Kosovo i druge teme

(Prikaz knjige: Kosovo i druge teme, Jovan Mirić, Zagreb, 2010)

Koliko znamo o Kosovu, koliko nas zanima da provjerimo naše znanje, a da ono nije u kalupu dnevne politike? Možemo li odgovoriti na pitanje koliko je primjerice u hrvatskoj teorijski relevantnih i povijesno fundiranih tekstova o Kosovu objavljeno u posljednjih 20 godina (podsjećam na knjigu Branka Horvata Kosovsko pitanje iz 1988. godine)? Napokon, možda je bolje postaviti pitanje zašto pisati o Kosovu kada u aktualnoj političkoj realnosti o Kosovu svi sve znaju?!

U predgovoru Mirić objašnjava zašto je odlučio pisati o Kosovu. „Kosovo je već godinama krizno, veoma konfliktno žarište s mogućim implikacijama ne samo za srpsko albanske odnose nego i za odnose na Balkanu i šire. Uostalom, na neznanju niče korov manipulacije, ideologizacije i mržnje. Paradigma i verifikacija takvih teza je Kosovo. Problem Kosova i otcjepljenja Kosova od Jugoslavije, odnosno Srbije nije konsekvenca raspada Jugoslavije, nego je prije jedan od uzroka toga raspada. Destrukcija Jugoslavije počela je na Kosovu. Zahvaljujući odnosima u Jugoslaviji prema problemu Kosova, a onda i stranoj propagandi, kojoj je pogonsko gorivo i legitimitet dao i sam Slobodan Milošević, na Kosovu se dogodio paradigmatski slučaj 'okrivljavanja žrtve'. Tamo su najveći stradalnici Srbi koje je svijet optužio i kaznio zbog stradanja Albanaca. Mirić kaže da ako doista postoji nešto takvo kao što je Međunarodna zajednica, kojoj je stalo do mira i harmoniziranja odnosa među narodima i državama na Balkanu, onda o stvarnim činjenicama o Kosovu mora voditi računa.

Iza predgovora, slijede dva poglavlja: prvi dio „Kosovo“ i drugi dio „Teme“. Prvi dio čini osam cjelina: Kosovo država?; Kosovo – država!; Kosovo – Ende?; Na marginama Kosova i Metohije Dušana Batakovića; Komunistički pokret – režim i kosovsko pitanje; Kosovo i proizvođenje Slobodana Miloševića; Kosovo i strane sile; Kosovo – gdje je rješenje? Drugi dio čine tri cjeline: Istina i svjedoci; Lustracija (purgacija alla Croatia); Intervju: Dvije politike protiv jednog naroda.

U prvoj cjelini prvog poglavlja autor ukazuje da je tako osjetljivo, vrlo konfliktno područje, teško proturječno i obeshrabrujuće političko, geostrategijsko, etničko, pa i psihološko pitanje, čini se razumljivo i jednostavno jedino u Hrvatskoj. Tu nema nikakvih dilema. Ovdje se na to pitanje odgovara s nepodnošljivom lakoćom. Upravo oni koji bi morali znati o čemu se radi i druge podučavati, prednjače u politikanstvu, dodvoravanju aktualnoj politici i moćnim političkim mentorima. Mirić analizira izjave publicista, teologa i profesora i pita „je li svaka napaćena etnička skupina (nacionalna manjina) treba, kao nagradu za patnju, dobiti svoju posebnu državu?“ Potom izdvaja teze i tvrdnje da su i pokrajine bile „elementi i faktori federalizma“, pa im stoga kao i republikama pripada pravo na samostalnu državu, te navodi članke Ustava SFRJ (članci 2-5) u kojima se ističe tko čini SFRJ i kome pripadaju suverena prava uključujući i pravo na vlastitu državu. Tamo gdje se spominje konstitutivnost pokrajina ona se odnosi na unutarnji aspekt konstitutivnosti (konstituiranje vlasti i samoupravljanja), a ne na konstituciju države. Podsjeća na parolu iz osamdestih godina 20. stoljeća: slaba Srbija – jaka Jugoslavija. Između ostaloga, takva politika slabljenja Srbije, a jačanja pokrajina (Kosovo i Vojvodina) dovodila je do toga da Srbija nije mogla normalno funkcionirati. Od smrti Josipa Broza, Albanci na Kosovu su organizirali pobune, i na zemlji i pod zemljom. Sve su te pobune imale isti zahtjev: Kosovo republika! To je značilo Kosovo država, jer su republike Ustavom iz 1974. bile definirane kao države. Ujedno, veli Mirić, „to ne znači da od svega treba eskulpirati Miloševića“, te dodaje da srpska politika na čelu sa Slobodanom Miloševićem snosi apsolutno najveću odgovornost za rat devedesetih.

