Polemike | |||
Balansiranje debalansa - odgovor Đorđu Vukadinoviću |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 21. mart 2013. | |
Povodom teksta Đorđa Vukadinovića ,,Đinđić i sledbenici",,Politika“, 12. marta
Simptomatično, baš na desetogodišnjicu atentata na premijera Srbije, u ,,Politici” je osvanuo tekst Đorđa Vukadinovića ,,Đinđić i sledbenici”. Autor u svom tekstu krajnje cinično pokušava da ukaže na jednakost ,,dve” Srbije, apelujući na javnost da će doći vreme kad će se uspostaviti realniji i pravedniji balans između rigidnog sistema Slobodana Miloševića i vizije moderne Srbije, osposobljene za šanse i izazove 21. veka, dr Zorana Đinđića. Ponesen lažnim saosećanjem, Vukadinović tekst započinje izražavanjem nezadovoljstva izazvanog odlaskom aktuelnog državnog vrha Srbije u Brisel baš na dan smrti jednog od najvećih zlikovaca moderne srbijanske istorije. Nešto se ne sećam kolona političke elite „prve Srbije” i polaganja venaca na mesto obeleženo pod lipom u proteklih nekoliko godina u Požarevcu. Ukoliko kontinuitet žalosti bivših Slobinih saradnika i obožavatelja nije prekinut (jer nije ni postojao), zašto bi se onda srdio gdin Vukadinović? Možda su razlozi njegovog lošeg raspoloženja to što tog oblačnog 11. marta nije imao društvo u dvorištu kraj lipe ili nedovoljno posvećena pažnja medija liku i delu Slobodana Miloševića? Aktuelni državni vrh bije tešku bitku, pre svega sa svojim emocijama. Polaganje venaca ispred zgrade vlade, u senci svega što su činili, ne tako davno, na političkoj sceni Srbije, sigurno nije jednostavno. Ipak, ne vidim ništa sporno u ,,manje-više” zastupanju Zoranovih ideja od strane njegovih nekadašnjih protivnika. Realno je da je ekspoze Zorana Đinđića obuhvatio sve ono što je bilo (jeste) neophodno učiniti kako bi se okončala decenijska tranzicija i krenulo putem dostizanja razvijenih privreda. To se odnosilo na opštu političku stabilnost u regionu, uvođenje ,,dobre vladavine”, zakonodavstvo pre svega u oblasti poslovanja i obrazovanja (stvaranje kvalifikovane i pouzdane radne snage). Svako ko je razumeo ove uslove svestan je da su oni bili i jesu neophodni za sticanje kredibiliteta i razvoj Srbije. Zoran nije izmislio ,,rupu na saksiji”, ali je konstatovao da ,,rupa” postoji i objasnio čemu služi. Možda je Vukadinoviću, baš kao i većini građana, stran pojam ,,kontinualno unapređenje”, ali bez toga nema progresa. Aleksandar Vučić je to shvatio. To samo ide u prilog jačanja ,,mita o Zoranu”, a nikako ka balansu sa rigidnim sistemom porodice Milošević i njegovih ,,saradnika”.
Kratak osvrt gdina Vukadinovića na biografije dva veoma važna političara novije srbijanske istorije i njegovo viđenje kompleksnosti i isprepletenosti njihovih političkih sudbina svrstava ovog somborskog filozofa u grupu onih koji uporno pokušavaju diskreditovati ono malo pozitivne energije koja krasi Srbiju. Ukoliko je ono što je napisao autor „nova srpska politička misao” onda sam zasigurno protiv uvođenja noviteta u trenutno veoma konfuznu srpsku političku misao jer ona ne bi dovela do unapređenja, već do potpunog ustoličenja rigidnog sistema vrednosti. (Politika, 21. 3. 2013) |