Kako je Čerčil spasao Pavelića

(Globus, 30.10.2009)

U Britaniji je engleski istoričar i bivši novinar “Tajmsa” Gaj Volters objavio knjigu “Lov na zločince” koja otkriva da je Zapad još četrdesetih godina odustao od potere za ratnim zločincima i usmerio se na destabilizovanje režima na Istoku i Sovjetskog Saveza. I ne samo da zločinci nisu progonjeni kako je to pisalo u knjigama i novinama nego su oni upotrebljavani u tom sukobu kao pomagači i saveznici. Naravno, značajnu ulogu u tome je igrao i Vatikan. Ovu Voltersovu priču prenosimo iz zagrebačkog magazina Globus.

Kad je naumio pisati knjigu o lovu na ratne zločince nakon Drugog svjetskog rata, prije otprilike tri godine, odnosno prije početka 36 mjeseci dugog detaljnog rada u arhivima i potrage za preživjelim svjedocima, Guu Walters (38) priznaje da se njegova tadašnja verzija povijesti mogla svesti na ovo: nacisti su nakon rata bježali od saveznika zahvaljujući tajnoj mreži Odessa i većinom su utekli pravdi nastanivši se u Južnoj Americi, gdje su ih neprestano vrebali hrabri lovci na naciste, među kojima je prvi bio Simon Wiesenthal.

Tri godine poslije Guy Walters radikalno je promijenio razmišljanje, a za to je zaslužno iščitavanje povijesnih dokumenata i svjedočanstava: Odessa nije nikada ni postojala, nacistički su zločinci nakon rata regrutirani u špijunske savezničke redove da bi dobivali informacije o komunistima, a trud da se uhvate notorni nacisti poput Josefa Mengelea ili Adolfa Eichmanna bio je minimalan i u njemu je sasvim sporednu ulogu imao razvikani Wiesenthal.

Sramotna istina: Walters ne krije da je zbog zaključaka do kojih je došao bio bijesan i iskreno tužan. Obećanje saveznika da će ratne zločince proganjati do kraja svijeta pokazalo se samo kao zgodan dio državničkih govora i ništa više. Procjenjuje se da bi oko 80 tisuća ljudi ušlo u kategoriju ratnih zločinaca. Naravno, bilo je jasno da neće svi biti uhvaćeni, ali ih je trebalo uhvatiti više jer je to bila ispravna odluka. Danas ih je, možda, najviše osamdeset među živima, procjenjuje Walters i žive zaštićeni novim identitetima i u starosti koju su nekažnjeni doživjeli.

“Apetiti za lov na naciste jednostavno nije postojao. Kasnih 40-ih i ranih 50-ih postojala je silna politička volja da se s ratne retorike prijeđe na nešto sasvim drugo, a to je novi neprijatelj, Sovjetski Savez. Prljava politika uspjela je trijumfirati nad moralnim principima”, piše Walters, dodajući da neposredno nakon rata nije ni postajala jasna spoznaja o razmjerima zločina i svega što se događalo u koncentracijskim logorima. Većina ljudi samo je željela ostaviti rat iza sebe i o tome nisu previše razmišljali, niti su novinari u to vrijeme toliko o tome pisali.

Situacija se promijenila tek poslije, 60-ih, pošto je Adolf Eichmann uhićen. “Radeći na knjizi, nije me čak toliko razbjesnilo to što smo se koristili nacistima kao špijunima jer sam realan čovjek, a tako se radi u realnoj politici i to je, nažalost, stvarnost. To mi se ne mora sviđati, ali me zaista frustrira činjenica da smo mi Britanci prestali loviti naciste još 1948. i da nakon toga više nije bilo nikakvih pravih pokušaja. Nismo se trudili saznati gdje su ti zli ljudi. A poslije se pokazalo da se sa samo malo truda moglo doći do njih.

Trebalo je samo nekoliko mjeseci da se pronađe Josef Mengele koji je, nažalost, tada već bio mrtav, ali je i takav pronađen u relativno kratkom vremenu”, kaže Walters.

Spašavanje Pavelića: Što je Walters otkrio o ustaškom poglavniku Anti Paveliću i njegovim vezama s vrhom Katoličke crkve i papom Pijem XII. On koji, bez sumnje, Pavelića svrstava u sam zločinački vrh Drugoga svjetskog rata, iznosi i vrlo zanimljive teze o poglavnikovu aranžmanu s britanskim tajnim službama jer je prilikom bijega iz Hrvatske jedino tako, preko Britanaca, mogao doći do američke zone. “Pavelićev odnos s Britancima bio je predmetom brojnih teorija urote. Svakako su Rusi, Jugoslaveni i Amerikanci vjerovali da su Britanci s njim postigli određen dogovor jer su ga željeli imati pod svojom kontrolom, ali i da ujedno bude na slobodi.

