Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Nemačke, engleske, švajcarske i američke banke uništavaju Španiju
Savremeni svet

Nemačke, engleske, švajcarske i američke banke uništavaju Španiju

PDF Štampa El. pošta
Manuel Balbe   
sreda, 05. decembar 2012.

Ekonomisti neumorno ponavljaju da je merkelijansko nametanje štednje greška, ali i dalje na razumeju da se radi o bezdušnoj strategiji nemačke vlade i banaka kako bi se opljačkao jug Evrope, a sa ciljem da se se zapuši ogromna nemačka finasijska rupa. Ta otimačina je moguća zbog pravne neregulisanosti koja je od 2000. godina smenila produktivni kapitalizam sa «kazino tržištem» bez ikakve državne kontrole, u kome je kao delikt ukinuto davanje privilegovanih informacija, i koji funkcioniše putem klađenja prilikom koga nije potrebno identifikovati se. Ta privatna i netransparentna berza, smeštena i Nju Jorku i Londonu, u rukama je kartela sastavljenog od šest američkih i šest evropskih magabanaka, koje su sve propale i bile spasene od strane vlada, što će reći, novcem poreskih obaveznika.

Ovo je pravi izvor krize; novi kazino-kapitalizam i klađenja u prljave finansijske proizvode (kao hipoteke subrpime), koji sada špekuliše sa državnim dugovima zamalja sa juga. Uzrok krize dakle nije ni u španskom balonu nekretnina koji je pukao, ni u zaduženosti (nemački i engleski dugovi su bili mnogo viši), nitu u fiskalnoj nedisciplini. Balon su naduvali hipotekarni krediti; kupiti i preprodati prljave hipoteke na berzi. Upravo je Deutsche Bank bila jedna od najupletenijih u ovo, kako je to otkrio američki Senat. Ta banka je prodala finansijske proizvode svojim klijentima znajući da će izgubiti novac, kako u SAD (paket «Gemstone VII»), tako i u Nemačkoj, gde ju je Vrhovni sud 2011. osudio zbog toga. Nemački građani su bili prve žrtve halapljivosti svojih banaka.

Osim toga, Nemačka je pokrenula klađenje u dugove zamalja sa juga. Deutsche Bank je bila jedna od tvoraca tog novog Merk-ado (autori ovde uvode igru reči asocirajući kroz reč mercado što znači tržište i breza, na Angelu Merkl, prim. prev.), ili berze državnih dugova (i njenog indeksa cena Markit), što je izazvalo veliki talas špekulativnih napada. Goldman Sachs je savetovao Grčku da sakrije svoj dug kako bi ušla u evro, a posle toga, sa tom poverljivom informacijom, zajedno sa Deutsche Bank se kladio da će Grčka pasti. Napad na zemlje sa juga je bila formula nemačke vlade i nemačkih banaka, kako bi povratili gubitke sopstvenih banaka ludopata.

Sličan pljačkaški zaokret prema sopstvenoj evrozoni izazvao je filtriranje poverljivog izveštaja nemačkog finasijskog suprevizora, BaFIN (to je potvrdio i izveštaj Merrill Lynch), koji je prljave aktive u zemlji u 2009. godini, procenio na 800 milijardi evra. Ovi podaci otkrivaju da je jedna špekulantska Nemačka smenila njen ugledni industrijski kapitalizam. Umesto da se odgovorni za ovo izvedu pred sud, stvar je bila prikrivena a krenulo se u diskreditovanje Juga, kako bi se pažnja skrenula na drugu stranu i potčinile zemlje sa juga.  

Bilo je mnogo nemačkih Bankia (Bankia je jedna od najvećih španskih banaka sa najvećim dugom, prim. prev.); Hypo Real Estate je bila spasena sa više od 100 milijardi evra, a 2009. godine je nacionalizovana 90%, Industriebank (IKB), sa 10 milijardi evra, Landesbank (provincijske štedionice), kao Baden-Wurtemberg, West ili Sachsen, dobile su oko 150 milijardi evra, Dresdener Bank, druga banka po veličini u zemlji, bankrotirala je i bila je preuzeta od Comerzbank, koja je bila spasena sa 100 milijardi evra, i čijih je 25% još uvek u rukama vlade Angele Merkel. Slučaj Comerzbank je ilustrativan, jer prošle godine je vratila Vladi deo pomoći – 14 milijardi evra! Odakle joj tolika dobit ako nije od klađenja u kazinu uz privilegovane informacije koje joj je dala sama Vlada?

To je ključna promena kazino-kapitalizama; spasavanje i nacionalizacija su pretvorili nemačku, englesku, švajcarsku i američku vladu u bankare-saradnike, koji sada opravdavaju produženje špekulativnih napada jer im je potrebno da te banke steknu brzu dobit, da mogu da vrate ubrizgani novac.

Osim što je spasavala svoje banke, Nemačka (koja se protivi da Evropska centralna banka pomogne Španiji) krije da je samo u 2008. godini Deutsche Bank dobila 20 milijardi evra iz američkih Federalnih rezervi, zajedno sa još 60 milijardi za Credit Suisse i UBS (Unija švajcarskih banaka), sa poklonjenom kamatnom stopom od 0,01%.

