Mir prahu Njegoševom

Na današnji dan, 19. oktobra 1851. godine po julijanskom, odnosno 31. oktobra po gregorijanskom kalendaru umro je na Cetinju Petar II Petrović Njegoš, Mitropolit cetinjski, gospodar crnogorski i naš najveći pjesnik. Prema istorijskim podacima, Njegoš je u ponedjeljak 16. juna 1845. godine otpočeo da gradi crkvu na najvećem lovćenskom vrhu, nastavljajući tako "svoju himnu preblagom i divnom Stvoritelju". Lovćensku crkvu je posvetio svome stricu Svetom Petru Cetinjskom. Savremenici su svjedočili da je Njegoš još prilikom izgradnje Kapele izrazio želju da njegovi zemni ostaci prebivaju na vrhu Lovćena, svetoj planini Crne Gore i slobodnog Srpstva kroz vjekove. Kao pravoslavni Vladika odredio je da mu grob bude u podnožju krsta, simbola ovozemaljskog stradanja i vječnog spasenja. 

Njegošev sekretar i biograf vojvoda Milorad Medaković na dan Njegoševe smrti zapisao je njegov amanet Crnogorcima: "Ja hoću da me saranite u onu Crkvu na Lovćenu... To je moja potonja želja, koju u vas ištem, da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru, da ćete tako učinit', kako ja hoću, onda ću ve ostaviti pod prokletstvom, a moj poslednji čas biće mi najžalostivi i tu moju žalost stavljam vama na dušu". Zbog lošeg vremena i strahovanja da bi skadarski Turci mogli da oskrnave Kapelu sahrana na Lovćenu je odložena, pa je Njegoš 2. novembra 1851. privremeno sahranjen na Cetinju, u grobu njegovog strica Svetog Petra Cetinjskog. Tek 26. avgusta 1855. godine Njegoševi posmrtni ostaci svečano su prenijeti u Kapelu na Lovćenu.

Nije se slučajno na Kapelu, i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, sručio bijes naših neprijatelja. Kada je austrougarska vojska 1916. godine okupirala Crnu Goru, iz Beča je naređeno razaranje crkve Svetog Petra Cetinjskog i prenošenje Njegoševih zemnih ostataka na Cetinje. Okupacione snage su u punoj tajnosti, u noći između 12. i 13. avgusta 1916. godine razorile Njegošev grob i njegove zemne ostatke prenijele u Cetinjski Manastir. Carevina je planirala da na Lovćenu izgradi veliki spomenik svome caru Franju Josifu. Međutim, izgubila je Prvi svjetski rat, pa to nije stigla i da ostvari.

Izgled kapele 1924. godine

Današnji istoriografi vlasti u Crnoj Gori čine sve da iskrive i zamagle činjenice o stradanju Kapele, Njegoša i Lovćena, pa i onu da je carevina namjerno srušila Kapelu. Spremni su da tvrde da je "jedan top nekontrolisano opalio i pogodio Kapelu i sasvim je neznatno oštetio". Tek kasnije je, po njihovoj priči, "srušio (onaj koji je obnovio?) kralj Aleksandar Karađorđević da bi napravio svoju kapelu". Zarobljeni u tom đavolskom kolopletu bratomržnje, krupnih zabluda i kolosalnih izmišljotina spremni su da izmisle i falsifikuju svu našu prošlost, samo da bi ostali u stroju privilegovanih i dobro plaćenih propagandista vlasti.

Na osnovu izvještaja Mitropolita crnogorsko-primorskog Gavrila Sveti Arhijerejski Sabor Srpske Pravoslavne Crkve, na svojoj sjednici održanoj 19. novembra 1920. godine u Patrijaršiji u Beogradu, donio je odluku o obnovi crkve Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu. Crkva za obnovu nije imala sredstava, pa je unuk kralja Nikole I Petrovića, jugoslovenski kralj Aleksandar Karađorđević prihvatio da od svojih para obnovi Lovćenski hram i da se u njega vrati Njegošev prah. Kralj se obratio svom miljeniku, vajaru Ivanu Meštroviću, da uradi nacrt budućeg spomenika, sa kojim je tadašnji Mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo upoznat u septembru 1924. godine. Mitropolit je odmah zaključio da nacrt spomenika nije u skladu sa Njegoševim amanetom. "Petar Petrović Njegoš bio je vladika pravoslavni, a uz to, on je za života izabrao gdje će da počiva...", zapisao je o tome Mitropolit u svojim Memoarima.

