General Kapičić

Najava gostovanja generala Jova Kapičića na jednoj od naših privatnih televizija ovih dana aktuelizovala je jednu skorašnju i amoralnu crnogorsku specifičnu fenomenologiju. Naime, u zvaničnom i režimu bliskom dijelu crnogorske javnosti već neko vrijeme, a intenzivno nakon podjele monolitnog DPS-a, pojavljuje se jedna opasna, antievropska i anticivilizacijska, obrnuta i skaradna logika, da svako ko na određen način podržava ili apologira vladajuću Đukanovićevu autokratiju, bez obzira na etički i vrijedonosni habitus, postaje moralni heroj i uvaženi ljubimac dobrog dijela nacije.

To poprilično problematično DPS pravilo, naravno, važi i za generala Jova Kapičića. Uz svo poštovanje za dokazanu hrabrost i ličnu žrtvu u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu, ne smijemo zaboraviti da je general Kapičić bio jedan od komunističkih inkvizitora i rigidno surovi nadupravnik najvećeg i najbrutalnijeg mučilišta i konc logora u posljijeratnoj Evropi – Golog Otoka. Ako je u istoriji čovjačanstva oko nečega postojao stoprocentni konsenzus, onda je to eksplicitna i nedvosmislena osuda fašizma i svih njegovih zločinačnih radionica užasa, ljudskog posrnuća i smrti u vidu fabrika genocida i pakla, zvijerskog mučenja i ubijanja u logorima holokausta.

Kakva ironija ideologije i istorije tako tipična za dinarski mentalitet i naše prostore vječite fizije! Baš onaj koji će se donkihotovski usprotiviti i zametnuti tešku bitku protiv aveti fašističke iracionalne koncepcije istrebljavajućeg rata između rasa, samo tri godine po završetku Drugog svjetskog rata rata, usvojiće istu fašističku metodologiju mučenja i ubijanja, primjenivši je na dojučerašnju braću, drugove i saborce, a samo zbog toga što su u tom trenutku mislili drugačije. General Kapičić se, za svoje zločine, nikad nije brantovski pokajao, nasuprot, i danas kaže da bi isto učinio! Da li je ovu neshvatljivu i morbidnu upornost i istrajnost u dekadentnom nedijelu i destrukciji mogao iznjedriti jedino dogmatski ateizam pomješan sa autentičnim crnogorskim prkosnim inatom? Koincidentno je da i Đukanović sam često voli da istakne da je ateista. Izvjesno je da postoji neka mentalitetska podudarnost i taštinska lucidnost kod obojice.

No, da se vratim osnovnoj ideji ovog teksta. Crnogorske vlastodržce ni najmanje ne iritira sumnjiva i kompromitujuća biografija svojih podržavaoca i mecena.Važno je samo podržavati sveprisutnog i sveprožimajućeg premijera sudbine i kapitala i sve je oprošteno. Nešto nalik srednjovjekovnom jezuitskom otkupljivanju grijeha. Odnos prema Đukanoviću je mijerilo svih stvari, stvari koje postoje da postoje, a stvari koje ne postoje da ne postoje (parafraza čuvenog učenja sofiste Protagore).

Nije li možda Đukanović, u ovom agonijskom i traumatičnom ropcu koji živimo poslednjih dvadeset godina, opredmećenje nas samih, sudbinski bumerang koji nam se vraća periodično i ciklično? Nisu li možda on i general Kapičić arhetipska „čudovišta“ rođena u našoj odrođenoj i zalutaloj kolektivnoj svjesti, sklonoj sumnjivom avanturizmu i samoistrebljenju? Jednom davno okrenusmo leđa svetorodnim Petrovićima i na tron dovedosmo lažnog cara – samozvanog iscjelitelja koji je godinama lutao po okolnim zemljama, ne znajući ni ko je, ni odakle je. Kako li često samo ime ili simbol precizno odredi sudbinu budućih vijekova. Isto davno, negdje kada smo počinjali svoj istorijski hod, nešto nam nije dalo da sazidamo Skadar. Ni do dan danas ga ne sagradismo. Vazda ga neko ruši. Neko od našeg roda. Nekad Kapičić, danas Đukanović.