Siguran sam da će i nakon ovoga u Podgorici zasjedati „uži kabinet smrti”

(Vijesti, 21-22.07.2009)

Podgorica – Dok istražni organi Hrvatske i Srbije pokušavaju da riješe ubistvo vlasnika “Nacionala” Iva Pukanića, njegov prijatelj i nekadašnji bliski saradnik premijera Mila Đukanovića, Ratko Knežević u intervjuu elektronskom poštom, koji će “Vijesti” objaviti u nastavcima, ubijeđen je da iza atentata na hrvatskog novinara stoji “duvanski kartel”, koji je pokušao i medijski da zagospodari prostorom bivše Jugoslavije. O svojim saznanjima o švercu cigareta, tajnim kanalima, računima i osobama uključenim u taj posao, Knežević je dao i izjavu italijanskoj Direkciji za borbu protiv mafije, nakon čega je dobio informacije da mu je ugrožena bezbjednost, te i da je on sljedeća meta “vojnog krila duvanskog kartela”... Knežević živi u Londonu i ovo je prvi put poslije pet godina da govori za neki južnoslovenski medij i o svom odnosu sa Đukanovićem.

• Kakva je Vaša uloga u švercu/tranzitu cigareta preko Crne Gore?

- Za taj sam “posao” saznao kao i svaki drugi građanin Crne Gore. To je bila najlošije čuvana crnogorska tajna. Kao savjetnik gospodina Đukanovića i šef Misije Crne Gore u Sjedinjenim Državama, naravno da sam znao i više. Bio je to posao koji je mogao, na svoj način, biti legitiman samo i isključivo tijekom trajanja sankcija Ujedinjenih nacija, jer je trebalo “namiriti” državnu kasu u svakom smislu. Tada je imao svaku opravdanost. O pogubnom uticaju ekonomskog embarga UN na zemlje i društva koja su mu izložena pisao sam i u svojoj studiji iz 2006. godine koja je posvećena političkoj ekonomiji tranzicije Crne Gore, kao tada, najnovije evropske države. Međutim, ono što je počelo kao “zaobilazak” embarga, preraslo je, nakon njegovog skidanja, u jedan od najvećih biznisa u regionu, pa i u cijeloj Evropi, u kojem su se “okrenule” milijarde dolara. Nažalost, da biste krenuli u taj posao, kao Vlada zemlje izložena tome, morate se osloniti na aktere koji poznaju ilegalna tržista, “podzemne” metode poslovanja i tokova novca, te alternativne kanale transporta.

Problem nastaje kada vaši partneri iz “ilegale”, postanu i stalni partneri u poslu nakon što sankcije prođu. Te neprirodne alijanse iz perioda sankcija nastavljaju da žive i nakon njih, stvarajući neraskidive veze sa vlašću i onim njenim koruptivnim eksponentima.

Taj proces stvara u zemljama tranzicije novu elitu bogataša koja se vezama, “bondovima” stvorenim u “prljavim” poslovima i enormnom količinom gotovine dobijene od istih, sada koristi da bi kontrolisala društvene, političke i ekonomske procese u zemlji. Isto tako, u javnosti se stvaraju blaži “filteri” prema kriminalnim aktivnostima, koji demoraliziraju bilo kakav ozbiljni napor da se na zdravim osnovama reorganizuju društveni i ekonomski procesi.

To se upravo desilo u Crnoj Gori Milu Đukanoviću. Umjesto da se sa tim aktivnostima, poslom i njegovim akterima stane onog trenutka kada su završene sankcije, dolaskom Đukanovića na tron apsolutne vlasti u Crnoj Gori 1997. godine, taj posao još jače raste, cvjeta, da bi, po izvještajima agencija za zaštitu zakonitosti EU i SAD, u 1999. i 2000. iznosio nekoliko milijardi dolara godišnje. Crna Gora postaje rob tog posla, a Đukanović njegov glavni eksponent. Tako je uspio biti legalni predsjednik države i Vlade i lider najvećeg ilegalnog biznisa u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, te partner italijanske i srpske mafije, što je dokumentovano u istragama Antimafijaške direkcije u Bariju, Državnog tužilaštva Švajcarske u Bernu, Kancelarije za suzbijanje prevara i korupcije EU (OLAF) u Briselu, kao i dokumentima različitih institucija u Vašingtonu, Briselu, Londonu i Berlinu, koji su na zahtjev, naravno, dostupni široj javnosti, pa i crnogorskoj.

• U svjedočenjima pred italijanskim tužiocima Vaše ime se često pominje? Da li Vas je italijanski tužilac pozvao da svjedočite? Šta ste tamo rekli?