U drugoj cjelini autor navodi da Kosovo nije bila posebna federalna jedinica države Jugoslavije poput drugih republika. Ono je uvijek bilo integralni dio Srbije. Činom secesije Kosova ruši se teritorijalni i državni integritet Srbije, a ne Jugoslavije. Mirić pita „od koje se to Jugoslavije početkom 2008. odvaja Kosovo? Od Jugoslavije koja više ne postoji?“ Vezano za tvrdnju o legitimnosti, pojašnjava: „legitimnost svačije volje (ako govorimo o organiziranom društvu) određena je stanovitim normama. One postoje da bi ponašanje svih bilo izvjesno i da se ne bi zbivalo temeljem puke volje“ proizvoljnosti, koju ustvari djelatnom može učiniti samo sila. To je upravo ono što se danas zbiva s Kosovom. Samo je silom bio moguć takav presedan kojim se jednoj nacionalnoj manjini daje pravo na državu. Profesor Mirić ukazuje: „Albanci na Kosovu prolazili su kroz svoje povijesne drame i martirije kao uostalom i svi drugi balkanski narodi. Ali nikada nisu imali status autohtnog, samostalnog političkog naroda kome bi pripadalo povijesno pravo na samoopredjeljenje. To pravo pripada albanskom narodu koji je ozbiljio to pravo u svojoj samostalnoj nacionalnoj državi koja se zove Republika Albanija. Nitko ne može poreći činjenicu da su kosovski Albanci prošli svoju povijesnu golgotu. No, nikakve patnje etničkih i drugih skupina ne mogu biti razlog i kriterij za stvaranje posebnih država. Isto tako ne može nacionalna manjina bez obzira na visoku stopu nataliteta promijeniti svoj status i postati narod s pravom na političko samoodređenje. Ako je riječ o pravu naroda na samoopredjeljenje to je pravo albanski narod realizirao konstituirajući svoju nacionalnu državu – Republiku Albaniju. To pravo pripada jedino narodu koji (još) nije ozbiljio svoju državu. Odnosno, samostalna nacionalna država je najviši politički izraz toga prava. Stoga i upravo zato što se uglavnom svjesno zamućuju kategorije, nakaradna politička rješenja se prihvataju kao normalna, štaviše poželjna. Ako bi se želja određene nacionalne manjine da ne živi u državi u kojoj je do sada živila pretpostavila svim drugim željama i interesima, onda možemo govoriti o opredjeljenju (opciji), a ne o samoopredjeljenju nacionalne manjine jer joj takvo pravo ne pripada“.

