Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Šta je pogrešno, a šta dobro u savremenom feminizmu?
Kulturna politika

Šta je pogrešno, a šta dobro u savremenom feminizmu?

PDF Štampa El. pošta
Kristina Hof Somers   
utorak, 21. april 2009.
Poslednje dve decenije posvetila sam proučavanju uticaja feminizma na američku kulturu – sa posebnim naglaskom na univerzitetskom feminizmu. U sledećih 35-40 minuta daću vam sve važne informacije o ovoj temi. Naravno, informacije nikada nisu cela priča; ja o tome imam i svoj stav i vi ćete ga čuti.

Večeras ću zastupati stav da je feminizam otišao u pogrešnom pravcu. Po mom mišljenju, plemeniti cilj emancipacije žena savremeni ženski pokret narušava na najmanje tri načina. Prvo, današnji pokret ima veoma nejasnu sliku o muškarcima; drugo, on jako preuveličava poziciju američke žene kao žrtve; treće, on je dogmatski privržen stavu da su muškarci i žene suštinski isti. Pokušaću da vam objasnim i opravdam svoju kritiku, i kao zaključak ponudim ono što vidim kao razumnu i humanu alternativu savremenom feminizmu. Takođe, femnistkinjama koje kritikujem ponudiću maslinovu grančicu.

Ali najpre nekoliko reči o meni. Pre ranih devedesetih bila sam ugledna feministkinja. Pozivana sam na konferencije o feminizmu i radila recenzije radova za jedan feministički filozofski časopis. Moji kursevi na Klark Univerzitetu bili su usko povezani sa ženskim studijama. Sve to se promenilo 1994. godine kada sam objavila knjigu: „Ko je ukrao feminizam?“. Knjiga je bila izrazito feministička, ali je odbacivala ideju da su američke žene ugnjetavane. U velikoj meri, feminizam je urodio plodom, kazala sam. Do devedesetih, smatrala sam, američke žene postale su najslobodnije na svetu. Više nije bilo smisla govoriti da je ženama kao grupi mnogo gore nego muškarcima. Da, i dalje je bilo nejednakosti, ali govoriti o američkom društvu kao o „patrijarhatu“ ili o Amerikankama kao građankama drugog reda bilo je sasvim suludo.

U knjizi sam pokazala kako su feminizam preuzeli univerzitetski ekscentrici posvećeni ratu među polovima. A kada kažem „ekscentrici“, zaista to i mislim. Daću jedan kratak primer – jedna moja koleginica u oblasti feminističke filozofije govorila je o svojim seminarima kao o „ovularima“. Ona je odbacila maskulinistički izraz „seminar“, zato što je koren te reči povezan sa, pa, samom suštinom muške moći. Zapravo je veoma smešno kada bolje razmislite. Međutim, ova žena se nije šalila.

Kada je knjiga: „Ko je ukrao feminizam?“ prvi put objavljena, neki ugledni feministi su se čak složili sa onim što sam rekla – čak sam primila i nekoliko pisama obožavalaca – ali ne previše. Većinom, feministički establišment bio je razjaren. Ubrzo sam bila izložena grubim napadima zbog moje jeresi. Mnoge feminističke vođe i autori ostali su ubeđeni da su Sjedinjene Države ugnjetavački patrijarhat. Nisu baš bile oduševljene mojim pozivom na umerenost. Nazvale su me retrogradnom silom, izdajnikom svoga roda, anti-ženom. U jednoj ljutitoj kritici, Margaret Tačer i ja nazvane smo „dvema imitatorkama žena“.

Trebalo bi da napomenem da to, što sam došla na loš glas, nije nimalo lako palo mojim roditeljima – koji su veoma liberalni i koje je obeshrabrila činjenica da su njihovu ćerku napali ljudi kojima se oni dive – poput istaknute feministkinje Glorije Stajnem. Ili, još gore, što je podržavaju ljudi koje oni smatraju užasnim (moj otac je vozio seoskim putem u Vermontu kada je čuo konzervativnog radio voditelja Raša Limboa kako hvali nešto što sam napisala. Zamalo je udario u bankinu). Naravno, uz sve rezerve, moji roditelji ostaju moji privrženi poštovaoci.