- Na poziv gospodina Šelzija, a nakon nekoliko intervjua koje sam dao štampi u našem regionu o problemu šverca cigareta i umiješanosti Đukanovića u cijeli proces, svjedočio sam u Bariju, u aprilu 2002. godine. Moje svjedočenje je dostupno javnosti, također.

• Tvrdite da je veliki iznos od državnih taksi na tranzit/šverc cigareta otišao u privatne džepove? Znate li ko je, kako, kada i koliko novca zaradio od tranzita/šverca cigareta kroz Crnu Goru? Imate li dokaze za to? Ako imate, kakve?

- Cijeli posao bio je od početka netransparentan i obavijen velom “državne tajne”. Počeo je kao jako potrebna i posebna “akcija” Državne bezbjednosti Crne Gore da bi se napunio državni budžet. U tu su svrhu na početku angažovani inspektori službe, Kaluđerović i Stamatović, da taj posao vode i kontrolišu za račun i u ime države. Kako je posao bio lukrativan od prvog dana, i kako nekome nije odgovaralo da državni organi znaju sve o obećavajućim količinama gotovine, ubrzo je formiran novi “tim”. Italijanski dio posla, tako, od tada kontrolišu Veselin-Vesko Barović i Branko Vujošević, otvarajući privatnu firmu M.T.T. (što stoji za Montenegrian Tobacco Transit). Ta agencija posredstvom svog predstavnika u Milanu, Dušanke Jeknić, stupa u kontakt sa “klijentima“ koji su eksponenti i lideri ključnih mafijaških klanova Barija i Napulja, koji dobijaju četiri ekskluzivne licence za transport cigareta preko Crne Gore.

Zato plaćaju, kako paušalnu, tako i taksu po mjeri transporta. Oni opet otvaraju specijalizovanu mjenjačnicu u Luganu, u Švajcarskoj, za pranje novca iz tog posla, o čemu je vrlo plastično svjedočio pred tužilaštvima u Bariju i Bernu nekadašnji saradnik crnogorske Vlade Goran Stanjević. Srpski dio posla, koji je zapanjujuće bio u obimu skoro isti sa italijanskim, po dogovoru Jovice Stanišica i Mila Đukanovića, kontroliše Stanko-Cane Subotić, do tada nepoznati krojač i trgovac sitnom robom sa Uba, koji za svoje pomoćnike u Crnoj Gori uzima dva Đukanovićeva kućna prijatelja Duška Bana i Željka Mihailovića.

Policijsku zaštitu u oba posla, kako ”srpskom” tako i “italijanskom”, sprovodi Goran Žugić, a nakon njegovog ubistva, Vuk Bošković. Svima njima sve vrijeme samo je jedan “šef” i samo jednom čovjeku odgovaraju – Milu Đukanoviću.

Tako Đukanoviću uspijeva ono što nije do sada uspjelo ni jednom političaru u Evropi – istovremeno je bio predsjednik Vlade ili države i šef kartela koji je upravljao jednim od najvećih ilegalnih poslova u poslijeratnoj istoriji Evrope.

Samo u 1999. i 2000. godini, preko računa firmi CODEX iz Lihtenštajna i Dulwich sa Kipra, “oprano” je oko 2,3 milijarde njemačkih maraka. Za ove firme istražitelji iz Barija sumnjaju da su ih kontrolisali upravo Đukanović i Subotić, a to su i dokumentovali u dijelu optužnice u Bariju.

• Da li ste znali da italijanske vlasti prisluškuju telefone pojedinih crnogorskih zvaničnika?

- U novembru 1996. sreo sam se, na njihov poziv, sa visokim zvaničnicima tadašnje italijanske Vlade u Rimu, na proputovanju iz Vašingtona za Podgoricu. U vrlo otvorenom, prijateljskom razgovoru rekli su mi da je Crna Gora postala stjecište i “operativna platforma” najjačih italijanskih mafijaških klanova, da pored cigareta švercuju drogu i oružje, da su im u oružanim sukobima sa švercerima poginula nekolika carinika i policajca na dužnosti, i da su odlučili da prekinu “morsku trasu”, da taj posao više neće tolerisati, te da za to imaju i zeleno svjetlo partnera u Evropskoj uniji. Tu sam poruku prenio Đukanoviću i ubrzo je upriličen sastanak između Maraša, tadašnjeg ključnog Đukanovićevog “bezbjednjaka”, i predstavnika više italijanskih agencija za zaštitu zakona, kojem sam prisustvovao i ja.

Italijanska strana je dostavila spisak svih mafijaša sa njihovih potjernica, oko 30 osoba, sa dokazima o njihovom boravku u Crnoj Gori, među kojima su bili i prisluškivani razgovori osoba iz Italije sa boravkom u Baru, Budvi, Herceg Novom i njihovih “prijatelja” iz Crne Gore, kao i njihove svježe fotografije. Zaključili smo i gospodin Maraš i ja da je italijanska služba i te kako bila aktivna u Crnoj Gori, jer je, naravno, kontrolisala svoju mafiju u “emigraciji.”

