Komercijalni patriotizam

Svako ko je čitao bar nešto od Froma, Adlera, Frojda, a naročito, uvijek inspirativnog K. G. Junga, zna da ne postoje nagle i suštinske promjene u ljudskoj svijesti, poimanju i sklonostima, osim kada je riječ o ekstremnim i graničnim psihopatološkim manifestnim fenomenima kao što su mistička stanja, vizije, sinhronicitetne pojave i teške duševne bolesti, što zasigurno ne stoji u ovom slučaju. Sve naše različite i često oprečne osobine i karakterni izrazi, još od natalnog perioda, snažno su integrisani u kompleksnom polju naše psihe, a njihov međusobni odnos čini kvalitet i prepoznatljive vrjedonosne konstante naše ličnosti. Kada su u pitanju vodeće „persone“ crnogorske režimske pseudoelite, pa i g. Krivokapić, više nego primjetan je tkz. janusovski psihološki koncept, imanentnan ekstrovertnom tipu osoba, u čijem je sistemu vrijednosti presudna materijalno-interesna sfera. Inače, Janus (lat. Ianus) je rimski bog početka i kraja svih stvari i Rimljani su ga prikazivali kao lik sa dva lica (zbog toga će kasnije u analitičkoj psihologiji simbolizovati podvojene, dvolične, varljive osobe) i to okrenuti jedan drugome sa suprotne strane – jedno lice gleda u početak, a drugo u kraj stvari. Očigledna je sličnost sa SDP-om koji je, od kada je Krivokapić preuzeo liderstvo u stranci, uvijek jednim licem okrenut prema Crnoj Gori, a drugim prema DPS-u, to jest prema materijalnom i usko interesnom. Samo što ovo prvo, kvazi patriotsko lice okrenuto Crnoj Gori uvijek je u službi ovog drugog lica, okrenutog interesno-egoističkoj sferi.

SDP-ovo emitovanje crnogorskog, mejnstrim populizma, u vidu domoljubnih oda prepunih prepoznatljivog i već istrošenog frazerskog ponavljanja, samo su sklop strateških, taktičkih i operacionalnih fikcija, kojima se krajnje tržišnom logikom pokušava naplatiti „ljubav“ prema Crnoj Gori. Da nije tako, makar bi jednom otišli do kraja i barem jednom zaustavili neku od mnogih „privatizacija“ koje su suverenitet nad državavom prepustili turbo kapitalistima kako ih naziva Edvard Lutvak (sjetimo se SDP-ovog kratkotrajnog protivljenja privatizacije Aluminijskog kombinata). Patriotizam se ogleda u očuvanju ekonomske i svake druge supstance svoje zemlje, a ne ispraznim i patetičnim držanjem ruke „na srcu“, uz intonaciju nacionalne himne. Jeftini peformans i simulakrum za lakovjerne pod radnim naslovom "Komercijalni patriotizam".

Sva ta tobožnja ljutnja i prijetnja da će napustiti koaliciju, neizdržive koncepcijske i ideološke razlike, partijska profilacija i prepoznatljivost ... služe samo za podizanje cijene sopstvenog i uvijek ponavljajućeg utapanja u amorfnu i sivu DPS masu.

Kroz banalno-vulgarni primjer prikazano, to je ona situacija kada „sponzoruša“ iscenira svađu sa bogatim ljubavnikom, uz obavezno insistiranje na ličnom integritetu i ponosu, kako bi, eventualnim pomirenjem, dobila tako željeni komad firmirane odjeće, parfem ... (u našem slučaju: mijesto u nekom upravnom odboru posrnulog preduzeća, poslaničku klupu, otpremninu itsl). Kada se dobije željeno, prestaje janusovska priča o ponosu, integritetu ... na neko vrijeme ....

Do sledećeg komada preostale zemlje (njima tako drage i vječne).