U svakom slučaju, ja nisam za vraćanje na staro, niti sam izdajica, anti-žena ili imitacija žene. Ja sam profesorka filozofije sa poštovanjem prema logici, razboritosti, potkrepljenom dokazivanju i – nadam se – sa jakim smislom za pravičnost. Zapravo, mislim da me je baš moja naklonost prema logici, razumu i pravičnosti dovela u sukob sa feminističkim establišmentom.

Nisam ovde kako bih vas naterala da odbacite klasični feminizam starog kova kakav je ženama doneo pravo glasa, šansu za obrazovanje i mnoge druge slobode. Ja strastveno podržavam takav stil feminizma i nazivam ga feminizmom jednakosti. Feminista jednakosti želi za žene ono što želi za sve – pravičan tretman, poštovanje i dostojanstvo. Feminizam jednakosti promoviše saglasje i blagonaklonost među polovima i može dovesti do mnogo normalnijeg, srećnijeg i etičnijeg sveta.

Feminizam jednakosti nije nov. On je ukorenjen u klasično-liberalnoj političkoj tradiciji koja je iznikla iz evropske tradicije prosvetiteljstva. Upravo je klasični liberalizam potakao „prvi talas“ feminizma u 19. veku, koji je obezbedio ženama pravo glasa; takođe, on je doveo do „drugog talasa“ feminizma u '60-im i '70-im, te do daljeg povećanja sloboda i mogućnosti za žene. Prema svim merilima, feminizam jednakosti je jedna velika i uspešna američka priča.

Američke žene cvetaju. Daću samo par primera iz oblasti visokog obrazovanja: žene danas uzimaju 57% bačelor diploma, 59% diploma mastera i 50% doktorata. U svakoj rasnoj i etničkoj grupi koju je u razmatranje uzelo Ministarstvo obrazovanja SAD, mlade žene pokazuju bolje rezultate od muškaraca. Da li stvari stoje savršeno kada su žene u pitanju? Sigurno da ne. Ali one ne stoje savršeno ni za muškarce. Stvar je u tome da su velike bitke za jednak tretman i jednake mogućnosti žena u Americi vojevane i izvojevane. Da, žene se i dalje upinju da pronađu ravnotežu između porodice i posla; da, moramo pronaći načine da zainteresujemo više mladih žena za poslove u javnom sektoru kao i za oblasti poput matematike, kompjuterskih nauka i inžinjerstva. Ali, najveći deo ozbiljnog posla za feminizam jednakosti u 21. veku nalazi se izvan granica ove zemlje, u državama u kojima su žene zaista ugnjetavane. Postoje mnogi delovi sveta, naročito na Bliskom Istoku i u Africi, gde žene još nisu videle ni tračka slobode, a kamoli dva velika talasa oslobađanja. Verujem da će oslobađanje žena u nerazvijenim zemljama biti najveća bitka za ljudska prava našeg vremena.

Zašto onda, pitate se, moja pozicija, kao i pozicija drugih feministkinja jednakosti, poput Kamil Palje, Dafne Patai ili pokojne Elizabet Foks-Đenoveze, izaziva toliko protivljenja? Objasniću: ako ste u svojoj školi imali predavanje neke feministkinje, ako ste pohađali uvodni kurs u ženske studije ili ako ste posetili vebsajt jednog ili više nacionalnih udruženja žena, niste mogli da primetite da se slave uspesi feminizma jednakosti; niste mogli da naiđete na izlive zadovoljstva zbog sloboda i mogućnosti koje danas uživaju američke žene. Preovlađujuća filozofija današnjeg ženskog pokreta nije feminizam jednakosti – već „feminizam žrtve“. Među feministkinjama „žrtve“ niko ne želi da sluša o primerima gde su žene uspele.

Njih jedino zanimaju, a često su spremne i da ih izmisle, oni uglovi gledanja na stvari, prema kojima žene opet ispadaju ugnjetavane i podređene muškarcima. Kada kritikujem savremeni feminizam ja mislim upravo na tu verziju, na taj način posmatranja stvari. Objasniću detaljnije kakav je on, i zašto bi ga, za ime sveta, trebalo odbaciti.