U trećoj cjelini Mirić analizira Kosovo, Abhaziju, Osetiju. Ukazuje kako su paralele u međunarodnim odnosima i međunarodnom pravu uvijek problematične, te ih stoga treba prihvaćati s rezervom. Dok je za politiku i političku publicistiku pragmatizam i nedosljednost u „opisu posla“, politička teorija bi morala imati neka čvršća i trajnija uporišta izvan dnevne političke pragmatike. Abhazi i Oseti su povijesni narodi bez države, dok su Albanci na Kosovu dio albanskog naroda i zato su (bili) nacionalna manjina u drugoj državi – Srbiji. Dok se u slučaju Osetije i Abhazije još i može govoriti o sukobu dva principa, principa suvereniteta i nepovredivosti teritorijalnog integriteta države i principa prava nacije na samoopredjeljenje, u slučaju Kosova o tome ne može biti riječi. Za razliku od naroda, nacionalnoj manjini ne pripada pravo na samoopredjeljenje. Južna Osetija i Abhazija su imale status autonomnih republika unutar Gruzije. Kosovo je imalo status autonomne pokrajine. Skladno kategorijalnoj razini i ustavnopravnoj terminologiji, autonomna republika unutar neke složene države ima „jači“ status od autonomne pokrajine. Što se pak, Srba u Hrvatskoj tiče, Mirić navodi da su oni, zahvaljujući udruženoj srpskoj i hrvatskoj politici (sinergija udruženog zločinačkog poduhvata) ostali i bez doma i bez domovine. Od oko 600.000 Srba u Hrvatskoj koliko ih je bilo 1991, danas ih nema ni 200.000. Autor pojašnjava da je dom nešto više od pukog objekta u kome se stanuje. I domovina je nešto drugo od geografskog toposa. Domovina je ono što im se poriče, a što oni nose sa sobom kao svoju izbjegličku prtljagu.

U četvrtoj cjelini autor ističe da u ideologijski iskrivljenoj svijesti nikome nije do istine. Ovdje se odgovori znaju i prije postavljenih pitanja, a istina prije istraživanja. Tako se, iza srpske, miloševićevske politike devedesetih, u biti, kako veli Mirić, antisrpske Miloševićeve politike mogla lansirati (posebno za međunarodno političko tržište) bilo kakva laž kao i istina i bilo čije zlo, kao srpsko djelo. To naravno ne znači da zla nije bilo i na srpskoj strani. Primerice, po pitanju Kosova, prosječni hrvatski konzument medija o Kosovu ne zna ništa, a ono što „zna“, to je ideologijski i pragmatično-politički preparirano. Isto je tako preparirano da su odgovori gotovo jednoznačni: Srbi su za sve krivi. O Kosovu se ne zna ništa, ali se zna da su za sva zla na Kosovu krivi Srbi. „Ova nepodnošljiva lakoća s kojom se Hrvatska odnosi prema problemu Kosova“, kaže Mirić, „prije je ozbiljan uteg nego prilog normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije, odnosno između Srba i Hrvata. Povijest koju je Kosovo imalo, tako mali prostor opterećen s toliko proturječja i konflikata, s tako različitim kulturama, jezicima, religijama i običajima, teško da se može naći na prostorima Europe. Doseljavanje i izbjeglištvo, uzurpacija zemljišta i uništavanje tuđih ognjišta i bogomolja, promjena etničkog identiteta i prevjeravanja, zločini, odmazde i protuodmazde bilo je ′redovito stanje′. Žrtve su bili oni koji su tu vjekovima opstajali – Srbi i Arbanasi (Albanci)“. Zato je svaki pokušaj da se samo jedni proglase žrtvama i stradalnicima, a drugi, nasilnicima i zločincima, grubo falsificiranje povijesti koje ne može voditi pravednom rješenju i miru. Stoga, točnije zbog složenosti pristupa i želje za razumijevanjem objektivne povijesne istine, Mirić preporučuje čitanje knjige Dušana Batakovića (2007) Kosovo i Metohija – istorija i ideologija. Naime, nerazvijenost balkanskih društava, niska razina ili posvemašnje odsustvo političke kulture i demokratske tradicije, vjerska podvojenost, tribalna svijest i psihologija, različiti stupnjevi i ritmovi nacionalne integracije, značajno su utjecali na stalna i teška sukobljavanja Srba i Arbanasa (Bataković, str.101).