Dakle, informacije da se sve prati, snima, prisluškuje, osim nas, morao je imati i gospodin Đukanović, naravno. Pomanjkanje “sigurnosne kulture” i njemu svojstvena arogancija, te pogrešne procjene njegovih saradnika i prijatelja omogućile su, danas je očigledno, da italijanski istražitelji povežu sve tačke crnogorskog političkog i Đukanovićevog privatnog, životnog “mozaika”.

• Pukanić je pred tužiocima u Italiji tvrdio da mu je Vilijam Montgomeri rekao da je Đukanović zaradio 130 miliona dolara koji se nalaze na stranim računima. Vi ste tvrdili da ste imali uvid u njegov navodni račun u Švajcarskoj. Imate li dokaze za to?

- Mogu da potvrdim da sam se u maju 2001. godine sreo sa pokojnim gospodinom Pukanićem i gospodinom Montgomerijem u Zagrebu, i da smo komentarisali pisanje “Nacionala” o duvanskoj mafiji. Potvrđujem da je gospodin Pukanić vjerno prenio detalje tog razgovora istražiteljima u Bariju. Gospodin Montgomeri je rekao tu rečenicu, ali nije specificirao gdje se nalaze ti računi i ko ih kontroliše. Ponudio je i saradnju gospodinu Pukaniću na daljem otkrivanju novih “sadržaja” u toj temi. Vjerujem da je do te saradnje kasnije i došlo. U jednom sasvim drugom kontekstu, i nešto kasnije, meni su Karlos Akavedo, američki advokat iz Fort Loderdejla koji je zastupao vlade deset evropskih država i samu Evropsku komisiju u sporu protiv velikih duvanskih kompanija pred sudom u Njujorku, i pukovnik italijanske Finansijske policije Salvatore Katania, tada na službi u OLAF-u u Briselu, pokazali dokaze za tri računa koji su, po njihovim riječima, bili pod kontrolom gospodina Đukanovića.

Radilo se o računu u jednoj maloj banci u Kiasu, selu na švajcarskoj strani italijanske granice, Banci svicera italiana, o računu u UBS banci u Cugu (selo pored Ciriha) i računu u jednoj štedno-kreditnoj zadruzi iz istog mjesta. Na računima je, po njihovim riječima, bilo nekoliko miliona dolara, ali su nakon pisanja “Nacionala” svi naprasno zatvoreni, kao i računi članova njegove familije u banci UBS Lugano, te drugih njegovih prijatelja. U snimljenim i objavljenim telefonskim razgovorima gospođe Jeknić imate konkretne detalje o zatvaranju tih računa, za koje se upravo ona pobrinula.

“Tragovi” tih dokaza protiv Đukanovića i njegovih prijatelja također se nalaze u tom obimnom spisu u Njujorku i siguran sam da su na zahtjev upućen tamošnjem Federalnom sudu dostupni javnosti.

Isto tako, koliko sam shvatio iz razgovora sa novinarom italijanskog “Espresa” i američkog Centra za javni integritet Leom Sistijem, koji sam vodio prošlog marta u Londonu, italijanski istražitelji iz Barija smatraju da je račun firme CODEX u Lihtenštajnu bio pod direktnom kontrolom gospodina Đukanovića. Naime, sa njega su plaćane stvari kao što su blindirana stakla za Đukanovićev stan u Podgorici, naručena u Italiji, računi za blindirane “audije” za njega i njegovu pratnju, računi za Đukanovićev i boravak njegove pratnje na putovanjima, iznajmljivanje aviona, kupovina dva nova aviona, svaki po blizu 20 miliona dolara vrijednosti, jedan za potrebe Vlade, drugi za potrebe Subotića, školovanje djece njegovih prijatelja u inostranstvu, a omaškom, ako ste pratili nedavnu javnu polemiku Caneta Subotića sa Aleksandrom Tijanićem, stigla je i “potvrda” da je Tijanićev honorar za rad na Trećem kanalu Televizije Crne Gore došao sa tog računa. Dosta posla za dobrog, ambicioznog i hrabrog crnogorskog tužioca, ako takvog ima u Crnoj Gori.

Isto tako, trebalo bi da znate da u zvaničnim dokumentima tužilaštva u Bariju postoji dokumentacija, dokazi, crno na bijelo da je firma Stanka Subotića sa sjedištem u Lihtenštajnu, CODEX LTD. i Dulwich sa sjedištem na Kipru, preko svojih računa “prebacila” više od milijardu i sto miliona eura u 1999. i 2000. godini. Otkud jednom bivšem šnajderu, molim Vas, toliki novac?