“U srpnju 1945. jugoslavenski ambasador u Londonu dr Ljubo Leontić obavijestio je Foreign Office da je Pavelić u pritvoru i da se nalazi na austrijskom teritoriju koji je pod kontrolom britanske vojske. Ta je obavijest ponovno poslana mjesec dana poslije i još je dodana informacija da je Pavelić u rukama Britanaca u Klagenfurtu. Britanci su tvrdili da ga oni ne drže i da se čuju nagađanja kako se nalazi na području Salzburga, koji je bio pod Amerikancima.

Iako su Britanci u listopadu poslali pismo u kojem tvrde da čine sve što mogu ne bi li pronašli Pavelića, Jugoslaveni im nisu vjerovali i diplomatska natezanja nastavila su se unedogled. Tito je sumnjao da Britanci drže Pavelića kako bi ga iskoristili da zbaci novi komunistički režim uspostavljen u Jugoslaviji. Čak je uskočio i Staljin, koji je optužio Churchilla da želi Pavelića ponovno ustoličiti u Jugoslaviji. I Amerikanci su bili uvjereni da su Britanci sklonili Pavelića na sigurno kako bi ga u budućnosti iskoristili za svoje planove.

Kao povjesničar, nastojim biti vrlo oprezan i vrlo precizan u onome što pišem. Moram reći da sve upućuje na to da su Pavelića štitili i Britanci i Amerikanci u određenim razdobljima nakon završetka Drugoga svjetskog rata. To su činili jer su se bojali Tita i jer su se nadali da bi možda Pavelić mogao povesti jak antikomunistički pokret.

Imao je mnogo ljudi koji su mu bili odani i on je Zapadu svakako mogao biti veoma koristan. Nije to postao zato što se pokazalo da je Tito previše jak, pa Saveznici nisu bili spremni ući u taj sukob. Zbog toga je Pavelić na kraju ostao usamljen. Moje je mišljenje da su mu Saveznici pomogli, ako nikako drugačije onda tako da su zažmirili na jedno oko kada je trebalo. Nije slučajno da je on vrlo otvoreno i normalno živio u Buenos Airesu. Ne postoji nijedan dosje o Paveliću u britanskom arhivu.

Ne želim reći da je baš to što taj dosje ne postoji neki dokaz, ali sve miriše na neki dogovor,” objašnjava britanski povjesničar, koji je neslužbenu potvrdu ovakvih teza dobio i od umirovljenih britanskih obavještajaca. Oni su mu rekli da se, na neki način, podrazumijevalo da je Pavelić pod njihovom zaštitom. “Iako nemam nikakvih dokaza za to, bio bih zaista iznenađen da se pokaže kako je Pavelić pobjegao bez ikakve pomoći Saveznika. A ako je tako, znači da im je zauzvrat nešto dao ili je obećao da će im pomoći”, zaključuje Walters.

Pišući o tome da je Pavelić, navodno, držao na svom radnom stolu teglu punu ljudskih očiju, Walters dodaje svoje opažanje da misli da to nije istina, ali da takvi opisi samo govore što su sve ljudi o njemu govorili i u što su vjerovali. Kada je počeo pisati knjigu, nije previše znao o Pavelićevoj biografiji, ali kaže da ga je na kraju doživio kao vrlo praznu osobu, kao slabića koji je, zapravo, trebao potporu moćnijih i jačih od sebe da bi zadržao vlast.

Simpatije za naciste: Nacisti su imali dobre kontakte, međusobnu čvrstu lojalnost i mogli su biti dragocjeni kao špijuni. Uostalom, bila je to i mala cijena slobode koju su zauzvrat dobili, a novi britanski poslodavci omogućili su im da, kad njihove usluge više ne budu potrebne, kao bivši nacistički zapovjednici i visoko rangirani časnici mirno čekaju penziju.

“Rat je u kriminalcima i zločincima nacistima potaknuo ono najgore, beskompromisni sadizam, koji možda u mirnodopskim uvjetima nikad ne bi izišao na površinu. Josef Mengele napredovao bi do karijere profesora na mirnom i malom sveučilištu i bio bi poznat samo po nekom genetičkom istraživanju koje bi se na kraju pokazalo pogrešnim. Franz Stangl, koji je zapovijedao Treblinkom, vjerojatno bi nastavio svoju karijeru u austrijskoj policiji i sigurno bi bio važan dio policijskog meha­nizma, ali nikada ne bi došao do vrha.