U petoj cjelini autor navodi da SKJ ne može umaći povijesnoj odgovornosti što nije upravljao procesima mirnog raspada države i poput časnog kapetana broda sam potonuo raspadom te države. Ne zato što nisu sačuvali Jugoslaviju, nego zato što su dali zeleno svjetlo i otvorili vrata rušilačkim snagama nacionalizma, prije svega srpskog i hrvatskog, koje su, u krvi, stradanjima i zločinima, obavile posao rušenja zajedničke države i stvaranja posebnih nacionalnih država. Mirić smatra da je prejeftino i pogrešno svu odgovornost svaliti na Slobodana Miloševića (uostalom i njega je ustoličila partija, a ne Crkva i srpska inteligencija, kako nas s mnogih strana žele uvjeriti), iako on snosi najveći dio odgovornosti. Osim toga, dok je kosovski separatistički pokret proglašavao republiku Kosovo (juli 1990) i donio svoj ustav samostalne države (septembar 1990), ostale su republike već konstituirale „demokratsku vlast“ i bile zauzete realizacijom projekta vlastite nacionalne države. Kao odgovor na ograničenja ustavnih prava pokrajine, ustanovljena ustavnim amandmanima 1989. i Ustavom Srbije 1990. kosovski Albanci su prekinuli svaku vezu sa Srbijom. Na internom referendumu (26-30.9.1991) koji su bojkotirali Srbi i nealbanske manjine (Turci, Muslimani, Goranci, Romi), etnički Albanci sa Kosova i Metohije su prihvatili „Kačanički ustav“ i proglasili Kosovo „suverenom i nezavisnom državom“. Srbija je reagirala uvođenjem izvanrednih mjera, kojima je uspostavljena srpska vlast u pokrajini. Etnički Albanci su stvorili svoju paralelnu administraciju, školske i zdravstvene ustanove i sprovodili svoje vlastite izbore. Službeno odbijanje, svake veze sa Srbijom, koja je proglašena za okupatorsku silu, pravdano je nametanjem „kolonijalnog režima iz Beograda“. Analizirajući pitanje tko je etnički čišćen s Kosova, autor ukazuje da ako je nešto bila konstanta u turbulentnim područjima Kosova i Metohije, onda je to bila pobuna, latentna ili otvorena. Jedino što se u tome mijenjalo, bili su strani gospodari, kojima su Albanci služili ne da riješe svoje pitanje, već da budu upotrebljeni za geostrategijske, političke i ekonomske interese gospodara.