• U jednom intervjuu tvrdite da duvanski kartel ima „vojno krilo i grupu obučenih desperadosa spremnih da ubiju i za malo novca“. Rekli ste da je bilo pokušaja Vaše fizičke likvidacije, koje ste izbjegli. Kada, gdje i kako ste to izbjegli? Ko Vas je zaštitio i upozorio?

- O ubistvima koja su vezana za duvanski kartel u Crnoj Gori nije dokumentovano pisao samo “Nacional”. Upozorenje je dovoljno čudna koincidencija za svaki normalni ljudski mozak, da su poginuli, a da ubice nikada nisu otkrivene, ovim redom: Vanja Bokan u Atini, začetnik tog posla, prvi partner crnogorske Vlade i značajan finansijer DPS-a u to vrijeme i jedno vrijeme Subotićev mentor, Radoslav Stojičić zvani Badža, ubijen u Beogradu jer se usudio da reketira gospodina Subotića, Jusuf-Jusa Bulić, ubijen u Beogradu nakon pokušaja da od Subotića “naplati” dug za Bokana, Goran Žugić, ubijen u Podgorici, šef podgoričke policije i najintimniji prijatelj Subotića i “pulen” Đukanovića, Beli Raspopović, drugi čovjek po funkciji i prvi po moći tadašnje crnogorske Državne bezbjednosti (javna je tajna da je bio u “ratu” sa Žugićem), Milan Rajković, saradnik crnogorske službe, ubijen u Beogradu nakon susreta “bliske vrste” sa Bajom Sekulićem, Subotićevim imintimusom i organizatorom, po vlastitom priznanju, od seksi partija do “prljavih” poslova za istog, te sam Sekulić, koji je ubijen 2001. samo dvije sedmice nakon izbijanja afere “Nacional”, te Duško Jovanović, vlasnik i urednik “Dana”, potencijalni svjedok u Bariju, i Ivo Pukanić, vlasnik i urednik “Nacionala”, ubijen zvjerski u terorističkom aktu, u centru Zagreba, nakon gomile (dokumentovanih policijskim organima) prijetnji koje su stizale iz Crne Gore.

Interesantno je, takođe, da su i pokojni Žugić i Sekulić ostavili iza sebe višemilionske iznose u njemačkim markama na računima na Kipru, u istoj banci koju je koristila Subotićeva firma Dulwich.

• Kako utvrditi gdje su državne pare?

- Italijanska optužnica je dostupna javnosti, sa imenima pilota aviona i kurira, od kojih su neki i svjedočili, te registracijama aviona koji su novac prenosili sa Podgoričkog na aerodrom na Kipru. Tu je najčešći famozni avion koji je koristila Vlada Crne Gore sa registracijom N999 CX. Po svjedočenju jednog od pilota, tri devetke na repu su specijalna želja kupca Caneta Subotića, jer je rođen 9. 9. 1959.

Država Crna Gora na ime taksi trebalo je da naplati makar 30 odsto od tog iznosa. Da li se može dokumentovati takav i toliki ulaz kapitala u budžet Crne Gore u te dvije godine? Ako ne, onda je taj dio otišao u privatne džepove učesnika ovog posla, i budžet Crne Gore je oštećen za onaj dio prihoda koji mu pripada po principu “kontrole teritorije”.

Zato bi Uprava za suzbijanje pranja novca, državni tužilac i tužilac za organizovani kriminal Crne Gore morali, na bazi tih dokumenata, tražiti kontrolu bankarskih računa tih dviju firmi (CODEX LTD. i Dulwich). Dostupni su im brojevi računa, imena banaka, imena kurira, datumi polijetanja i slijetanja aviona, njihove registracije, imena kapetana. Izjave date istražiteljima u Bariju. Dakle, dokaza koliko hoćete. Pogotovu zato što je Kipar sada u Evropskoj uniji i što su, nakon više skandala, lihtenštajnske vlasti primorane da otkriju porijeklo imovine na svim računima i to unazad više godina i decenija. Ima li volje u Crnoj Gori za tako nešto?

• Od koga ste dobijali upozorenja da ste sljedeća meta i zbog čega biste bili ugroženi? Zbog čega bi neko imao motiv da Vas ubije?

… Pitajte gospodina Kestnera o metodama kojima se koristi gospodin Subotić? O tome je, u više navrata, pričao istražiteljima u Zagrebu i Bariju. Siguran sam da će i nakon ovog intervjua u Podgorici zasjedati “uži kabinet smrti”, kao i mnogo puta do sada.

Upozoravali su me, ranije skupa sa Pukanićem, hrvatske službe sigurnosti, koje su čak u jednom razgovoru sa tadašnjim hrvatskim ministrom Lučinom, od Maraša, optužene, zato što me štite i što su me naoružale?!