Mnogi istaknuti feministički aktivisti i naučnici su ubeđeni da su istraživanja feminista razotkrila jedan sveprisutni i žilavi sistem zahvaljujući kome muškarci istrajavaju u podređivanju i ugnjetavanju žena – oni ga nazivaju polnim/rodnim sistemom. Profesorka filozofije sa Univerziteta u Ilinoisu Sandra Li Bartki je (parafrazirajući sociologa Gejl Rubin) definisala polno-rodni sistem kao „složeni proces pomoću koga se biseksualna deca pretvaraju u osobe muškog ili ženskog roda, one kojima je namenjeno da naređuju, i one kojima je namenjeno da slušaju“. Kada sam ovaj citat pročitala svome mužu, on me je pitao „A koji je to pol koji mora da bude poslušan?“

Rodni feministi skloni su da na konvencionalnu muškost gledaju kao na patologiju i uzrok velikog dela zala ovoga sveta. Evo jednog primera – „Vaginini monolozi“ su komad koji je napisala Iv Ensler. Jednom godišnje, on se izvodi u više od 600 kampusa širom Amerike. U komadu, različite žene veoma slikovito, detaljno i eksplicitno govore o svojoj intimnoj anatomiji. Mada mnogi od studenata odlaze da gledaju ovaj komad samo da bi se dobro zabavili slušajući sočne štoseve, Vaginini monolozi imaju dublju rodno-feminističku poruku. Radi se o razobličavanju ruševina patrijarhata i o zloćudnosti svega što je muško. Komad je otrovno anti-muški.

Središnja poruka pokreta dana Vagine jeste da su muškarci većinom nasilni i bezobzirni grubijani. Ali u čemu je problem sa komadom i sa filozofijom rodnog feminizma koja ga je iznedrila: muškarci uglavnom nisu nasilnici. Oni nisu ugnjetavači. Da, među nama se mogu naći prezira dostojni neandertalci, i nemam nimalo simpatija prema njima. Ali izjednačavati njih sa (etičkom) većinom muškaraca je bezočno seksistički. Ipak, iznova i iznova, vidimo kako savremeni feminizam uzima najgore primere patologije muškosti i tretira ih kao pravilo.

Sada da se posvetim mojoj drugoj velikoj zamerci savremenom feminizmu: njegovom bezobzirnom zanemarivanju istine. Obavljajući istraživanja za moje knjige, pažljivo sam ispitala neke od uobičajenih feminističkih tvrdnji o nasilju nad ženama, depresiji, poremećajima u ishrani, razlikama u zaradama i obrazovanju. Ono što sam zaključila jeste da je većina statistika o žrtvama u najboljem slučaju pogrešno tumačena, a u najgorem slučaju i potpuno netačna.

Neki bi mogli pomisliti da, budući da je feministička literatura tako obimna i složena, neminovno mora doći do nekih grešaka. Pa šta? Ali ja, i drugi koji su radili ispitivanja, našli smo da postoji ogromna količina sramno netačnih informacija. One nisu izuzetak, već pravilo. Što je još gore, feministkinje koje promovišu lažne statistike veruju u njihovu tačnost. To i objašnjava njihovu netrpeljivost prema kritičarima poput mene, njihov zazor u odnosu na muškost i njihovo ubeđenje u to da su amerikanke ugnjetavane koliko i žene u Ugandi i Avganistanu. Sasvim prirodno, one osećaju potrebu da svoja uverenja podele sa studentima.

Iv Ensler je 2003. održala predavanje na Redklif institutu. Gomili (uglavnom ženskih) studenata sa Harvarda Enslerova je rekla „Mislim da je ugnjetavanje žena univerzalno. Mislim da smo u lancima na svakoj tački kugle zemaljske... Sistematsko ugnjetavanje postoji širom planete.“

Prosta je činjenica da američke žene nisu ugnjetavane. One su među najzdravijim, najslobodnijim, najobrazovanijim ženama na svetu, a prema rezultatima međunarodnih anketa nalaze se i pri vrhu liste najsrećnijih i najzadovoljnijih životom. Međutim, na žalost, Enslerova svoje tragično izlaganje može da potkrepi sa više od 20 godina feminističkog učenja.