U šestoj cjelini autor razmatra odnos Kosova i proizvođenja Slobodana Miloševića. Srbija je, za razliku od drugih republika u SFRJ bila „dvostruko federalizirana“, odnosno konfederalizirana, što je bio jedinstven slučaj u ustavnoj praksi složenih država (usporedba formulacije iz osnovnih načela Ustava SFRJ, u kojoj se definira ustavni karakter SFRJ i člana 4 istog Ustava, koji se odnosi na pokrajine). Nadalje, Mirić ukazuje na proturječje članaka 1, 2, 3 i 4 Ustava SFRJ. Člankom 3 Ustava SFRJ socijalistička republika je definirana kao suverena država. Na gotovo isti način određen je položaj socijalističke autonomne pokrajine u SR Srbiji, kao što je položaj republike u federaciji. Ovdje bi se moglo zaključiti da je SR Srbija kao suverena država ograničena samo na tzv. Srbiju bez pokrajina. No, u članku 1 i 2 Ustava SFRJ izričito se kaže da su SAP Kosovo i SAP Vojvodina u sastavu SR Srbije. Ova „dvostruka federalizacija“ SR Srbije, dvostruka dioba suvereniteta, jednom prema pokrajinama, drugi put prema federaciji, mora dovesti do blokade sistema s dalekosežnim posljedicama, ekonomskim, političkim, socijalnim, demografskim. Ako doista SR Srbiju čine i SAP (čl. 1 i 2 Ustava SFRJ) onda je, s obzirom na ustavni položaj ovih jedinica, suverenitet SR Srbije razbijen i ona ne može suvereno odlučivati o najvažnijim pitanjima unutarnjih odnosa i organizacije u Republici. Ako se, pak, htjelo zaobilazno promovirati pokrajine u republike, onda bi se o tome morali izjasniti svi narodi Jugoslavije. SAP je, kako navodi Mirić, čitavom konstitucijom sistema vlasti „kompletirana“ za ostvarivanje suvereniteta. Stoga, nisu utemeljene teze i zagovornici koji bitnu razliku između republika i pokrajina vide u tome što je republika država, a pokrajina nije. Iako se u Ustavu SFRJ ne kaže eksplicitno da je SAP država, ona to de facto jest. Samo je u nazivu ostala autonomija, dok se u većini konstitucionalnih odredbi govori ne o ostvarivanju autonomnih, nego o ostvarivanju suverenih prava. Nadalje, Ustav iz 1974. nije precizan ni dosljedan u rabljenju i ustavnom situiranju pojma narodnost (članak 1 i članak 4). Zbog kategorijalne zbrke, nedosljednosti i političkih kompromisa u Ustavu SFRJ on se različito čitao i tumačio u republici, a različito u pokrajinama. Kada govorimo o dolasku Slobodana Miloševića na čelnu poziciju u SK Srbije, tu je ključna točka bila Osma sjednica CK SK Srbije održana 23.-24.9.1987. Ova je sjednica označila radikalni prevrat u SK Srbije. Kriza u Srbiji i Jugoslaviji ne počinje s Osmom sjednicom. Ta je sjednica posljedica, a ne uzrok krize. Ova je sjednica na retoričkoj razini označila svojevrsnu političku revoluciju. Ali ne revoluciju koja bi bila okrenuta budućnosti, nego revoluciju koja je okrenuta prošlosti. No, nije se za konzervativnu revoluciju odlučila samo Srbija na čelu sa Miloševićem. I druge republike sa svojim liderima ulaze u konzervativne revolucije. Razlika je u tome što su ove republike vođene idejom nacionalizma i separatizma sa ciljem stvaranja samostalnih nacionalnih država, dok je Milošević, vođen ideologijom, povijesno već prevladanog socijalizma i očuvanja Jugoslavije. Kasnije se ta ideja zajedničke države transformirala u ideju Velike Srbije.

U sedmom poglavlju autor sagledava odnos Kosova i stranih sila. Zanimljivo je svjedočenje neposrednog svjedoka pregovora u Rambujeu 6.2.1999, Siniše Ljepojevića, koji kaže da je u jednom trenutku zaprijetila „opasnost“ da pregovori završe uspješno. Srbi i Albanci oko svih bitnih stvari, bili su se dogovorili. Kako se takav mirni rasplet protivio planovima zapadnih projektanata, u Rambujeu je hitno stigla američka ministrica vanjskih poslova Madlen Olbrajt, koja je na posebnom sastanku s vođom terorističke skupine Hašimom Tačijem promptno podmetnula aneks sporazuma. Ovaj je aneks za Srbiju bio više ponižavajući od ultimatuma što ga je Austro Ugarska uputila srpskoj vladi 1914. godine. Taj je aneks tražio da Srbi pristanu na okupaciju Srbije i Crne Gore (tadašnja Jugoslavija) od snaga NATO-a. Uz to, kako navodi E. Vlajki, Albright i Solana su svo vrijeme inzistirali da se bilo koje postignuto političko rješenje mora sprovoditi pod nadzorom NATO pakta. Da bi se u toku pregovora pojačao vojni pritisak na Srbe, na europskim vojnim aerodromima je nekih 430 aviona bilo stavljeno u stanje borbene pripravnosti. Nema te suverene države na svijetu koja bi potpisala bilo kakav sporazum na osnovu koga zvanično prihvaća prisustvo okupacijskih trupa na svojoj teritoriji. Ujedno (prema S. Ljepojeviću) „u diplomatskim krugovima u Briselu tvrdi da je Evropa konačno slomljena 6.12.2007. god, kada je na večeri sa ministrima inostranih poslova EU u tom gradu poručila: ili ste sa nama po pitanju Kosova, ili postajete saveznici Rusije“. To je bio kraj kakve – takve samostalne politike EU prema Kosovu i sve što je do tada Evropa govorila, a što je bilo drukčije od Amerike, prestalo je da postoji“. Kakva zbrka vlada u glavama nekih evropskih političara govori i činjenica da se neki od njih, koji su već nota bene priznali Kosovo, pozivaju na Rezoluciju 1244 VS unatoč tome što upravo ta rezolucija govori da je Kosovo integralni dio Srbije! U ovom poglavlju Mirić navodi i otvoreno pismo koje je aprila 1999, uputio američkom generalu Vesliju Klarku.

