Objektivnost i relativizam

Prikaz knjige: Adam Svift, Politička filozofija, Vodič za studente i političare, CLIO, 2008.

Brigom za retorički sjaj i opšti utisak slaganja sa biračima, u kome se sadržaj i suština ostavljaju po strani, političari izlažu centralne ideje na nedovoljno jasan i nedovoljno određen način (str. 262). U kratkim crtama, ovako bi glasio glavni razlog zbog koga se oksfordski profesor Adam Svift odlučio da za uvod u političku filozofiju ponudi jasnu analizu „skladne grupe“ pojmova koji su u najčešćoj političkoj upotrebi: socijalna pravda, sloboda, jednakost, zajednica i demokratija.

Bilo bi pogrešno smatrati da su navedeni pojmovi vrijednosti per se, kako ih političari nerijetko predstavljaju. Na nedostatke ovih ideala upućuju nas pojedine upečatljive dileme: da li bismo bili više skloni da biramo društvo čije klase ne bi imale ništa (i time bile jednake), ili društvo čije bi klase imale visok stepen dobara, premda nejednak (127)? Kao što ovaj primjer sugeriše odabir drugog modela društva i kritičko sagledavanje jednakosti, tako i argument protiv demokratije cilja na obazrivost prilikom njenog ispitivanja: da li bismo radije živjeli u društvu u kome je donijeta demokratska odluka o tome koje religije mogu da se ispovijedaju ili u društvu u kome građani imaju ustavno pravo da biraju religiju po svom nahođenju? Drugo društvo jeste bolje, ali je i manje demokratsko od prvog (26).

Po svemu sudeći, ovakva ispitivanja su navela Svifta na problemski pristup, prije nego za istorijski. Jedna od mana ove odluke leži u „prevelikoj“ zastupljenosti političke filozofije XX vijeka, zbog čega o Platonovoj, Aristotelovoj i Kantovoj misli gotovo da nema riječi (o Kantu se govori jedino sa aspekta etike). Na sreću, prednosti ovog pristupa su znatno brojnije od njegovih mana. Uspješno je ostvaren glavni zadatak knjige da se politička filozofija, sa jedne strane, predstavi kao disciplina u kojoj je dostižna objektivnost, nasuprot štetnom relativizmu postmodernističkog kova, i da sa druge strane, interpretacija pokrije što više centralnih argumenata i teza ove filozofske discipline. O tome da li ovi pristupi problemu na kraju dolaze na isto, čitalac će procijeniti za sebe.

Svift je vrlo uspješno uobličio knjigu u kvalitetan uvod u disciplinu. Nakon svakog poglavlja, navodi se odabrani spisak dodatne literature, a za popularnu upotrebu se uvodi veliki broj primjera i ilustracija, ključnih argumenata i plodnih distinkcija. Osim toga, poglavlja čine monolitne cjeline koje se ne prepliću, pa je moguće da se svaka od pet glava čita nezavisno jedna od druge. Izlaganje nije opterećeno ličnim stavovima, a za pohvalu je i stil, koji je odmjeren i privlačan, a nameće se i utisak da je knjiga pisana sa lakoćom. Iako prevod uspijeva da isprati sve vrline teksta, na pojedinim mjestima napravljene su nedopustive greške. Platon nije napisao Republiku (212) već Državu, a „New Right“ nije „novo pravo“ (29, 42) već „nova desnica“. Pored toga, „conceptual analysis“ ne označava „idejnu analizu“ (13), već „pojmovnu analizu“, jer iz jednog pojma mogu da se razviju dvije kontradiktorneideje, premda to nije jedina zamjerka. Najzad, nije ispravno prevesti „category mistake“ kao „pogrešnu kategoriju“ (29) već kao „kategorijalnu grešku“. 

Možda je za žaljenje i to što je uprkos pominjanju mnogih važnih pojmova političke filozofije (društveni ugovor, paternalizam i dr.) dosta njih navedeno bez ulaženja u pojedinosti.  