Shvata se kako funkcioniše špekulativni napad uzimajući za primer tipičan slučaj nemačke medijske imperije Kirch. Godine 2001. rukovodioci Deutsche Bank (Akerman i Bauman), raširili su lažne glasine da ova grupa ne može da plati svoje dugove, i da neće moći da dobije finansijere. (Jel' Vam ovo poznato?) Time su izazvali najveći savremeni bankrot kako bi postali vlasnici te grupe. Nemačka pravda je 2011. razjasnila slučaj, i predsednik Akerman, bliski prijatelj Angele Merkel, podneo je ostavku i predložio obeštećenje od milijardu evra kako bi se skandal zataškao. Kao što se vidi, pre od Grčke, već su bile oprobane špekulacije protiv nemačkih firmi.

Isti sistem je upotrebljen kako bi se diskreditovao i Jug. Kako Nemačka stiče korist od napada na Španiju?

1. Stvara glasine kako bi porasla kamata koju će Španija platiti kad zatraži pozajmicu para. 2. Nameće privatizacije rentabilnih firmi (aerodromi, brze pruge AVE, nacionalna lutrija...), koje će ako se Vlada ne odupre, preći u ruke Severa po bagatelnoj ceni. 3. Izaziva kreditno gušenje kako bi devalvirala akcije multinacionalih kompanija (Telefonika, Iberdrola, Repsol, Gas Natural...), a koje mogu da preuzmu nemačke grupe firmi. 4. Ali, najrentabilnije od širenja finansijske panike (što je krivično delo), jeste odlazak kapitala zbog straha od blokiranja računa u bankama. U prvih osam meseci 2012. godine, iz Španije se odlilo 330 milijardi evra (čemu treba dodati i ekvivalent iz Grčke i Italije), a koje će završiti u bankama Švajcarske, Luksemburga, Holandije i Nemačke, to su cifre «bez presedana» prema Blumbergu. Štednjocid (aluzija na genocid, prim. prev.) donosi veliku dobit.

Pod masakom (ne)zavisnosti, Jens Vajdman, predsednik Nemačke centralne banke, doprineo je toj panici dovodeći u pitanje svaki test povoljan po Španiju. On nastavlja liniju svog predhodnika, Aksela Vebera, koji je iste godine kada je napustio Bundesbank (2011), bio «nagrađen» zbog šibanja Juga sa predsedničkim mestom u UBS, jedne od privatnih banaka nemačke osovine, koja stiče korist od deportovanja milijardi koje potiču sa Juga.

Skandal sa libor-euribor i Barclays poslednji je dokaz lažne i špekulativne prakse ovog kartela, koji je menjao cenu po kojoj se pozajmljivao novac i time uvećavao evropske hipoteke. Među upletenima u ovaj slučaj nalaze se Deutsche Bank, Credit Suisse i UBS, zajedno sa Lloyds i Royal Bank of Scotland (RBS), a to su Bankie engelske Vlade, nacionalizovane sa 40% i 80%.

Naspram toga, naše glavne banke, Santander, BBVA i La Caixa, nisu upletene u ovakve radnje. Nije im bilo potrebno ni ubrizgavanje novca, i Santander je najbolja banka na svetu, prema Euromoney. Sve one su veoma privlačan ratni plen.  

Evropska komisija nije otkrila kartel libora, niti špekulativnu spregu oko skrivenog grčkog duga, niti otkriva bankarski klub koji kontroliše berzu kazino u Londonu (što je sve američka štampa objavila). Takođe ne istražuje ko su dobitnici od špekulativnog napada koji pustoši države sa Juga. Hoće li EU i komesar Almunija i dalje okretati glavu sa tog dokazanog kršenja prava na konkurenciju? Ono što znamo je da se njegov prethodnik lord Britan (kreator tržišta kazina u vreme Margeret Tačer) smestio kao potpredsednik UBS. Drugi potpredsednik EU, Solbes, danas je savetnik u Berclays.

Nemačka Vlada, veliki plenitelj, namerava da do izbora 2013. prisvoji sav kapital sa juga. Španija treba da se odupre traženju pomoći po drakonskoj ceni, i da reaguje da razotkrije tu perverznu politiku štednje kroz pokrete i sudske tužbe. Sud EU (slučaj Sint Servatius, 2009.g.) presudio je da je opravdana restrikcija slobodnog kretanja kapitala ukoliko to «podriva finansijsku ravnotežu socijalne politike». I više od toga; ukoliko takva špekulacija podriva ekonomski suverenitit i stabilnost jedne zemlje članioce EU. Pasivno prisustvujemo uništavanju zajedničkog evropskog tržišta, i nametanju jedinstvenog evro-nemačkog tržišta.

Tomas Man nas je već upozorio; umesto da se Nemačka evropeizuje, uvodi se ekonomsko ponemčavanje Evrope.

Preveo iz El Pais-a: Branislav Đorđević