Srbija i Crna Gora | |||
Marko Miljanov – srpski heroj i pisac |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 15. maj 2013. | |
Ipak, 1876. sve se menja. Harizmatični Marko Miljanov preuzima vođstvo u tom regionu i zajedno sa drugim plemenima u Crnoj Gori i Brdima otpočinje rat sa Turcima. U tom kontekstu, Marko briljantno predvodi na Fundini u avgustu 1876. vojsku koja zadaje smrtni udarac turskim snagama (i donosi najvažniju pobedu u ratu za nezavisnost Crne Gore). Tačnije, gubici turske vojske na Fundini su bili veći nego na Vučijem dolu 1876, Grahovcu 1858. ili na Mišaru 1806.[2] U jugoslovenskoj vojnoj enciklopediji (pisanoj 100 godina posle ovog rata) se navodi da je na Fundini samo poginulih pripadnika turske vojske bilo između 4.000 i 5.000 (uporedivo sa ukupnim američkim gubicima u Iraku 2003-2011)[3]. Sličnu cifru iznosi i austrijski ratni izveštač Spiridon Gopčević (savremenik tih događaja)[4]. Zbog propagande dinastije Petrović/Njegoš, ili zavisti prema Marku Miljanovu, komandantu koji je faktički (a ne nesposobni rođak knjaza Nikole Božo Petrović) komandovao na Fundini (turskom vojskom je komandovao islamizirani Jevrejin, Mahmud Paša ili Frojnd iz Lavova u Ukrajini[5]) ova bitka je gurnuta u drugi plan. Sličnu tvrdnju iznosi i slavista i dopisnik čeških novina za vreme rata 1876-1878. Jozef Holeček. I on smatra da su zasluge Marka Miljanova namerno umanjene[6]. Ipak, Marko Miljanov je nakon okončanja oružanih sukoba, od strane stranih izveštača priznat kao najveći vojskovođa u ratu za nezavisnost 1876-1878 (poznati pisac Simo Matavulj smatra da su najveću zavist prema Marku izazvale upravo te pohvale novinara izveštača iz rata 1876-1878). Na primer, ratni izveštač Spiridon Gopčević piše da se Marko ''ovenčao u ovom ratu besmrtnim lovorikama. U samoj Crnoj Gori smatraju ga prvim junakom i najboljim vojskovođom''[7]. Gopčević iznosi i da je Marko ''najpopularniji čovek Crne Gore'', i da ga znaju sve zemlje od Ohridskog jezera i od Jadrana do Dunava''. Ali i da kod ''kneza nije bio naročito omiljen jer mu je često bez ustručavanja iznosio svoje mišljenje''. Gopčević ističe: ''Izvestan ološ ... je zavideo njegovoj slavi i popularnosti'' (u intrigama protiv Marka su glavne uloge imali rođak knjaza Božo Petrović i sekretara knjaza Sima Popović). Takođe, nemački naučnik Bernhard Švarc je pisao nakon okončanja rata da je Marko ''najčeličniji'' od svih Crnogoraca. Italijan Franćesko Kinigo piše o njemu kao o novom Garibaldiju. Međutim, to je bilo previše za Markove protivnike. U tom kontekstu, slavista i dopisnik čeških novina za vreme rata 1876-1878. Jozef Holeček piše da su Marku priređena velika poniženja odmah posle njegovih blistavih pobeda 1876. godine (i preuzimanja mesta gradonačelnika Podgorice)[8] .