U uvodnom poglavlju, posvećenom socijalnoj pravdi, Svift izlaže tri koncepcije iz savremene političke filozofije. Prva od njih je Hajekova (Hayek), prema kojoj sud pravednosti procjenjuje isključivo postupke pojedinaca, a s obzirom da društvo po definiciji ne može da donosi odluke kao pojedinac, socijalna pravda je iluzoran pojam. Rolsova (Rawls) koncepcija pravde kao nepristrasnosti (fairness), izložena u čuvenoj Teoriji pravde iz 1971, polazi od izvorne pozicije (original position), dalekosežne hipotetičke situacije u kojoj se pojedinci nalaze iza tzv. vela neznanja. Karakteristično je da ne poznaju svoj društveni položaj, a da pritom biraju društvo u koje će stupiti kada se veo neznanja podigne. Pošto bi se mogli naći na najnižoj društvenoj ljestvici, oni će odlučivati nepristrasno, i podesiće uslove tako da i najnepovoljniji položaj bude najbolji mogući, bez obzira kome on pripao. Svift interpretira pomenuti Rolsov manevar tezom da ljudi brinu o sebi tek kada su lišeni svih informacija koje bi im omogućile da brinu o sebi (41). Najzad, Nozikov (Nozick) desničarski liberalizam se protivi Rolsovoj koncepciji, zato što dobra treba da posmatramo kao rezultat napora ljudi i kao njihovo vlasništvo, a ne kao momenat raspodjele koja bi išla na uštrb onih koji su ih proizveli.  

U egzegetskom poglavlju o slobodi, Svift rehabilituje Berlinovo shvatanje pozitivne slobode i razmatra koliko je Berlin bio u pravu kad je naglašavao njen totalitaristički karakter. Svift ustanovljava da pozitivna sloboda iza sebe krije tri različite koncepcije, koje obrazlaže u vidu tri distinkcije.

Prva distinkcija razlikuje stvarnu slobodu da se postupi na željeni način od formalne slobode kao odsustva uplitanja sa strane. Iako svi imamo formalnu slobodu da, na primjer, odemo na Bahamska ostrva, nedostatak novčanih sredstava nas opominje da ipak nemamo stvarnu slobodu (70). Prirodno iskrsava i pitanje da li je formalna sloboda onda uopšte sloboda. Desnica daje potvrdan odgovor u projektu svoje laissez-faire države kao „noćnog čuvara“. Ljevica, međutim, prevladava ovo usko shvatanje svojom koncepcijom intervencionističke države i naglašava da nije dovoljno to što se sloboda ne ograničava, već je potrebno i da doprinosi u „pozitivnom“ smislu, (npr. novčanom pomoći koja bi omogućila pomenuto putovanje). Ovo „pozitivno“ ili ne-formalno gledište je zastupao i Toni Bler, mada njegova pozicija nije jednaka pozitivnoj slobodi za koju je Berlin upozoravao da vodi u totalitarizam, tako da u bivšem britanskom premijeru na kraju nismo našli skrivenog diktatora.

Druga distinkcija razdvaja slobodu kao autonomiju (drugi vid pozitivne slobode) i slobodu kao postupanje po sopstvenoj volji. Ovdje je lakše shvatiti Berlinovu zabrinutost zbog bliskosti pozitivne slobode i totalitarizma. Naime, insistiranje da se postupi u skladu sa višim ciljevima (tj. autonomno) predstavlja dio programa totalitarnih režima (75).

Najzad, treća distinkcija je povučena između učestvovanja u politici (još jedan vid pozitivne slobode) i neučestvovanja u njoj. Ono je na više načina saglasno sa drugom verzijom pozitivne slobode. Sjetimo se Aristotelovog dictum–a po kome je čovjek zoon politicon (ali i njemu sličnih republikanskih ideja). Usaglašenost ovih verzija služi svojoj krajnjoj svrsi – revitalizovanju Berlinove uzdrmane koncepcije.

Predmet III poglavlja je jednakost. Svift razmatra kako da se prođe između Scile potpune jednakosti („veoma čudne želje“ a uz to i ekonomski neefikasne) i Haribde nejednakosti koja bi išla na uštrb onih lošije stojećih. Neophodan je „ravnopravni tretman“ svih građana, u vidu njihove jednakosti spram zakona i njihovih građanskih prava (114), pri čemu tretman ne bi narušavali drugi faktori poput bogatstva ili ugleda građana.  