U osmoj cjelini, autor propituje rješenje za Kosovo. Ukazuje da rješenje ne samo da nije postignuto, nego da ono nije ni na pomolu. Ovaj nasiljem uspostavljeni provizorij kojim svjedočimo, kaže, manje je od ničega. On ne samo da nije platforma, on je zapreka traženju dugoročnog rješenja. I što se to rješenje bude duže odgađalo, to će se proturječnosti i problemi na Kosovu sve više zaoštravati. Mirić naglašava da treba tražiti takvo rješenje koje će buduće odnose u ovoj regiji, posebno, naravno, odnose između Srba i Albanaca, što manje opterećivati (akteri Srbija i Albanija). Kaže da je sadašnje rješenje neodrživo jer je jednostrano i iznuđeno nasiljem. Jedino pravedno i trajno održivo rješenje je dioba Kosova (još je osamdesetih Zoran Đinđić u svojoj knjizi Jugoslavija kao nedovršena država predlagao da se pitanje Kosova riješi olovkom). Nadalje, Mirić izdvaja kompromisno rješenje i studiozne prijedloge Dejana Jovića, koji sadašnju situaciju na Kosovu i u vezi s Kosovom smatra najvećim izazovom miru i stabilnosti u Europi, ali i potencijalnim žarištem regionalnog, a možda i globalnog sukoba. Izdvaja i stav Rade Trajković koja se zalaže za pomirenje i toleranciju, a protivi se ideji podjele Kosova, jer se time želi reći da Srbi i Albanci ne mogu živjeti zajedno pa se trebaju odvojiti. „Kosovo može da se definiše kao prostor koji se nalazi na donjoj granici multietničnosti s obzirom na to da ima 1,8 miliona Albanaca i vrlo mali procent građana srpske nacionalnosti, koji se kreće najviše do sedam odsto, tako da je politika nastavka etničkog čišćenja i institucionalne diskriminacije zabrinjavajuća, kao i nemogućnost dopremanja lekova za sredine koje se nalaze južno od granice na Ibru“. S obzirom da je kosovski problem veoma složen, jer su u njega involvirani mnogi faktori – raznoliki interesi, aktualni i potencijalni, on ne može biti riješen samo dogovorom Albanije i Srbije, kolikogod ove dvije države bili ključni akteri u njegovu rješavanju. Dogovori (kakvi god) moraju biti verificirani na nekoj novoj međunarodnoj konferenciji, na kojoj bi se između ostaloga morali donekle redefinirati neki principi Helsinške povelje o nepromjenjivosti granica u Europi (ovu ideju iznio je bivši slovenski predsjednik Milan Kučan 2008. godine).

U prvoj cjelini drugog dijela Mirić ukazuje na pitanje istine i svjedoka prema primjeru Medačkog džepa 1993. godine. Iako je tada najmanje 28 civila ubijeno, istraga je trajala jedan dan. Ukazuje da je umjesto kolektivnog srama i kolektivne katarze na djelu kolektivna mržnja, mitologija i kultura laži. Pravna država i hrvatska javnost (osim rijetkih iznimki) ne reagira. Izdvaja da nigdje nema toliko zaklinjanja u pravnu državu kao u Hrvatskoj i da se nigdje toliko ne krše temeljna načela pravne države kao u Hrvatskoj. O tome uvjerljivo svjedoče sudska praksa i reakcije javnosti na sudske postupke i sudske presude.

