Savremeni svet | |||
Ratova željni Briti |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 01. jun 2011. | |
(The National Interest, May 24, 2011)
Čitanje najnovije knjige DŽona Le Karea, Naša sorta izdajnika (i življenje u Engleskoj poslednjih nekoliko meseci), navelo me je da pomalo razmišljam o trenutnom mestu Britanije u svetu. U prvim decenijama dvadesetog veka, atlasi su prikazivali veći deo kopnene površine planete u roze boji, boji Britanske imperije i njenih poseda (Australija, Kanada, Novi Zeland, Južna Afrika, i mnogo toga od istoka i zapada Afrike, Okeanija, Karibi, Bliski Istok itd.). Danas političari i ekonomisti kažu da je zemlja u agoniji najgore ekonomske krize još od Velike depresije. Tu su sveobuhvatno smanjenje budžeta, veliki trgovinski deficit, ozbiljna nezaposlenost i slabljenje industrije i usluga. Čak i u Evropi, Britanija ima ulogu druge ili treće violine, njena ekonomija zaostaje, ili kaska iza Nemačke i Francuske.
Među nedavno najavljenim uštedama u britanskoj vojsci stoji i masovno buduće smanjenje borbenih vazduhoplova britanske vojske – od 230 aviona tipa Harijer sa vertikalnim poletanjem do 107 lovačkih aviona tipa Tajfun do 2020. godine - odluka kojom će vazdušne snage Britanije u budućnosti postati manje od švedskih (koja trenutno koristi 121 borbenih letelica tipa Sab Gripen), a ne da spominjemo egipatsko vazduhoplovstvo, sa oko 400 borbenih aviona. Ipak, britanske snage i dalje igraju - uprkos rastu javnog nezadovoljstva - glavne uloge u dva udaljena rata, u Avganistanu i Libiji. A tek prošle nedelje je Britanija povukla svoje poslednje vojno osoblje - pomorske oficire i osoblje koje je sprovodilo obuku Iračana - iz Basre, nakon deset godina teškog angažmana u iračkom bespuću. Verovatno je poznato pravilo da se svetske sile u opadanju teška srca povlače sa centralne svetske scene. Britanija ne predstavlja izuzetak. Na jednom mestu u Izdajniku, Le Kare piše da su Britanci izgleda "zavisni" od ratova u inostranstvu. Možda. Ili je možda u pitanju nešto dublje u nacionalnoj psihi, nešto kao kolektivni Pavlovljev (uslovni) refleks. Bilo kako bilo, izgleda da mentalitet ima jači adut, bar za sada, od ekonomskih ograničenja i sputanosti. A ovo se odnosi na obe vlade, i laburističku i konzervativnu (vidi Tonija Blera i rat u Iraku 2003). Ako je suditi po glasovima koji dolaze iz aktuelne administracije koju predvode Konzervativci, zemlja može očekivati "boksovanje iznad svoje kategorije" i u godinama koje su pred nama. Beni Moris je profesor istorije na Odseku za bliskoistočne studije na Ben Gurion Univerzitetu u Negevu. Njegova najnovija knjiga je Jedna država, Dve države: Rešavanje izraelsko-palestinskog konflikta (Yale University Press, 2009). (Prevod: NSPM) |