Adolf Eichmann bi bio dobar trgovac ili marljivi činovnik. Klaus Barbie mogao je postati svećenik. Da je bio posvećen Bogu onoliko koliko je bio posvećen nacistima, bio bi dobar svećenik jer je imao potrebne liderske kvalitete. Svi su oni izgledali kao ‘obični ljudi’. Svima im je zajedničko to što su promijenili karakter u ratu i postali dijelom istinskog zla, pa im je činjenje zla i omogućavanje zla postalo normalnim dijelom ličnosti”, objašnjava u svojoj knjizi Walters.

"Puštanje" Mengelea:  Tijekom istraživanja materijala za knjigu, Walters se susreo s dvoje preživjelih ratnih zločinaca: u Rimu je razgovarao sa starim Erichom Priebkeom, a u Beču je 2007. jedini uspio snimiti fotografiju Erne Wallish, koja mu je zalupila vrata pred nosom, ali je Walters ipak objavio svijetu njezinu fotografiju te činjenicu da ta stara žena, koja je nekoliko mjeseci potom i preminula, cijeli svoj život živi u istoj kući i da su njezin broj i adresa u bečkom telefonskom imeniku, ali kao da nikoga nije zanimalo, a ponajmanje pravosudne organe, što je Erna Wallish bila stražarka čak u dva nacistička logora i što je, premda se o njezinu angažmanu u vrijeme Drugoga svjetskog rata sve znalo, mirno živjela i umrla u svom domu.

Isto je tako, s druge strane oceana, u Argentini, supruga Josefa Mengelea bila u telefonskom imeniku, a da nitko nikad nije ni pokušao nazvati taj broj i tako ući u trag jednom od najmonstruoznijih ratnih zločinaca i izopačenom liječniku, koji je umro prirodnom smrću 1979. Mengele je mirno proživio život u egzilu iako je, sigurno, skrivio smrt više od pola milijuna ljudi, koliko ih je otpravio u plinske komore u Auschwitzu.

“Nažalost, još postoje ljudi koji će slobodno preskočiti onu posljednju životnu ogradu”, poetično zaključuje Walters u svojoj knjizi, a kad ga pitamo što misli osjećaju li strah u svojim posljednjim minutama života zbog zločina u kojem su sudjelovali, odgovara: “Mislim da se boje. Jer, ako imaju samo jedan život, u kojem su učinili nešto tako strašno, vjerujem da shvaćaju da im je to bila najveća životna pogreška. Naravno, ako su baš teški psihopati, onda se vjerojatno ne boje.

Ti ljudi nisu masovne ubojice po svom rođenju. Tragedija je što su to postali zbog sustava kojem su služili i zbog vlastitih slabosti kojima su robovali”, kaže Walters. Kad je razgovarao s Priebkeom u Italiji, osjećao se vrlo nelagodno. Naravno, kao bivši novinar i povjesničar, želio je dobiti što više informacija od starog nacista, odgovornog za smrt 335 ljudi na sjeveru Italije, a to je podrazumijevalo da se rukuju i popiju zajedno čašu vina, što Walters smatra duboko odvrat­nim, ali je znao da mora biti prija­teljski raspoložen ako želi dobiti informacije.

“On se doima kao simpa­tični starčić, mislili biste da je model idealnog djedice. Ali to što je star, ništa ne mijenja na stvari. Taj je čovjek činio strašne stvari i odgovoran je za strašna ubojstva. Pogrešno je misliti da ima rogove. Svi oni djeluju normalno, ali ti su ljudi zli”, prisjeća se rimskog susreta.

Utočište nacistima u okrilju Katoličke crkve: U “Lovu na zločince” Walters piše i o vrlo kontroverznoj ulozi Katoličke crkve u spašavanju ratnih zločinaca, koja je do danas predmet rasprave, a o kojoj Crkva šuti ili rijetko govori. Velik broj stranica u ovoj opsežnoj knjizi zauzima priča o svećeniku Krunoslavu Draganoviću, koji je bio glavni pomagač nacista i ustaša u Vatikanu.

“Postoji razlika između teze da je Katolička crkva pomagala nacističkim zločincima i teze da su im pomagali pojedini pripadnici Crkve. Nije pošteno reći da su svi odgovorni i da se krivnja proteže na sve. Ako je jedan to činio, ne znači da su svi. Nema sumnje da su mnogi svećenici u Austriji, Italiji, Hrvatskoj... bili vrlo skloni nacistima uvelike zato što su toliko mrzili komunizam da im je on bio najveće zlo. Komunizam i katoličanstvo nikako nisu mogli zajedno, nacizam i katoličanstvo mogli su pronaći nešto zajedničko.

Rezultat su ljudi poput Draganovića, koji je bio toliko povezan sa ustašama da mi je teško zamisliti da je uopće bio svećenik! On je bio toliko korumpiran, zao, pohlepan da ne možete vjerovati da je istovremeno bio monsinjor!”, kaže Walters, koji nikako ne želi generalizirati, tvrdeći da loših ljudi ima u svim organizacijama, pa tako i u vjerskim institucijama poput Katoličke crkve.