Nakon više direktnih upozorenja i prijetnji, obratio sam se još februara 2001. pismom Đukanoviću, u kojem sam mu rekao kakvim prijetnjama od njegovih prijatelja, prevashodno Subotića, sam izložen. To sam mu pismo poslao sa supotpisom mojeg advokata u Vašingtonu, i uručeno mu je, njegov je potpis na dostavnici, dok je bio na teritoriji SAD-a, u apartmanu, u hotelu “For sizons” u Vašingtonu. Kopiju sam proslijedio FBI-u, te sigurnosnim službama vlada zemalja čiji sam državljanin (Velike Britanije i Hrvatske), te onih u kojima radim, i putujem. To sam pismo dao i gospodinu Montgomeriju, dok je bio na funkciji šefa američke misije u Srbiji i Crnoj Gori, koji mi je nakon toga omogućio “brifing” u vezi moje sigurnosti sa američkim stručnjacima u Ambasadi SAD u Zagrebu.

To sam pismo poslao i gospodinu Šelziju, te najodgovornijim ljudima italijanskih sigurnosnih službi. Upravo su vaše novine svojevremeno objavile snimak telefonskih razgovora koje je gospođa Jeknić vodila sa Duškom Markovićem, šefom crnogorske DB, Acom Đukanovićem, Zoranom Jovanovićem - pratiocem Đukanovića - i samim gospodinom Milom Đukanovićem u kojem otvoreno govori o tome kako sam praćen, na svakom koraku i kako će se “bratovi prijatelji pobrinuti” za mene.

Kako je gospođa Jeknić pravo “duboko grlo” Đukanovićevog režima, javljaju mi i iz Ljubljane da ona to priča i sada - tamo.

Gospodin Veselin Barović je po priznanju, izrečenom pred svjedocima koji svi imaju ime i prezime, poznatog zagrebačkog ugostitelja Slobodana Cimbura, prijatelja mnogih hrvatskih političara, rekao da ću biti, citat: “ubijen čim kročim u Crnu Goru”.

• S obzirom na to da vam je Vilijam Mongomeri prijatelj, kako ste više puta rekli, da li znate je li i njegova bezbjednost ugrožena, zbog istih razloga?

- Ne mogu reći da mi je gospodin Montgomeri prijatelj, ali znamo se jako dobro. Sa njim sam se susretao u Zagrebu krajem devedestih više puta, jer je bio i kao ambasador u Hrvatskoj u timu Stejt departmenta koji je pokrivao cijeli region Balkana. Imali smo, imamo dosta zajedničkih poznanika i prijatelja u Vašingtonu. Bio sam, sa suprugom, njegov i gost američke mornarice, jedini Crnogorac na prvom američkom nosaču aviona “Dvajt Ajzenhauer” koji je u ljeto 2000. došao u počasnu posjetu Dubrovniku, gradu koji obilježava najtamniju mrlju crnogorske prošlosti. Rekao mi je tada: “Rado bih pozvao i tvoje ’prijatelje’ iz Crne Gore ali ne smijem, zbog prošlosti. Zato ti predstavljaj Crnu Goru”.

Sreli smo se, nakon toga, i u Rimu na pregovorima oko pomoći američkog budžeta Crnoj Gori nakon kosovske krize. Zvali su me jednom prilikom skupa on i pokojni premijer Đinđić da dođem u Beograd, budem njihov zajednički gost, ali se nakon izbijanja “duvanske afere” nismo sreli sve do prošle godine. Slučajno sada, ali potpuno nezavisno jedan od drugog, radimo kao savjetnici za istog klijenta, veliku hrvatsku kompaniju. Ne znam ništa o njegovoj ugroženosti. Ne vjerujem da iko ozbiljan misli da je on bio “motor” afere “Nacional”. To je plod mašte Subotićevog medijskog gurua Bebe Popovića, jer je na Montgomerijev zahtjev Popović i uklonjen iz Đinđićevog kabineta. Mislim da niko ne smije danas povrijediti, ili ne daj bože, ubiti ambasadora SAD. Pa makar on bio i bivši.

• Šta znate o nekadašnjoj Pukanićevoj ugroženosti - od koga je dobijao prijetnje i da li imate saznanja ili dokaze ko je naručio njegovo ubistvo?

