Uzrok, geneza i posledice rata u Ukrajini

Do 2008. godine postoji unipolaran svijet. Jedna supersila određuje najbitnije procese u svijetu. Svjetski poredak je određen po liberalnoj mjeri Sjedinjenih Američkih Država. SAD planiraju, realiziju, koordiniraju i kontrolišu politike svih svojih saveznika, pogotovu članica Evropske Unije, ali dominantno utiču i na sve svjetske procese. Čak moćne države kao što su Velika Britanija, Njamačka i Francuska svoju suverenost su u potpunosti podredili interesima kolektivnog Zapada koje uglavnom definišu SAD. U stvari, cijene da je njihov strategijski interes mnogo veći da se prate te politike nego da im se u bilo kojoj formi suprotstave. 

U aprilu 2008. godine na samitu NATO u Bukureštu iznešena je namjera i plan da Ukrajina i Gruzija postanu članice NATO-a. Do toga vremena je Rusija slaba država i mora da trpi ekspaziju NATO prema zapadim ruskim granicama i pored obećanja koje je dato Gorbačovu da se to neće dešavati. Ali odluka da se i Ukrajina i Gruzija, koje se nalazi doslovice u ustima Rusije prime u NATO za Rusiji pali crvnu lampicu u ruskim glavama.

To je bio Rusiji znak da kolektivi Zapad ne respektuje, niti će u buduće respektovati njene bezbjednosne strepnje. Iz do tadašnje partnerske pozicije sa NATO Rusija prelazi u poziciju protivnika. Efektivi NATO na ruskim granicama u glavama većine Rusa postaju ozbiljna prijetnja njihovoj sigurnosti. Da li bi se SAD osjećao bezbjedno ako bi Rusija ili Kina razmjestili svoje vojne efektive npr. u Meksiku, pitaju se Rusi. Liberalna filozofija političkog Zapada sebe posmatra kao dobre momke i da Rusija nema razloga za bilo kakvu zabrinutost zbog dolaska NATO-a u Ukrajinu, jer oni nemaju neprijateljske planove i loše, maligne namjere prema Rusiji. Naše rakete za vašim vratom ne ugrožavju nikoga, jer mi imamo liberalne i demokratske sisteme, koji po svojoj prirodi nisu agresivni, ali zato vaše rakete za našim vratom predstavljaju ogromnu prijetnju za čitav demokratski svijet jer vi imate autokratske, diktatorske i nedemokratske sisteme. Mi smo najmoćniji na svijetu, pa zato ničije druge interese, osim svojih ne moramo respektovati. Dovoljno smo jaki da ne moramo čak biti ni mudri. Ova osiona liberalna filozofija je i danas dominantno prisutna u glavama većine zapadnjaka. Bezbjednost onih koji im nisu saveznici, a pogotovo njihovo nacionalno dostojanstvo nisu vrijednosti koje se baštine na Zapadu. Zapad nije bio spreman da prepozna i uvaži rusku zabrinutost za sopstvenu bezbjednost. Nije bio u stanju da uđe u ruske čizme, niti je želio da se uvlači u rusku kožu. Angela Merkel, njemački kancelar je bila među rijetkim koja je razumijevala ćud Rusije. Uzalud je izjavila da će NATO odluku da u svoje redove primi Ukrajinu Rusi shvatiti kao objavu rata, jer nije bila u stanju da se odupre jastrebovima.

Šta još razbija parnerski odnos Rusije i Zapada?

Do 2008. godine nema nikakvih dokaza da Rusija planira bilo kakvo osvajanje teritorija suverenih država, poput Ukrajine, Gruzije, Moldavije ili bilo koje druge zemlje u regionu. Naprotiv, pokazuje suzdržanost, čak i veliku popustljivost, što Zapad doživljava kao slabost, pa ruske bezbjednosne interese ne tretira ozbiljno.

Američki stratezi nisu očekivali brzu i efikasnu rusku reakciju kada su uvjerili ambicioznog gruzijskog predsjednika Miheila Sakašvilija da Gruzija krene u reintegrisanje samoproglašenih regiona Abhazije i Južne Osetije u avgustu 2008. godine. U Ministarstvu odbrane i Generalštabu oružanih snaga Gruzije prije intervencije vrlo intezivno je radilo 120 američkih instruktora. Rusiji je potpuno jasno da se Sakašvili nikako ne bi usudio na ovaj potez bez odobrenja SAD. Ovo je momenat kada američki stratezi vrše lošu procjenu situacije i neuspjeh je bio neminovan. Prvi put od Hladnog rata je Rusija pokazala zube interesima Zapada i od tada svijet počinje da izgleda drugačije. Inače, od 1997. godine đeluje Savjet NATO-Rusija (NRC) po kome se te dvije strane međusobno ne posmatraju kao neprijatelji, već kao partneri i po kome su se obje strane obavezale da će međusobno uvažavati interese. Do avgusta 2008. godine taj savjet se sastajao jedanput mjesečno i pokazivao je elastičnost i plodotvornost. Inrevencijom Rusije u Gruziji, Savjet počinje da gubi na značaju, jer se strane počinju posmatrati manje partneri, a više protivnici. Dakle, ovaj savjet je mogao da funkcioniše samo dotle dok je Rusija bila slaba i dok su se preko njega ostvarivali interesi Zapada.