Mirić objašnjava što je lustracija na hrvatski način „zakašnjeli rat poraženih '45 protiv partizana i komunista“. Polazna teza novopovijesti jeste prevrednovanje odnosa fašizma i antifašizma. Bez te reintepretacije nacionalna revolucija nema svoga autentičnog utemeljenja. Ni teorijskog ni empirijskog. Hajka koja je na djelu je prividno protiv komunizma, jer komunizma nema, niti ga je bilo. Hajka je bila usmjerena protiv antifašizma i patrizanstva. Protiv ljevice i liberalizma. Hrvatska konzervativna nacionalistička revolucija je, precizira Mirić, samo monolog političkog jednoumlja zamijenila pluralizmom monologa. Dva ili više monologa još ne čine dijalog. Ako se vlastiti svjetonazor poima kao dogma, kao jedna istina ili put do nje, onda tu ne može biti dijaloga. Nadalje, lansiraju se teze da su sve postkomunističke zemlje osim Hrvatske provele lustraciju. Te teze, kaže Mirić, ne samo da su neutemeljene, nego skrivaju „drugu istinu“. Ni jedna od tih zemalja nije provela tako drastičnu lustraciju kao Hrvatska. Preciznije, nijedna zemlja osim Hrvatske nije izvršila etničku lustraciju. Za razliku od drugih tranzicijskih zemalja, hrvatska je lustracija imala specifične oblike. Devedestih godina je na dnevnom redu bilo pomirenje svih Hrvata i lustracija (čišćenje) Srba. Lustracija u Hrvatskoj ima dvostruko značenje. Ona je ne samo čišćenje Srba, nego i vlastito čišćenje (autočišćenje) od srpstva. Mirić naglašava da isključivost i netolerancija impliciraju animozitet, nesnošljivost, a kada se one ekspliciraju, kada se javno posreduju govorom, onda je to govor mržnje. Podsjeća na indijsku narodnu „uspavanog možeš probuditi, ali ne i onoga koji se pravi da spava“. Prevedeno na aktualni politički govor, ne možeš otrijezniti onoga koji ne želi biti otriježnjen, niti osvijestiti onoga koji ne želi biti osviješten. U Hrvatskoj je na djelu svojsvrsna lustracija mentis. Ne samo da se poriču prognani, u Hrvatskoj nema ni smrtno stradalih Srba.

U trećoj cjelini drugog dijela izdvojen je intervju „Dvije politike protiv jednog naroda“ koji je Jovan Mirić dao Novostima 6.2.2009. godine. Ovdje, između ostalog, Mirić veli: - Normalna je i legitimna težnja nacija za vlastitom političkom organizacijom, pa i za najvišim oblikom te organizacije – državom. Ali nije normalno i danas predstavlja patološku aberaciju ako bi nacionalna država bila etnička država. Ukazuje da je demografska dobna piramida Srba u Hrvatskoj za Srbe tragična, a za hrvatsku državu porazna, te da pitanje opstanka srpske zajednice u Hrvatskoj nije više problem te manjine, nego je to problem hrvatske većine.

Zagrebački sveučilišni profesor politologije Jovan Mirić u knjizi Kosovo i druge teme jednostavnim pristupom uhvatio se u koštac sa niti malo jednostavnim pitanjem Kosova i tema s njim u vezi. Ovu knjigu interesantnog formata i zanimljivog stila pisanja neće se moći zaobići u izučavanju ne tako davne prošlosti. Da ne bi bilo da su svi šutljivi a da su glasni samo glupost i zlo, kritičko razmatranje je neophodno. Upravo kao što profesor Mirić veli da svaka vrijedna duhovna tvorba nije ničije posebno vlasništvo, jer ona pripada svima, nema nikakvog posebnog razloga da se prema kosovskoj baštini odnosi drugačije. Napokon, duhovni proizvodi i jesu opće dobro. U tom smislu promatrano sve su pojedinačne stvari povezane, a jednostranost i ograničenost postaju nemogući. Interes javnosti za novu Mirićevu knjigu neće izostati, prvo zbog teme, drugo zbog samog autora, jednog od vodećih profesora politologije sa ovih naših prostora (kako god ih zvali), i treće – zbog britkoće njegova pera.