- O Pukanovićevoj ugroženosti sve je on, nažalost, rekao sam u razgovoru sa Šelzijem, koji je objavljen. Svoju je “ ugroženost” smrću “dokazao”. To što je radio, pisao, i pričao sa Šelzijem, to ga je i ubilo. U mojoj percepciji stvari, ja, osobno, nemam više sumnji u to, on je poginuo kao žrtva svog zanata, svog pera, svoje hrabrosti i hrabrosti njegovih novinara. Njegov je život bila “hronika najavljene smrti” od kada je zaustavio svojim pisanjem najjaču mafijašku organizaciju na Balkanu u 20 stoljeću. Da nije bilo njega, siguran sam, danas bi “duvanski kartel’ vladao ne samo Crnom Gorom, već i Srbijom i Hrvatskom. Pogledajte samo trag novca koji vodi prema pokušajima kontrole i preuzimanja medija, te njihovoj distribuciji u regionu, čija je svojevrstna “žrtva” bila i vaša novina. Obratite pažnju na nedavnu izjavu samog Subotića, u njemu naklonjenim novinama u Zagrebu, kako je dao 10 miliona eura svojevremeno Demokratskoj stranci u Beogradu. Na pokušaj da Subotićev savjetnik Srđan Kerim postane predsjednik Makedonije, što Gruevski nije dopustio.

Znate li da se u hotelu “Ric” u Parizu već više puta susreću sa Subotićem i Đukanovićem Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić (prvi susret je bio oktobra 2007. godine, prisustvovao mu je novinar iz Beograda Milomir Marić). Zašto? Zato jer Subotić i Đukanović odavno imaju plan zavladati medijskim i političkim prostorom bivše Jugoslavije, a zaradi svojih poslovnih interesa i ilegalnih aktivnosti. Eto, to je bio je taj “pakleni plan”, koji su Pukanić i njegov “Nacional” razotkrili, i zbog kojeg su Pukanić i Franjić poginuli. Nije moje da se bavim tom istragom. Na svu sreću, policije i tužilaštva Hrvatske i Srbije, uglavnom su taj slučaj riješile. Valjda će doći i do nalogodavca, ili više njih, ubrzo.

• Hrvatski mediji su objavili da ste bili u nelegalnim poslovima, tačnije švercu cigareta i oružja sa Hrvojem Petračem? Da li ste i u kakvoj vezi sa Petračem?

- To nisu objavili hrvatski mediji, već “Nedjeljni telegraf” iz Beograda, odmah nakon izbijanja afere “Nacional”. Tada su, u režiji Bebe Popovića, a u svrhu “kontrole štete” spakovali “babe i žabe” i napravili “novu hrvatsku mafiju” sve sa predsjednikom države, ministrima u Vladi, uspješnim poslovnim ljudima, gdje se našlo i moje ime. Haranga se nastavila u podgoričkoj Republici, TV Pinku, a samo je jedan tekst “progurao” Kuljiš u hrvatskom Playboyu. Ovih smo dana iz pera istog Kuljiša saznali da je to bilo nakon Kuljiševog i Vasićevog susreta sa Đukanovićem u kafiću “Grand”, u Podgorici, gdje Đukanović prima “specijalne” goste.

Sve policije i nadležne službe zemalja u kojima živim i radim znaju da se nikada, ali nikada nisam bavio švercom cigareta, niti bilo kakvim ilegalnim poslom. Niti sam bilo kada i bilo gdje radio bilo kakav posao sa gospodinom Hrvojem Petračem. Lako je provjeriti, ako nekoga stvarno zanima. Nikada nigdje nisam krivično gonjen ili osuđivan. Sukob koji sam imao sa britanskim pravosuđem, u vezi embarga UN, riješen je njihovom javnom isprikom, u maju 1999. godine.

• Da li poznajete Željka Šelendića koji je navodno Pukaniću, kako se navodi u njegovom svjedočenju italijanskom tužilaštvu, nudio 5 miliona dolara da ne piše o švercu, tvrdeći da su to spremni da plate „prijatelji iz Monaka“?

- Ne poznajem gospodina Šelendića, poznajem, površno doduše, njegovog sina. Prijatelj iz Monaka je bio Milan Janković, allias Filip Cepter.

• Procjenjivali ste da „lukav angolaksonski lobi“ neće dozvoliti da se pripadnici “kartela” olako izvuku, te da će dio njih završiti u Hagu a dio u Bariju. To se, ipak, nije desilo, posebno za haški dio, a u Bariju je arhivirana i optužnica protiv Đukanovića, koga stavljate u to društvo?

- U Bariju je arhivirana optužnica protiv Đukanovića isključivo, samo i ekskluzivno zato sto se pozvao na imunitet predsjednika Vlade, koji po bilateralnom ugovoru između Italije i Crne Gore uživaju još ministar spoljnjih poslova i predsjednik države. Optužnica je protiv njega podignuta, detaljno obrazložena i – arhivirana. Da li se jednom može rearhivirati, kada gospodin Đukanović ne bude više na funkciji, i da li imunitet važi i za kaznena djela “jače” krivične kategorije, nego što je udruživanje u zločinačku organizaciju, njeno promovisanje, organizovanje u svrhu nelegalnog sticanja materijalne dobiti velikih razmjera, treba pitati stručnjake za italijansko i međunarodno kazneno pravo.