Prilikom boravka u Beogradu krajem 1924. godine Mitropolit Gavrilo je zatražio audijenciju kod Kralja u vezi sa obnovom Kapele. Prije polaska u Beograd Mitropolit se po pitanju obnove konsultovao i sa vojvodom Božom Petrovićem, koji je bio izričito protiv takvog (Meštrovićevog) spomenika i "iznenađen sa kršenjem poslednje volje njegovog velikog rođaka". Odmah na početku susreta Kralj se obratio Mitropolitu riječima: "Ja znam, Vaše Visokopreosveštenstvo, da ste Vi došli radi spomenika gospodina Meštrovića. Čuo sam da ste radi toga ljuti. Znate, veliki broj prijatelja dinastije savetovao mi je da ovaj spomenik uzmem i platim, kako bi se postavio na grob Vladike Rada"... Mitropolit Gavrilo je na to odgovorio: "Ne poričem vrednost spomenika, ali on apsolutno ne odgovara uslovima jednoga pravoslavnoga vladike, jer je u suprotnosti sa načelima Srpske crkve, i u suprotnosti sa testamentom velikoga pjesnika, koji je za tu svrhu podigao Kapelu, u duhu u kome je on želeo. Mislim da to treba poštovati i obnoviti Kapelu sasvim u prvobitnom stanju. Spomenik Meštrovićev liči više na jednu piramidu, koja bi se postavila na vrh Lovćena. Narod Crne Gore to nikako ne bi mogao odobriti niti se sa tim složiti. Mislim da je Lovćen i onako nacionalni spomenik, i dovoljno je da se obnovi stara Kapela. Ne bih se mogao složiti ni sa drugim novacijama, kao nadležni arhijerej, sem da podnesem svoju ostavku, da ne bih nosio odgovornost i narodnu kletvu pred budućim pokoljenjima. Samo pleme Njeguši ne bi dozvolilo, i napravilo bi uzbunu kod naroda. Mislim da o tome treba voditi računa". Kralj je na to zabrinuto odgovorio: "Verujte, Vaše Visokopreosveštenstvo, da nisam predvideo ove Vaše primedbe, koje primam kao opravdane u svemu. Tačno je da treba poštovati želju Vladike Rada i do kraja je izvršiti, kako je on to prvo bio zamislio, kada je već bio podigao staru Kapelu, koja je sada u ruševinama. Nisam imao nameru ništa da menjam. Želeo sam da se najbolje odužim kao rođak mome velikom srodniku po krvi...". (Memoari Patrijarha srpskog Gavrila, Sfairos, 1990, str. 22-23.)

Poslije ovog dogovora napravljen je plan obnove, koja je povjerna vrhunskom stručnjaku u oblasti sakralne arhitekture, profesoru Petrogradskog, a zatim i Beogradskog univerziteta, Nikolaju Petroviču Krasnovu. O Njegoševoj Kapeli Krasnov kaže: "Njegoš je veliki čovjek kad je mogao da ima ovako originalnu ideju za ovakav oblik i ovakvu osnovu crkve na Lovćenu, tj. dva kruga u osnovi raznih prečnika, a koji prodiru jedan u drugi".

Jedan od najvećih arhitekata Amerike i svijeta dvadesetoga vijeka Frenk Lojd Rajt, čija je supruga bila iz Crne Gore, između dva svjetska rata je posjetio Crnu Goru i tom prilikom vidio Kapelu na Lovćenu. Zadivljen je izjavio: "Mora da je bio genijalan taj Njegoš, kada je smislio ovakvo rješenje, jer kružna forma je prava kruna na vrhu Lovćena. Vidi se sa svih strana i jednako izgleda sa svake."

Radovi na obnovi Kapele počeli su u junu i završeni 10. septembra 1925. godine. Kapelu je 12. septembra osveštao Mitropolit Gavrilo. Poslije deset godina izgnanstva, 21. septembra 1925. godine u crkvu koju je podigao u spomen na svoga strica Svetog Petra Cetinjskog, vraćeni su posmrtni ostaci Petra II Petrovića Njegoša. Kovčeg u obnovljenu Kapelu unio je kralj Aleksandar Karađorđević, unuk kralja Nikole I Petrovića Njegoša, zajedno sa Visokopreosvećenim Mitropolitom crnogorsko-primorskim Gavrilom, episkopima i članovima jugoslovenske vlade. Pomen je služio Patrijarh srpski Dimitrije. Kralj Aleksandar Karađorđević je sa velikim pijetetom obnovio Kapelu 1925, i te iste godine je od austrijske države otkupio rukopis "Gorskog vijenca", koji je do tada čuvan u Nacionalnoj biblioteci u Beču.