Konačno, hapšenje Marka Miljanova bi moglo izazvati oružanu pobunu njegovog plemena. Ipak, Marko na kraju nije izdržao provokaciju upućenu od samog knjaza. Kada je knjazu ukazao na korupciju koja se dešavala na austrijsko/crnogorskoj granici i na krađu materijala koji je bio namenjen srpskim ustanicima u Hercegovini, Nikola mu je odbrusio da ne može on o tome da razmišlja i da se vrati kući. Marko mu je ljutito odgovorio da ne može tako da razgovara sa njim (''nisam ja tvoj konj gospodaru da i govoriš kako da razmišljam'') i skinuo je vojvodske oznake. Nikola je odmah prihvatio tu ostavku, a nešto kasnije je čoveku koji mu je doneo pobedu u ratu (i međunarodno priznatu državu, 27 u svetu ) ukinuo i penziju. Marko je posle toga napustio Podgoricu, i vratio se u Kuče. Faktički smenjen, ponižen i nezasluženo oklevetan, on se suočio i sa ličnom tragedijom, gubitkom maloletnog sina. Ipak, sramno smenjivanje najboljeg i najpopularnijeg vojvode u srpstvu, Crnoj Gori i Brdima, donelo je i nešto dobro. Marko se (koji nije bio potpuno pismen do svoje 50 godine) u potpunosti posle smenjivanja opismenjuje i posvećuje literanom radu. Ta promena je srpskoj književnosti donela novog Marka Miljanova (još većeg ugleda u narodu i plemenu nego pre). Usamljenik sa Meduna (centar Kučke oblasti) jeste nakon pada u nemilost, pa do svoje smrti, napisao nekoliko knjiga od kojih je sigurno najpoznatija ''Primeri čojstva i junaštva''. Ta dela su izazvala u tadašnjoj intelektualnoj javnosti (čak i prozapadno orijentisanoj) veliku pažnju i bila su visoko cenjena od najvećih intelektualnih autoriteta. Na primer, najpoznatiji srpski kritičar, akademik Jovan Skerlić se iskreno divio Marku Miljanovu. Skerlić, koji je doktorirao u Francsukoj (i bio neskriveno fasciniran Zapadom), priznaje da je Marko jedan od ''najsvetlijih pojava naše rase''. Skerlić je visoko cenio ''Primjere čojstva i junaštva'' smatrajući je ''retkom knjigom'' iz koje izbija plemenitost. Hvalio i to što Marko skromno i atipično za svoj kraj, ne piše o sebi. Skerlić je smatrao da je Markov stil neobičan, prost, ali plemenit i kristalno jasan. Skerlić čak ističe da Marko piše o samosavlađivanju gneva poput Seneke[9]. Takođe, i poznati srpski pisac pesnik i akademik Veljko Petrović je pisao da je Marko pravi i jedini nastavljač dela Njegoša, i da se može svrstati u klasike srpske književnosti. Ali i da Marko u pojedinim delovima prevazilazi Njegoša (a posebno već afirmisane Matavulja i Ljubišu) osećanjem mere, razmere i tona. Duh njegove knjige ''Primeri čojstva i junaštva'' je moderan, ističe Veljko Petrović i upoređuje ga sa Servantesom.[10] Mnogo godina kasnije i Milovan Đilas kao pisac i disident priznat na Zapadu, piše o Miljanovu sa divljenjem. On se nije ''polakomio ni na kakvo bogatstvo'' i bio je ''mimo drugih Crnogoraca ponosit ,otvoren i nesebičan'' ističe Đilas, u delu objavljenom na engleskom[11].