Kada je “malteški vitez” gospodin Tućilo, inače njegov advokat, saopštio Đukanoviću da je član 414 italijanskog Krivičnog zakonika jako opasan po njega i da može donijeti moguću kaznu do 40 godina zatvora, ako se dokažu krivična djela, sam se je Đukanović “sjetio” da treba skinuti jednog poštenog i dobrog čovjeka Željka Šturanovića sa čelnog mjesta Vlade, te time povratiti sebi imunitet, kako bi se spasila ugrožena sloboda. To je jedini pravi razlog povratka Đukanovića na čelnu poziciju u Vladi, jer sreo sam se nešto malo prije toga sa gospodinom Šturanovićem u Zagrebu, djelovao mi je kao čovjek koji je pobijedio tu tešku bolest i koji nije, moj je zaključak, htio odstupiti.

Sve ostalo je neuspješni spin gospodina Đukanovića, jer da je htio da ode kao građanin u Bari, imao je priliku za to od oktobra 2006. do februara 2008. Šelzi ga je, s nestrpljenjem, čekao. Proces protiv ostalih optuženih nastavlja se na jesen, u novembru. Biće interesantno vidjeti mogu li se oni pozvati na imunitet “šefovog” imuniteta. A ako je gospodin Đukanović tako hrabar i tako siguran u svoju nevinost, kao što pokušava da nam kaže, zašto onda ne zatraži, recimo, da crnogorsko tužilastvo putem međunarodno- pravne pomoći pozove za svoj “račun” i u korist crnogorske javnosti jednog ili više nezavisnih istražitelja iz neke od “neutralnih” zemalja EU, u kojoj postoji kult prava i zakona, kao što je Njemačka ili Engleska, koji će posjetiti tužilaštva u Bariju i Bernu, Federalni sud Njujorka, tužilaštva u Beogradu i Zagrebu, banke na Kipru, u Švajcarskoj i Lihtenštajnu, Trezor Ministarstva finansija u Podgorici, te utvrditi zaista, jednom za svagda, ima li odgovornosti gospodina Đukanovića u tim djelima koja mu se opetovano pripisuju?

To je jedini pravi način da gospodin Đukanović “ušutka” svoje kritičare i “donosioce” loših vijesti, pa i mene, naravno. Slutim da on, naravno, nema hrabrosti za to, i pretpostavljam - po njemu se nikada neće u nas ništa zvati, osim ove “olovne godine” koje nešto dugo traju.

Što se Haga tiče, najbolje bi bilo da sam Đukanović priča o tome koliko je novca potrošeno da bi se njegova odgovornost za napade policijskih snaga Crne Gore kojima je on bio izravni pretpostavljeni kao predsjednik vlade, na Dubrovnik “zaboravila”. Veljko Bulajić je mjesecima, godinama obilazio nadležne hrvatske institucije ne bi li odustale od progona Đukanovića. On je to “nagradio” sponzoriranjem filma “Libertas” o Marinu Držiću. Kakvog paradoksa, kakve sramote i za Dubrovnik, i za uspomenu na Držića.

• Da li je Đukanovićev imunitet razlog što on neće odgovarati za navodnu umiješanost u šverc, ili je, možda, kao što je nagađano, postignuta neka nagodba. Zbog čega, po Vašem mišljenju, velike advokatske kuće u Vašingtonu i Londonu ništa nijesu preduzele, kao ni kancelarija OLAFA u Briselu, za koje ste tvrdili da vrlo brzo sve mogu da provjere u vezi sa nelegalnim transportom duvana?

- Nije istina da institucije Evropske unije, zainteresovanih zemalja i konkretno Italije nisu ništa preduzele. Crna Gora je pod ogromnim političkim pritiskom tadašnje italijanske Vlade i Evropske komisije (o tome piše i Kris Paten, prethodnik Solane u svojim memoarima “Ne baš diplomat!”) pristala da sarađuje u akciji nazvanoj “Primavera” i isporučila je sve italijanske mafijaše sa svoje teritorije, ili im je sugerisala da napuste zemlju. Time je “tranzit” cigareta prema Italiji prestao.

U građanskoj parnici koju su deset evropskih vlada i Evropska komisija vodili protiv velike “trojke” duvanskih kompanija, suočeni sa čvrstim dokazima, (među kojima su i oni o umiješanosti Đukanovića i “ekipe”) te mogućnošću krivičnog progona njihovih čelnika, te su kompanije pristale na sudsku nagodbu koja je u ukupnoj sumi premašila četiri milijarde dolara. Time su vlade “pogođenih“ zemalja nadoknadile dio štete od nenaplaćenih taksi, a kompanije se obavezale u posebnom dokumentu da više neće raditi sa ljudima poput Savina, Dela Torea, Barovića ili Subotića. Jednoga dana, neka nova, ozbiljna crnogorska Vlada moći će od tih istih kompanija, u ime svojih građana naplatiti štetu koju je pretpjela u “prljanju” i iskorišćavanju svog imena i svoje teritorije u nelegalne svrhe, ako za to bude bilo želje.

