Politikantstvo ili ništa

Da je Crna Gora oboljelo i patološko – rezignirano društvo vidljivo je i jasno u svakom aspektu njenih institucionalnih, socioloških i političkih struktura. To je stara i tragična priča na koju često zabrinuto opominju kako dobronamjerni domaći intelektualci tako i najeminentnije međunarodne monitoring organizacije.

Ne postoji ni jedan segment naše egzistencije, a da nije preplavljen primitivnim politikantstvom koje sa sobom donosi truli zadah prorežimske sveprisutnosti koja guši i razara sve što pripada i ne pripada političkom svijetu. Partijski jastrebovi i režimske mračne uhode nalaze se na svakom mjestu, svakom koraku i nemoguće ih je izbjeći. Samo u Crnoj Gori i nigdje više u Evropi postoje partijski naučnici, istoričari, pijesnici, slikari, akademici, pjevači, glumci, sportisti... Sve što bivstvuje, živi mora biti isprepleteno i prožeto partijskom pripadnošću, naročito vladajućom! Odanost gospodaru je opšte i klasično mijesto naše tradicije. Zar nije obaveza sadašnjosti da ispravlja zablude i lutanja prošlosti? U Crnoj Gori ne, nasuprot! Upravo se igra na zlim duhovima i antagonizmu nas čija kob prati od iskona.

Svaka priča, događaj, manifestacija, grupni ili individualni uspijeh odjednom dobijaju stranačko-politikantski kontekst i postaju jeftini proizvod za reklamiranje dnevnopolitičkih poteza establišmenta na vlasti, gradonačelnika ili predsjedničkih kandidata! Kako se lako nečiji talenat i karijera pretvaraju u instant igračke koje će jednodnevno poslužiti u političke besprizorne svrhe. Sve je pamflet, propaganda i mamac. Unajmljeni intelektualci, čim počne izborna trka, postaju slatkoriječivi pajaci i šarlatani, univerzitetske katedre i forumi transformišu se u vašare šerenih laži i obmanjujućih obećanja, a lojalni profesori i dekani – apologete režimske „patristike“.

Sjetimo se samo crnogorskih umijetnika koji su, ponizno, u gomilama trčali za putujućim cirkuskim karavanima DPS-a da doprinesu i potpomognu izbornoj kampanji i aktuelnim državnim projektima. Stvaralaštvo i nastanak umjetničkih projekata nekih naših angažovanih i zaslužnih „umjetnika“, kalendarski se precizno mogu pratiti kroz izborni proces. Ako su blizu izbori, parlamentarni ili lokalni, ili puka partijska akcija, eto novih pijesama, pozorišnih premijera, publiciteta, medijskog prostora, naravno uz neizbježnog Šoka, najvjernijeg DPS „umjetnika“ i ovjenčanog šampiona dodvorništva i podilaženja elitama na tronu, uprkos jakoj i brojnoj konkurenciji. Mnogi „stvaraoci“ su, zahvaljujući političkim mitinzima, živjeli osjećaj velikih zvijezda nastupajući pred hiljadama ljudi. Istina, ta bajka je kratko trajala. Dok se ne završi miting. Suviše kratko, zar ne?

Najrigidniji primjer prisustva politike u svim porama naših života najdecidnije, odslikava nam doček naših zlatnih vaterpolista poslije fantastične igre i zasluženo osvojenog zlata na evropskom prvenstvu u Malagi. Crnogorski političari su ponovo pokazali svoju nezaježljivost i bezprizornost trudeći se bespoštedno da ovaj veličanstveni uspijeh naših vaterpolista vulgarizuju i zloupotrebe pretvarajući spontanu svečanost u još jedan politizovani miting. Gradonačelnik Mugoša, uz režirano prisustvo stranačke zastave, koristi razdraganu i veselu atmosferu i za govornicom pokazuje podignutim palcem simbol DPS-a i mesijanski najavljuje buduće poteze i radne pobijede gradske uprave. Školski primjer najnižeg oportunizma! Nečuveno. Na kraju krajeva šta će Mugoša, Ranko i Filip na sceni, naravno šta će tu i neizbježni Šok? Kao da su oni bili u najužem izboru Porobićevih ajkula! Kakav primitivizam i pokušaj iskorišćavanja tih časnih momaka. Gradonačelnik svakako treba da dočeka pobijedom ovjenčane sportiste u svom gradu i to je normalno, ali šta traži na bini? Siti smo njegovih govora i svi smo želeli da što prije čujemo i vidimo aktere velikog uspijeha crnogorskog sporta. Kakav nezdravi egocentrizam! Vidjelo se jasno na licima pojedinih, već umornih vaterpolista – nelagodnost i neprijatnost zbog politizovanja njihovog nelakog uspijeha.

Pomenuta trojka i nezaustavljivi Šok svijesni su svoje nepopularnosti i animoziteta koji uživaju u velikom dijelu javnosti i zašto svojim prisustvom uz te popularne momke „kradu“ dio njihove slave i sjaja? Sa tim agresivnim naturanjem „silu na sramotu“ sebi ništa ne mogu pomoći, ali mogu odmoći tim dobrim momcima u državi velikih podijela. Zašto zloupotrebljavati te velike sportiste, i sve što postoji? Gdje su granice? Zašto pristajemo da se od svega pravi politikantski performans, sofistička instalacija iluzija i prevara? Dokle ćemo, svi skupa, biti statisti i plastelinska sirova masa koju oblikuju po potrebi i sopstvenom interesu? Zna se ko!