Iako je jednakost nepoželjna u nekim oblastima (raspodjeli novca, na primjer) u kojima je prioritet nejednakost raspodjele, raspodjela medicinskih usluga bi snažno podsticala jednakost (117). Volcerova (Walzer) „složena jednakost“ upravo naglašava tu ideju, da različite oblasti sugerišu različita načela raspodjele.   

Da je teza o jednakim šansama neosporan ideal, to niko neće dovoditi u pitanje; Sviftu je, međutim, stalo da je proglasi višeznačnom, nalik drugim tezama sa kojima nas upoznaje u knjizi. Analiza nas dovodi do njene tri verzije: minimalne (koja obezvređuje rasne, polne i religijske razlike), konvencionalne (koja zanemaruje društvene nejednakosti) i radikalne (koja ne uzima u obzir čak ni prirodne talente). Prema radikalnom ili socijalističkom shvatanju, jednake šanse bezmalo impliciraju jednake ishode (125), pa se pojedinci razlikuju u pogledu društvenog statusa samo zato što se i njihova opredjeljenja razlikuju; jednake šanse su jednake u radikalnom smislu – sve što direktno ne zavisi od pojedinaca brižljivo je uklonjeno.

U IV poglavlju, pojam zajednice je uveden putem niza primjedbi koje komunitarističko stanovište upućuje liberalizmu. Svift pokazuje da je liberalizam ovdje namjerno uprošćen do naivnog gledišta, kome se osporava teorijska mogućnost da se zalaže za zajednicu, na šta navodno samo komunitaristi imaju posebno pravo.   

Pisac pokazuje da je sukob prividan i da liberali mogu konzistentno da tvrde većinu komunitarističkih stavova bez zadrške, kao i da su optužbe za egoizam, moralni relativizam i neutralnu državu (pored ostalih) neodržive. Da liberalni individualizam nije isto što i egoizam, jasno je već iz toga što se prvi zalaže za dobrobit pojedinca (i eo ipso svih nas), koja se može postići samo isključivanjem egoističkih načela (164).

Na sličan način se odbacuje i kritika da su liberali moralni (i još: aksiološki) relativisti (172), jer smo već utvrdili da oni uzdižu ličnu slobodu i nezavisnost kao neprikosnovene vrijednosti. Nadalje, liberalizam ne može da se tereti ni optužbom da podstiče neutralnost države jer ona podržava ličnu slobodu i nezavisnost (182). U prilog Sviftovom stanovištu stoji perfekcionistički liberalizam koji sensu stricto odbacuje ovakvu optužbu načelom da država treba da pomogne pojedincu da napravi dobar izbor, kad god je u stanju da to učini (185).

Knjiga se završava poglavljem o demokratiji, u kome autor nudi rješenje Vulhajmovog „paradoksa demokratije“. Kako je moguće, glasi paradoks, da isprva biram predstavnika A zato što mislim da je najbolji, a da kasnije tvrdim da je V pravi izbor kada ovaj bude izglasan demokratskim putem? Rješenje se sastoji u uočavanju da kada kažemo da je A pravi izbor, tada ne koristimo pojam u istom značenju kao kada kažemo da je V pravi izbor: A je ispravna odluka, a V je legitimna odluka (230). Drugim riječima, to što je V odabran većinskim brojem glasova (tj. legitimno), ne sprečava nas da vjerujemo kako on nije ispravan izbor, zato što manjina može da bude u pravu (253).

To nas dovodi do deliberativne demokratije čiji je oskudni prikaz možda glavni nedostatak Političke filozofije, jer su njene odlike navedene više in abstracto nego što se zalazi u važne rasprave Koena (J. Cohen) i Elstera (Elster) (a time i analitičkog marksizma uopšte), zatim Gutmanove (Gutmann) i Fiškina (Fishkin), pri čemu su zaobiđene i relevantne Blatbergove (Blattberg) kritike.

Na kraju, Sviftov otpor prema relativizmu, naglašen u osvrtu na liberalizam, tiče se i demokratije. Nalik insistiranju na vrijednostima liberalizma, tako nas i insistiranje na vrijednostima demokratije vodi pobijanju moralnog relativizma: pod uslovom da relativizam važi, ne bi mogli da načinimo izbor između demokratije i diktature, jer ništa ne bi bilo moralno neopravdano ako istiniti moralni sudovi ne bi postojali.