Srpsko tužilaštvo i sudstvo priveli su kraju akciju “Mreža”, što je rezultiralo hapšenjima najbližih Subotićevih saradnika i stavljanjem Subotića na Interpolovu potjernicu.Šverca cigareta iz Crne Gore u Srbiju, između ostalog i zbog toga, više nema. Jedina država koja nije dala konačni izvještaj o tim godinama, i pravim benefaktorima tog stanja i tog posla, je Crna Gora.

• Ako je tako, zašto je Subotić pušten iz ekstradicionog pritvora u Rusiji, da li je tačno da mu je premijer to sredio, i kako je on i dalje na slobodi, a sudski proces u Beogradu sporo odmiče?

- Prema informacijama koje ja imam, Subotić je pušten iz pritvora u Moskvi zahvaljući vezama Olega Deripaske i Zorana Bećirovića koji, pretpostavljam, za svoj angažman u slučaju Subotić treba da dobiju druge koncesije u Crnoj Gori. Znam, takođe, da ga je u Moskvi, dok je bio u “kućnom pritvoru” u hotelu “Ric Karlton”, nakon izlaska iz ekstradicionog zatvora jula prošle godine, u više navrata posjećivao, po sopstvenom priznanju iz nedavnog intervjua zagrebačkom “Večernjaku” njegov “najbolji prijatelj” Đukanović. Neka se ne iznenadi Đukanović ako se uskoro, a prilikom prve krize gdje će nečiji interesi u Crnoj Gori biti ugroženi, on zna i čiji i kakvi, pojavi snimak Canetovih i njegovih zabava, uz “‘specijalne efekte” u istom hotelu.

• Govorite da je Vesko Vukotić nudio da ubije Pukanića?

- I meni i pokojnom gospodinu Pukaniću svojevremeno se javio Vesko Vukotić, Nikšićanin, koji je u Crnoj Gori optužen za ubistvo u Kotoru i koji se odnedavno nakon izručenja iz Belgije nalazi u beogradskom zatvoru. Rekao nam je, glasno i jasno, a u Pukanićevoj arhivi sam siguran da ima i snimak tog razgovora, jer je Puki takve stvari snimao, da je dobio ponudu da nas obojicu likvidira, a zauzvrat presuda suda u Kotoru i po njoj izdana potjernica biće poništene. Tu je priču ponovila i Vukotićeva supruga i njen rođeni brat u razgovoru sa predstavnikom hrvatskih službi vođenom 2002. godine u Njemačkoj, u Dizeldorfu, gdje je njen brat živio i radio. Imam indicije da je Vukotić o tome i sličnim “narudžbama“ govorio nedavno sa srpskim istražiteljima koji rade na slučaju ubistva Iva Pukanića i Nika Franjića.

• Je li Gelbard savjetovao Đukanovića da se okane prljavog novca?

- Sjećam se razgovora u mojoj kući, Đukanovića, Gelbarda (tada Klintonovog specijalnog izaslanika za Balkan), Endija Bera (savjetnika Klintona za antiterorizam) i mene, negdje odmah iza rješavanja kosovske krize, 1999. godine. Gelbard kaže Đukanoviću: "Gospodine predsjedniče, sada imate svoja odijela, nešto gotovine na računima i znam kupili ste dobar, novi, veliki avion. Možda je vrijeme da sada, uz našu pomoć napravite jednu pravu demokratsku državu, izlog naših ideja o tome kako treba biti uređen Balkan jednog dana. Eto, recimo znamo da ste, posredstvom jednog vašeg fudbalera, Predraga Mijatovića, ugovorili sastanak sa vlasnikom jedne banke u Ženevi, gospodinom Brusom Rapaportom, za ovu subotu (bila je sredina sedmice). Mi znamo šta će Vam ponuditi taj gospodin, jer on je na našoj crnoj listi zbog ogromne količine prljavog novca koji je uspio oprati... Ne preporučujemo Vam taj sastanak, to nije mjesto, niti dobar kontakt za Vas...” Đukanović, naravno, kaže: “Ma, da, hvala na upozorenju, nisam znao...nikako neću ići...” I, znate gdje je bio te subote? U Ženevi, na susretu sa tim bankarom, gdje mu se i rodila ideja o off shore bankarstvu u Crnoj Gori, koji je jedno vrijeme bio jako problematičan detalj u odnosima sa tada, ponavljam, najvećim donatorom sredstava u crnogorski budžet.

(Razgovarala Mila Radulović)