Ipak, Marko je u svojim šezdesetim godinama počeo da poboljeva od teške bolesti. Nezasluženo ponižen od strane knjaza Nikole, ili od čoveka od koga je bio bolji pisac i hrabriji vojskovođa (Crnjanski piše da su Nikolina dela ''gnjavatorska'' a Đilas da je Marko ''najveći junak svog vremena''[13]) i njegovih poltorna i rođaka, on ipak nije hteo da predvodi austrijski državni projekat protiv knjaza Nikole. Tačnije, Marko je odbio ponudu austrijske diplomatije da predvodi, kao vladar priznat od Beča, kvazidržavnu tvorevinu koja bi se formirala na granici Crne Gore i Albanije. On je poručio austrijskom izaslaniku da odbija sve počasti i privilegije, jer ne želi da služi Beču dok on gazi prava Srba u Bosni i Hercegovini.[14] Ne treba posebno isticati, ništa slično ne postoji ni u naznakama na aktuelnoj poltronskoj političkoj sceni u Srbiji i Crnoj Gori (iako se radi o mnogo skromnijim ponudama Brisela). Pred samu svoju svoju smrt, Marko piše jednom kučkom komandiru. Poručuje mu da ga ne žali, jer je on svoju misiju ispunio, prenoseći narednim generacijama (svojim autoritetom i književnim delom), ono što je vredno i zajedničko: ''Ja mrem srećan pa iako ne doživjeh da čitam moje knjige, a ja ću u grob slušat', kako čitaju unuci mojijeh drugova''. Zatim Marko ističe:'' Kao Kuč mrem prilično srećan, a kao Srbin nesrećan i nezadovoljan''. Marko Miljanov je umro od raka kada je imao 68 godina.[15] Sahranjen je bez vojnih počasti od strane onih kojima je doneo najveću pobedu i državu. Naravno, u godinama nakon odlaska vojvode Marka, Crna Gora je platila visoku cenu zbog takve kratkovide politike knjaza. Korupcija i nepotizam su dostigli neviđeni nivo u tadašnjoj Crnoj Gori. Nesposobni poltroni i mediokriteti koji su oterali Marka Miljanova svojim spletkama su uništili vojsku i državu. Uneli su korupciju u svaki deo društva, a svoje lične interese postavili iznad opštih. Zato je 1912-1913. crnogorska vojska pred Skadrom doživela nezamislive gubitke upravo zbog nesposobnosti vojske i dvora. Takođe, nešto kasnije, godine 1916. je na više nego čudan način napušten Lovćen i potpisana sramna kapitulacija koja se kao bumerang vratila onima koji su to uradili (i to u najnezgodnijem momentu za njih prilikom ujedinjenja 1918. godine). Svi ti razlozi su doveli i do nestanka crnogorske države. Sa druge strane, Markovo ime se protokom vremena u srpstvu sve više uzdizalo, ne samo zbog vojnih i političkih zasluga već i zbog njegovog neobičnog i vrednog književnog dela. [1] Vidi o istorijskom poreklu plemena Kuči i formiranju nakon pada srpskog srednjovekovnog Skadra Erdeljanović J. ''Kuči ,Piperi Bratonožići'', reprint izdanja Srpske kraljevske akademije iz 1907, Slovo ljubve, Beograd, 1981. [2] Vidi tabele poginulih Gopčević S. ''Crnogorsko-turski rat'', Vojno delo, Beograd, 1961. str. 365-370. [3] Vojna enciklopedija, knjiga 10, Vojno izdavački zavod, Beograd, 1974, str 626, i isto knjiga 3 str 115. [4] Vidi tabele poginulih Gopčević S. ''Crnogorsko-turski rat'', Vojno delo, Beograd, 1961. str. 365-370. [5] Isto str. 118, [6] Miljanov M. ''Sabrana dela '' knjiga 5, Grafički zavod, Titograd, 1967, str. 67–179. [7] Gopčević S. ''Crnogorsko-turski rat'', Vojno delo, Beograd, 1961,str. 407-408. [8] Miljanov M. ''Sabrana dela'', knjiga 5, Grafički zavod, Titograd, 1967. str 67-179. [9] Isto, str. 215-222 [10] Isto str. 223-226 [11] Đilas M. ''Besudna zemlja'' Politika, Beograd, 2005, str. 178 [12] Miljanov M. ''Primjeri čojstva i junaštva'',Narodno delo, Beograd, str. 149-150. [13] Crnjanski M. ''Izabrana dela'', Parnas Book, Valjevo, 2007. str. 1068, i Đilas M.''Besudna zemlja'' Politika, Beograd, 2005, str. 178 [14] ''Ako dođe ka i što će doć' po svoj prilici, recite vi njemu od moje strane da se ne želim velikijem nazvat'. Ako bi pita zašto, valja mu ukratko kazat' da on kaže austrinskome ćesaru, da bi ja radi (ji) u bosanske i ercegovačke planine pod vedrijem iebom sve muke podnosit' njemu štetu činjet' i koju ranu srpsku osvetit', no uživat' u knjaževski čin ili ma koji drugi u Arbaniju ili đe drugo''. [15] Na Sretenje 1901. inače, crnogorski mitrorpolit je držao liturgiju tog datuma na Medunu 2013. godine povodom Markove smrti. |