Jeremija Kosova, a u isto vreme i aktivni, odgovorni borac za skidanje kletve i ostvarenje Obilićeve misli. Tvrđeno je da se reč Kosovo pored reči Bog najčešće pominje u Gorskom vijencu. Ali, nisu samo misao i poezija predeli za kosovsku tradiciju. Ona je za Njegoša život sam. On govori o Kosovu kao o ma kom drugo moralno-političkom argumentu, kao o živom i presudnom faktoru kolektivne i lične sudbine.“

Toliko od Andrića, i od Njegoša. Kakvim se to monstruoznim preokretom došlo dovde? Svi su se nekako navikli na atmosferu iščekivanja i tobožnje neizvjesnosti. Zaboga, šta će povodom Kosova odlučiti diplomatski kolosi, Đukanović, Roćen i Vujanović? Sa zapadne strane, naravno, dolaze pritisci da se požuri sa priznanjem, iz pravca Srbije – ohrabrivanje da Crna Gora ostane bar neutralna. A pomenuti mudraci, kao, mjerkaju i računaju, nipošto ne bi da ugroze opštenarodni crnogorski interes. 

Iz redova srpske, prosrpske i jugoslovenske opozicije u Crnoj Gori čujemo svakidašnju jadikovku: nemojte žuriti, braćo, nije valjda baš dotle došlo, sačuvajte nam bar malo obraza. Umjesto dosadne kuknjave, branitelji preostalog morala crnogorske vlasti mogli bi, za početak, da odgovore na nekoliko sasvim jednostavnih pitanja. Ima li u Crnoj Gori jednog jedinog Srbina koji se u proteklih desetak godinica nije uvjerio da je Đukanovićeva vlast iskoristila svaku priliku da Srbima i Srbiji zada najpodmukliji mogući udarac? Ima li nekog DPS-SDP-ovca koji se u tom pogledu kolebao? Zar neko zaista misli da će se Đukanović na tom putu jednog dana dobrovoljno zaustaviti? Ne, ne, i ne.

Pa kad je tako, kome je onda potreban ovaj jeftini cirkus oko crnogorskog priznavanja ili nepriznavanja Kosova i Metohije? Šta ima tu da se gata? Čega se treba plašiti? Kao da je Đukanovićeva Crna Gora stvarno neki značajan faktor u regionu, pa još nepoznanica, kao da će njena bijedna odluka nekome nešto značiti! Oni koji su do sopstvene nezavisnosti došli krađom i kriminalom, protivno volji ogromne većine vlastitih državljana, sad bi da odlučuju o tuđoj državnoj legitimnosti! Što se tiče narodne volje, daleko više argumenata za nezavisnost ima Tačijevo Kosovo nego Crna Gora Mila Đukanovića. Tači nije pokrao nikakav referendum, nije na glasanje dovlačio nikakve Crnogorce, nego se naoružao i krenuo u krvavi rat protiv Srbije.
A Srbija? Crnogorske egzibicije u Srbiji su do sada uglavnom prećutane, kao neka vrsta domaće bruke, i to se donekle može razumjeti. Srbija je ćutala, da bi Crna Gora i Crnogorci bolje čuli sebe i svoje sramne govornike. Pa ipak, red je da to užasno licemerje ostane upamćeno, zato što na Kosovu i Metohiji vjekovima žive – a danas su nevine žrtve i paćenici – baš Crnogorci, i zato što je najveći među Crnogorcima bio čisto oličenje kosovske borbe, poraza i nesalomive nade. Neka bude upamćeno i zbog današnje crnogorske mladosti, zbog onih mladih ljudi na protestima i molitvama pred hramom Hristovog vaskrsenja u Podgorici. 

Srbija, dakle, mora da prestane sa podgrijavanjem glupih iluzija. Boris Tadić bi najpametnije učinio da javno pozove zvaničnu Crnu Goru na priznavanje Kosova i Metohije. Drugi neka dobro razmisle, a Đukanovićeva Crna Gora neka odmah prizna! Da bi se znalo ko su i kakvi su južni srpski susjedi. Što bi ih vještački razdvajali? Diplomatske napore treba uložiti tamo gdje to još ima nekog smisla, tamo gdje postoje neke predstave o moralu u državnoj politici. Prema tome: slobodno priznajte, kukavice! Ne može se vječito lagati istina.