Da li se mogla izbjeći agresija Rusije na Ukrajinu?

Kada govorimo o Ukrajini Rusija se sve do 2014. godine uljuljkala i nije dovoljno ozbiljno procjenjivala da joj može doći opasnost sa te strane. Prepustila je jednome korumpiranom hedonisti Viktoru Janukoviću da upravlja zemljom. U međuvremenu zapadne službe su uložili finasijke, organizacione, materijalne, psihološko-propagandne i druge napore da izvrši državni udar u Ukrajini. Državni udar je uspio jer je Rusija očigledno potcijenila opasnost, a bezbjednosne službe nisu bile u dovoljnoj mjeri involvirane da preduprijede aktivnosti koje su pripremane od strane Zapada. Pošto nije uspjela da sačuva cijelu Ukrajinu u zoni svojih političkih interesa Putin je odlučio da zaštiti one teritorije i stanovništvo koji se dominantno osjećaju kao pripadnici ruskog svijeta. Anektiran je Krim i stavljen pod kontrolu Donbas. Uz učešće Njamačke i Francuske potpisana su dva Minska sporazuma po kojima bi Donbas ostao u okviru Ukrajine, ali kao autonomne oblasti. Uspostavljena je misija OSCE da kontroliše primirje.

Ali politički Zapad ne želi takvo rješenje. On hoće, po svaku cijenu za sebe cijelu Ukrajinu, uključujući i Krim. Priznaju da su im Minski sporazumi koristili da bi dobili u vremenu da sebe i Ukrajinu pripreme za vraćanje teritorije pod ukrajinsku kontrolu u granicama iz 1991. godine. Sve vrijeme od 2014. do februara 2022. godine NATO i Zapad, a posebno SAD vrše indoktrinaciju i ideologizaciju stanovništva u formi vesternizacije zasnovane na ne samo derusizaciji već i izgradnji otvorenog neprijateljstva prema samoj Rusiji. Taj portfolio za vrijeme Obamine administracije vodi DŽo Bajden. Paralelno tome procesu vrši se opremanje, modernizacija i osposobljavanje ukrajinskih oružanih snaga za borbu protiv Rusa. Kolektivni zapad na čelu sa SAD je lagano Ukrajinu pretvarao u udarno koplje protiv Rusije.

Rusija zna da je sukob u budućnosti neminovan i da su ogromna sredstva Zapada uložena u vojno rješavanje ukrajinskog pitanja da bi se olako odustalo od toga. To je bila suviše velika investicija da bi se odustalo od njene realizacije. Rusija pokušava na sve načine da izbjegne sukob. Tako, 17. septembra 2021. godine Rusija šalje pismo NATO da Amerika uputi garancije da će Ukrajina biti neutralna. Amerika zadržava jastrebarski odnos i glatko odbija takav zahtjev. Vrlo slično pismo Putin upućuje pred sami početak sukoba u februaru 2022. godine sa istim ishodom. 

Problem koji stalno traje kod američkih jastrebova je da nikada nisu bili u stanju da shvate stvarne limite vojnog rješavanja svjetskih sukoba. Zbog toga su izgubili ratove i u Vijetnamu i u Afganistanu. Vojnim oružjem se ne mogu osvojiti duše porobljenog stanovništva. Tu lekciju Amerikanci nisu nikada naučili. 

Putin primjenjuje pravilo koje je naučio još u mladosti: „Ako je sukob neminovan, onda je bolje da ti udariš prvi“. “ Rusija je zbog toga morala da udari prva, prije nego prijetnja ne postane smrtonosna po čitavu Rusiju”, kako to kaže Sergej Karaganov, jedan od najuticajnijih ljudi u Putinovom okruženju. I tako otpočinje rat Rusije za odbranu sopstvenog naroda u Ukrajini a dugoročno i za odbranu sopstvene teritorije.

Cilj ruske akcije nije da se osvoji Kijev, već da se Ukrajina dovede za pregovarački sto i da shvati da je politika zapadnih jastrebova vuče u pravcu njenog nestanka kao države. Mnogi zapadni politički teoretičari su upozoravali da će ako krene putem NATO Ukrajina biti istamburana kao država i dobronamjerno predlagali Ukrajincima da između sopstvenog uništenja i neutralnosti izaberu ovo drugo.

Amerika je poslije Drugog svjetskog rata ulazila u ratove samo u uslovima sopstvene višestruke nadmoći u tehnici, ljudstvu i naoružanju. Imala je velike uspjehe u nefer borbi. U slučaju Ukrajine Amerika po prvi put ulazi u sukob sa dostojnim protivnikom, doduše preko leđa stradalničkog ukrajinskog naroda. Za SAD jedini stvarni gubici su gubici u ljudstvu. Sve ostalo je nadoknadivo. Zato se odlučuje za proksi rat bez rizika od sopstvenih gubitaka. Cijenu toga rata u ekonomskom, vojnom i finsijskom smislu, natjerani su da plaćaju evropske zemlje. Uvođenjem ekonomskih sankcija Rusiji uveli su sebi inflaciju i prekid snabdijevanja jeftinim energentima.