Da je Kapela vjerno obnovljena na temeljima stare kapele svjedoči i ovaj podatak: majstori su tražili od profesora Krasnova da poveća dimenzije Kapele da bi imali više prostora za rad, što je on odlučno odbio. Istakao je da se u svemu mora poštovati veličina i autentičnost stare Kapele. Obnovljena Kapela je istog oblika, veličine i unutrašnjosti kao stara. Nijedan kamen od stare Kapele nije ostao, a da nije uzidan u novu Kapelu. Nedostajuće količine kamena donesene su iz lovćenskog rudnika "Zlatice". Jedino je, po odluci Svetog Arhijerejskog Sabora SPC, oko obnovnjene Kapele dodata mala porta sa kamenom ogradom, radi bezbjednosti posjetilaca.

Obnovljena Kapela 1925. godine

Očigledno je da je Kapela na vrhu Lovćena smetala novim komunističkim vlastima u Crnoj Gori, pa su odlučili da je sruše, pod izgovorom da Kapela nije autentična i da Njegoš nema spomenik dostojan svoje veličine. Ono što je djelimično uspjelo austrijskom caru, potpuno je uspjelo austrijskom kaplaru i njegovim slugama u Crnoj Gori. Vječni pokoj našim velikanima, do ovih besudnih vremena, usuđivali su se da remete samo naši dušmani u danima tragičnih stradanja.

Najumniji intelektualci iz čitave Jugoslavije stali su u odbranu Kapele, ističući da se mora poštovati Njegošev zavjet. Kao kompromisno rješenje predlagano je da se Meštrovićev mauzolej podigne na Cetinju. Čak je protiv projekta mauzoleja bila i tadašnja Komisija za reorganizaciju Muzeja na Cetinju, sastavljena od uglednih stručnjaka, koju je obrazovao Republički sekretarijat za prosvjetu i kulturu. Komisija je zaključila da: "Meštrovićev projekat predviđa izmjenu siluete i čitavog terena Lovćena, i to u jednom negativnom smislu koji bi grubo narušio izgled jednog od najljepših predjela u našoj zemlji".

Naš najveći slikar Petar Lubarda, kao svoj odgovor na namjeru vlasti da sruši Kapelu, naslikao je čudesnu ali i prognanu sliku "Sumrak Lovćena", na kojoj strašna neman rastura Lovćen, odnosno Crnu Goru. Jedno od Lubardinih najznačajnijih djela vlast u Crnoj Gori prećutkuje, isto kao i njihovi ideološki prethodnici iz doba titoizma. Skrnavljenje i rušenje Njegoševe Kapele zaprepastilo je i zgrozilo sav kulturni i civilizovani svijet Evrope i Amerike toga doba.

Petar Lubarda: "Sumrak Lovćena"

Međutim, vlast se na sve to nije mnogo obazirala. Skupština opštine Cetinje je u decembru 1968. godine donijela odluku o izgradnji Meštrovićevog mauzoleja na Lovćenu.

Energično protivljenje SPC i Mitropolije crnogorsko-primorske, koje su namjere vlasti uporedile sa rušenjem Kapele u vrijeme austrougarske okupacije, vlast je ocijenila kao miješanje Crkve u njena "ustavom zagarantovana samoupravna prava". Organizovane su i sramne demonstracije cetinjskih gimnazijalaca i omladine protiv Mitropolita crnogorsko-primorskog Danila Dajkovića. Tužba Mitropolije Ustavnom sudu je odbijena sa tvrdnjom da "" Crkva nad Kapelom nema nikakvih prava", a da je Njegoš "za života sebi sagradio nadgrobni spomenik, tj. mauzolej(!), pa ga može srušiti onaj ko ga nasleđuje, tj. državna vlast".

Slično je prošla i privatna tužba knjaza Mihaila Petrovića Njegoša od 28. 10. 1971. godine, u kojoj se, između ostalog navodi: " da nema primjera u svijetu da se zavjet i amanet narodnih velikana, kakav je genijalni Njegoš, od potomaka ne poštuje i brani od svakog napada i uništenja...." Na ovu tužbu stigao je odgovor tek polovinom 1973. godine, kada je Kapela već uveliko bila uništena, da knjaz Mihailo Petrović Njegoš kao tužilac nema "aktivnu legitimaciju u sudskom procesu"!