Naravno, problematična je činjenica, i otegotna okolnost, dodaje povjesničar, da je tako velik broj svećenika pomagao nacistima, pa je Erich Priebke u znak zahvalnosti prešao na katoličanstvo, a Eichmann se skrivao u crkvenim objektima. Gotovo svaki nacist koji je bježao negdje je u mreži svojih pomagača imao katoličkog svećenika.

Organizacija “Odessa” nikad nije postojala: Misteriozna Odessa, organizacija koja je izvlačila naciste iz Europe i nalazila im sigurna utočišta u Južnoj Americi, ali i na Bliskom istoku, nikada nije postojala, jedno je od otkrića Waltersove knjige koje bi moglo okončati mit o postojanju tajnog društva što se posvetilo zbrinjavanju zločinaca. Uvelike zahvaljujući knjizi Fredericka Forsytha “Dosje Odessa”, ta je tajnovita organizacija postala gotovo općim mjestom u povijesti.

Po razmišljanjima samog Wiesenthala, Odessa je bila široka i vrlo opaka mreža bivših nacista koji su međusobno pomagali jedni drugima ne bi li nakon rata uspjeli što normalnije živjeti. Međutim, Walters dovodi u pitanje takvu moć i snagu Odesse, tvrdeći da je nacistička “zajednica” nakon rata bila vrlo raštrkana i da su grupice funkcionirale individualno, odnosno da nije postojala neka krovna organizacija koja bi vodila opasne projekte pomaganja nacistima.

Čak su i izvještaji o Odessi do početka 50-ih počeli lagano izumirati, iako su neonacisti priželjkivali postojanje takve arhetipske organizacije starih nacista koji su zaštićeni šiframa i tajnim obećanjima. Međutim, mit o Odessi počeo je odumirati kako su počele odumirati i priče o tome da je njezin glavni štićenik Martin Bormann živ. Bormann je, unatoč teorijama urote, ubijen 2. svibnja 1945. u Berlinu.

Naravno, još ima onih koji smatraju da je nekadašnji Hitlerov osobni tajnik i jedan od najmoćnijih ljudi Trećeg Rajha još živ (ili da je barem dugo nakon završetka rata preminuo u Južnoj Americi).

Simon Wiesenthal bio je lažljivac, i to loš: Često u medijima spominjan kao čovjek koji je “skinuo skalp 1100 nacista” i koji je ulovio Eichmanna, Simon Wiesenthal je, tvrdi i analizira u svojoj knjizi Guy Walters, rado prihvatio pohvale i lijepe riječi koje mu je javnost upućivala, no iza svega toga bilo je nešto manje truda nego što bi se očekivalo od beskompromisnog lovca na naciste. ”Wiesenthalova reputacija izgrađena je od pijeska.

On je bio lažljivac, i to loš. Od svršetka rata pa sve do smrti 2005. uporno je lagao o svojem lovu na Eichmanna i druge naciste. Izmišljao je neviđene priče o svojim ratnim epizodama te o svojoj akademskoj karijeri jer je podatke u biografiji nekoliko puta mijenjao, pa čak i ubacivao gotovo nevjerojatne epizode o tome kako je nekoliko puta izbjegao smrt. Postoje brojne nedosljednosti i nedorečenosti u njegovim memoarima, koje sam otkrio čitajući ih od korica do korica. No, njegova dvoličnost, moramo priznati, možda je imala korijene u dobrim namjerama”, kaže Walters.

Naglašava da su mediji naprosto trebali heroja koji bi bio istinski borac protiv nacista, koji ih progoni i pronalazi čak desetljećima nakon završetka rata, a Simon Wiesenthal, u mladosti stand up-komičar, rado je prihvatio ulogu za koju se nitko drugi nije otimao. Pravi lovci na naciste, kao što su bračni par Serge i Beate Klarsfeld, uvijek su se držali u drugom planu u odnosu na Simona Wiesenthala.

Neumorna Beate nije oklijevala da ode u Južnu Ameriku i javno prosvjeduje što zločinac ranga Klausa Barbiea nije zatvoren, nego godinama lagodno živi i ne osjeća ni strah ni grizodušje. Iznimka je jedino bila otmica Adolfa Eichmanna, SS-ovca zaduženog za provođenje konačnog rješenja - potpunog uništenja Židova. Eichmanna, koji je također godinama pod drugim identitetom živio u Južnoj Americi, na temelju dojave oteli su Mosadovi agenti i osuđen je na smrt u Izraelu 1962.

Kremiran je i njegov je pepeo prosut daleko na morskoj pučini kako posmrtni ostaci takva zločinca ne bi bili blizu kopna nijedne države.