Igra u igri

Baš u vremenu kada smo sa velikom dozom sigurnosti pomislili da je crnogorski režim već prezreli vremešni plod, koji neminovnim razvojem sopstvenog unutrašnjeg procesa već ozbiljno trune, a samo je pitanje kratkog vremena kada će pasti i prosuti se u svojoj gnjilosti, američki ambasador u Crnoj Gori, uvaženi Roderik Mur, u intervjuu za jedan domaći dnevni list, nedvosmisleno i krajnje jasno daje bezrezervnu podršku tom istom režimu.

Mjesec dana ranije, baš u trenutku kada gospoda Medojević, Pavlović i Knežević završavaju svoju posjetu Vašingtonu, čineći sve da obezbjede minimum tako potrebne američke podrške bez koje se ne može u ozbiljnu opozicionu akciju, ambasador Mur, gostujući u vrlo gledanoj emisiji televizije „Vijesti“, na implicitan način demantuje uspješnost posjete naših opozicionara Americi, otvarajući prostor za obesmišljavanje i još jedno ismijavanje antirežimskog djelovanja.

Ovakav stav diplomatskog predstavnika najmoćnije i najuticajnije svjetske sile teška je i mučna obeshrabrujuća realnost koja razgrađuje očekivani imperativ opozicije da napokon smjeni korumpiranu i kriminalizovanu vladajuću strukturu.

Nakon niza vezanih i kompromitujućih afera, naročito poslednje „kokainske“, kojom je crnogorski režim sa razlogom ponižen i stigmatizovan do najnižih mogućih granica, mislili smo da će napokon zapad okrenuti leđa Đukanoviću, uskratiti mu podršku i dekodirati njegovu paklenu mašineriju, a sve u cilju urgentne i neodložne reanimacije crnogorskog posrnulog i klonulog društva.

Sudeći po izjavama gospodina Mura to se neće desiti, naprotiv, uvaženi ambasador koristi svaku priliku da naglasi istorijski važnu posjetu našeg premijera najznačajnijim vašingtonskim adresama. Nešto nam se ne da.

Da li smo naivno, kao nekad i komunizam, idealizovali i precjenili „vrli novi svijet“, ili je nešto drugo u pitanju?

Da je američka spoljna politika, kompleksna, „polifona“ pa i antinomna igra moći i interesa, odnosno, velika šahovska tabla, da upotrebim metaforu savremenog geostratega – Bžežinskog, u kojoj nekad presudno utiče, posebno u manje bitnim državama, lična korist i sebična inicijativa, potvrđuje nam bogato preduzetničko iskustvo bivšeg američkog ambasadora iz Zagreba i Beograda Vilijama Montgomerija. Naime, Montgomeri je iskoristio tadašnju nezainteresovanost „jedanaestoseptembarske” američke administracije za već smirujući, postmiloševićevski Balkan, i „ušao“ u specifične privatno-poslovne aranžmane, koristeći i usmjeravajući američki politički kredibilitet u pravcu sopstvenog interesa.

Za bolje razumjevanje aktuelne američke diplomatije u Crnoj Gori, možda bi bilo korisno osmotriti Murovu političku aktivnost i njen lokalno partijski ukus i simpatije iz tog montgomerijevskog, oportunističkog ugla. Zašto nepolitički način? Ništa novo.

U zemlji čija teritorija ne igra primarno važnu ulogu u geoplotičkim strateškim konstelacijama, a vođena elitom ogrezlom u korupciju, nepotizam… politički afiniteti diplomatskog „gostujućeg“ establišmanta često su uslovljeni, inspirisani, na primer, nekom lijepom hacijendom u živopisnom ekološkom okruženju, ili participacijom u nekom unosnom regionalnom posliću…

Ako ogolimo, dekonstruišemo tu neupitnu i kanonizovanu mantru o visokoetičnim zapadnim diplomatama kao misionarima koji nas prosvetiteljski uče demokratiji i civilizaciji, ako zavirimo ispod formativne uglađene površine, naićemo, kao i u svemu, na čovjeka. Minijaturnog, nesigurnog čovjeka sa svim svojim slabostima, trivijalnim, banalnim željama…Čovjek je sugestibilno biće, kvarljiva roba, a ovi naši su majstori da zaigraju baš na te najniže arhetipske porive, podiđu, ubijede, časte… podmite! Teško im je odoljeti, a mandat brzo ističe.

S druge strane, nije nikakva tajna, naprotiv, Amerikanci s ponosom apostrofiraju da se politika kroz „činodejstveni“ uticaj senatora, kongresmena, diplomata u Americi doživljava, između ostalog, kao i lobističko-klijentelistički tržišni proizvod, koji se kupuje, plaća, kao i svaki drugi „artikal“, jer u kejnzijanskom ekonomskom konceptu – sve je biznis.

Interesantno je da je čak i američka misao, koju izuzetno volim, kao i cjelokupnu kulturu i dostignuća te lijepe zemlje, prepoznatljiva i udžbenički zastupljena isključivo po „pragmatizmu“ - filozofskom pravcu koji uči da cilj “filozofiranja” mora biti praktična, konkretna korist (John Dewey, Charles Peirce, William James).

Da li su lična korist, liberalni tržišni principi ili pragmatika uticali na Murov preferirajući politički ukus kada su u pitanju crnogorske prilike, hipotetičko je pitanje, ali za bolje razumjevanje politike, te stare vještine, moramo uzeti u obzir različite pretpostavke i indikacije kako bismo bolje shvatili i anticipirali njenu ishodišnu suštinu. Istorija nas uči da ništa ne smijemo zanemariti i odbaciti. Posebno ne u politici.