Nijedan razuman razlog, nijedan autoritet toga vremena nije mogao zaustaviti tadašnje vlastodršce da pogaze Njegošev amanet i uklone Njegoševu Kapelu sa vrha Lovćena, i da na njeno mjesto postave mauzolej niske umjetničke vrijednosti, faraonsku grobnicu po Meši Selimoviću.

"Premještanje" Kapele je otpočelo rušenjem u julu 1972. godine. Čestiti i hrabri poslovođa iz Bijelog Polja Iso Mahmutbegović je odbio da ruši lovćensku Svetinju. U slučaju Kapele Brozov glas je bio jači od glasova svih čuvenih intelektualaca, pa je Njegoš utamničen u bezbožnom i bezdušnom mauzoleju, koji tako čudovišno odudara od Lovćena. Trebalo je porušiti najpoznatiji simbol duhovnog i kulturnog identiteta Crnogoraca, sa jasnom namjerom da se "u novom dobu izgradi novi Crnogorac sa novim identitetom i novim, poželjnijim odlikama".

Mauzolej je "bez crkveno-religioznih motiva", baš kako je i tražio Blažo Jovanović. Nema ni odlike rimokatoličke arhitekture, već je to masonska ikonografija sa trouglovima, svevidećim okom na piramidalnom vrhu, šestarima i germanskim crnim orlom iznad Njegoševe glave... Kamen sa Njegoševe kapele se nalazi u gomili na Ivanovim Koritima više od 40 godina. Znatan dio je odnešen i ugrađen u okolne objekte. Tu, na tom mjestu, u toj gomili su nam i čast i obraz i ponos i čojstvo i junaštvo i slava prađedovska.

Preko četrdeset godina zemni ostaci Mitropolita Petara II Petrovića Njegoša su zatočeni u Meštrovićevom mauzoleju, koji je ranija komunistička vlast, poslije rušenja zavjetne Kapele, "kao samar nabacila na Jezerski vrh na Lovćenu". Uzrasla je u međuvremenu jedna nova generacija Crnogoraca, koja i dalje slavi Lovćen i sve manje Njegoša. Zato su nam putokaz i utočište riječi pouke našega Mitropolita izgovorene 16. 06. 2012. godine u Liturgijskoj besjedi u crmničkom selu Komarno: "Predačka kost – to smo mi. Onaj koji ne poštuje predačku kost, ne poštuje sebe. Onaj ko ne osjeća Svetinju predačke kosti, sebe samoga prezire. Kao što on prezire kosti svojih predaka, tako će i njegovi potomci prezreti njega".

Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je 17. juna 2012. godine, prilikom besjede u crkvi Svetog Petra Cetinjskog na Prčanju, koja je replika lovćenske crkve, tražio od vlasti u Crnoj Gori da povodom dvjesta godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša bude obnovljena zavjetna Kapela na Lovćenu: "Tražimo i zahtijevamo, molimo se i nadamo da će to biti ispunjeno, odnosno da će se povodom dvjesta godišnjice rođenja Petra II Petrovića Njegoša, koji se rodio 1813. godine, obnoviti i crkva Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu."

Petar II Petrović Njegoš

Crkva Svetog Petra Cetinjskog je bila srasla sa Lovćenom kao ljudska glava sa ramenima. Jednom od najvećih ljudi u istoriji ljudskog roda Zavjet je pogažen, Hram je srušen, Grob je oskrnavljen a njegov Lovćen obezglavljen. Rušenje Njegoševog zavjetnog hrama je arhigrijeh, koji ne vide ili neće da vide mnogi Crnogorci.

Njegošev amanet da ga Crnogorci sahrane u crkvi koju je sam sagradio i posvetio svome stricu Svetom Petru Cetinjskom ponovo je pred nama. Svanuće i vaskrsnuće i naše i Lovćena doći će tek kada sa sebe speremo veliki grijeh koji smo počinili. Zato moramo obnoviti crkvu Svetog Petra Cetinjskog na Jezerskom vrhu, istu onakvu kavu je Njegoš sagradio i u nju sahraniti Njegoševe napaćene kosti. Mir prahu Njegoševom!

Autor je predsednik Crnogorskog narodnog kluba