Gdje je mjesto Švedske i Finske kao punopravne članice NATO u odnosu na Rusiju?

NATO koristi sukob u Ukrajini da bi u svoje redove privukao dvije do tada vojno neutralne države: Švedske i Finske, pod izgovorom zaštite od ruske prijetnje. Prijetnja ovim državama je bila znatno veća za vrijeme postojanja Sovjetskog Saveza, nego što im je prijetnja od sadašnje Rusije. Ali NATO u svojim redovima treba ove dvije države kako bi, s jedne strane ugrozila osjećaj bezbjednosti Rusije. Sa druge strane ove zemlje su mu potrebne u kontekstu geopolitičkog osvajanja Arktika, u uslovima globalnog otopljavanja i povećane mogućnosti njegove eksploatacije. Arktik je vrh tri kontinenta: Evrope, Azije i Sjeverne Amerike. Rusija je već preduzela značajne mjere u istraživanju i osvajanju resursa ovog prostora i ima namjeru da u tom smislu udruži snage sa Kinom. Finska i Švedska su dvije od sedam zemalja koje su u dodiru sa ovim prostorom. Preko njih NATO-u se otvaraju šira vrata u pristupu tom prostoru.

Kako će se stvari odvijati u budućnosti?

Žestoko se ratovalo 20 mjeseci. Gubici na obje strane su veliki, ali izvjesno je da je Ukrajina pretrpjela znatno veće. Ruska privreda je pokazala veliku otpornost na zapadne sankcije i svoju privredu je prilagodila dugoročnom vođenju iscrpljujućeg rata. Ruska roba, koja je prethodno prodavana u Evropi je uspješno pronašla alternativno tržište na prostoru Azije. Zapad je od sankcija imao više sopstvene štete nego sama Rusija. Javno mnenje na Zapadu polako gubi strpljenje i interes za pomoć Ukrajini se polako smanjuje. Ukrajinska ljetna protivofanziva je u potpunosti propala kroz dobro organizovanu aktivnu odbranu ruske vojske. U samoj Ukrajini narastaju snage protiv zapadnih saveznika. Kraj rata je pristanak Ukrajine na vojnu neutralnost uz teritorijalni ustupak Rusiji. Svijet se okreće sukobu na Bliskom Istoku.

Pobjeđuje onaj koji bude spreman na veću žrtvu i ko istraje u svojoj namjeri. Pri tome, nije važno ko je u ovome sukobu u pravu, mada je za obje strane mir mnogo bolji nego biti u pravu. Dobro dolazi onima koji vjeruju. Još bolje dolazi onima koji su strpljivi. Najbolje dolazi onima koji ne odustaju. Rusija u odnosu na Ukrajinu ima demografsku dominaciju, mnogo veće resurse za obnovu svoje tehnike i naoružanja, dok Ukrajina u potpunosti zavisi od Zapada. Konflikt oko Ukrajine mogao bi da se otegne godinama. Nekada bi mogao imati jači intenzitet, a nekada slabiji. U najboljoj situaciji može da preraste u zamrznuti koflikt.

Ponašanje SAD prema Rusiji i Kini u ovome vremenu je takvo da se te dvije velike sile međusobno moraju približavati. Odvlačenje snaga Amerike oko Ukrajine ide u korist Kine jer umanjuje američki uticaj na glavnoj kineskoj zoni interesa - Istočnoj Aziji sa Tajvanom.

Glavni takmac u oblasti ekonomije i geopolitike Sjedinjenim Državama nije Rusija, već Kina. To je Amerika zvanično i objavila. Kina ne smije dozvoliti da Rusija izgubi rat u Ukrajini jer u tome slučaju na geopolitičkom bojištu ostaje sama u borbi sa Sjedinjenim Državama.

Svako žarište ima svoje vremensko ograničenje kao glavni svjetski problem. Da li je Ukrajini vrijeme iscurilo? Već su problemi na Bliskom Istoku glasovitiji od rata u Ukrajini, možda sutra problemi oko Tajvana ili problemi oko Arktika umanje pažnju onih prethodnih. Do tada će sva latentna žarišta uključujući BiH, Kosovo i Metohiju, itd. biti zagrijavana ili hlađena prema potrebama politika velikih sila. Ugasiće se kada na nekom prostoru jedna sila prevagne, a druga ga pusti niz led, kao što je to bio slučaj sa nesretnim Jermenima na prostoru Nagorno-Karabaha.

(Autor je magistar politikologije, penzionisani brigadir OS BiH, bivši šef odseka za saradnju sa NATO u Ministarstvu odbrane BiH, bivši vojni ataše u Austriji i vojni savjetnik pri misiji BiH pri UN i OSCE u Beču)