Da li je važno to što u srcu savremenog feminizma leži toliko činjenički sumnjivih podataka? Da li je važno to što feminističke vođe u SAD misle i govore toliko neodmerenih stvari? Odgovor je jasno „da“. Najpre, američkim ženama koje su zaista ugrožene nasiljem ili neprijatnom diskriminacijom potrebniji bi bila istina i kvalitetna istraživanja. Problemi žena neće nestati seksualnom politikom i preterivanjima – bez obzira na to koliko su ona dobronamerna. Pogrešno interpretiranje po pravilu čini prave slučajeve stradanja manje uočljivim i stvara prepreke u njihovom rešavanju. Drugo, lažne optužbe, preterivanja i povici „vuk!“ podrivaju kredibilitet i delotvornost feminizma uopšte. Svetu je jako potreban trezvan, odgovoran i realističan ženski pokret. Ali grupe američkih žena koje su zavedene iluzijom kako su one same i dalje ugnjetavane, neće biti od pomoći u stvaranju takvog pokreta. Ako si uveren da je tvoja kuća u plamenu, verovatno nećeš pomagati susetki da ugasi istinski požar u njenoj kući. A danas, naše susedstvo je planeta.

I na kraju, kao profesorka filozofije i neko ko gaji poštovanje prema racionalnosti, objektivnom naučnom radu i intelektualnom integritetu, ne prestajem da se zgražavam kada vidim kako istaknuti univerzitetski profesori i prestižni publicisti šire neistine. To je sramota.

Zamišljam kako se u ovom trenutku neko pobunio: „U redu, pronašli ste mnogo netačnih statistika i slažemo se da bi ih trebalo ispraviti. Tačno je i da postoje neke feministkinje sa dugačkim jezikom, malo sklone preterivanju. Ali, šta je se onim statistikama koje su tačne, a koje pokazuju da su žene u Sjedinjenim Državama daleko od toga da budu jednake sa muškarcima? Zar nije, najzad, istina da žene koje rade puno radno vreme zarađuju otprilike 76 centi za svaki dolar koji zarađuju muškarci? Zar nije istina da u Sjedinjenim Državama žene zauzimaju samo oko 15% mesta u Senatu? Zar nije istina da su žene i dalje užasno malo zastupljene na visokim pozicijama u biznisu, nauci i tehnologiji? Kako možete da poričete činjenicu da se žene u Sjedinjenim Državama i dalje suočavaju sa ozbiljnom sekualnom diskriminacijom?“

Pa, ja to zapravo i ne poričem, ali ne vidim ni razlog da tome slepo verujem – što me dovodi do trećeg razloga zbog koga mislim da je savremeni feminizam krenuo u pogrešnom pravcu. Razlozi za razliku u zaradama i za to što više muškaraca nego žena odlazi u discipline poput inženjerstva i fizike ne moraju imati nikakve veze sa diskriminacijom i ugnjetavanjem, već sa činjenicom da muškarci i žene – u proseku – imaju bitno različite prioritete u životu. Ne odbacujem mogućnost da na nekim poljima nepravedna diskriminacija postoji – zapravo sam sigurna da je negde ima – ali postoji i drugo ubedljivo i jako objašnjenje za razlike koje postoje. Kao feministkinja jednakosti, prihvatam činjenicu da su muškarci i žene verovatno različiti po svome psihološkom i saznajnom sklopu. Mada sredina i socijalizacija zaista imaju značajnu ulogu, sve veći korpus istraživanja neuronauka, endokrinologije i psihologije nastao tokom poslednjih 30 godina ukazuje da mnoge razlike u sposobnostima i preferencijama imaju biološku osnovu. Koje su to biološki zasnovane razlike? Muškarci, u proseku, imaju bolje prostorne i mehaničke sposobnosti, žene bolje verbalne sposobnosti. Godine 1998. psiholog Dejvid Giri sa Univerziteta Misuri objavio je sažetak literature o polnim razlikama pod nazivom „Muško i žensko“ uz pomoć Američkog udruženja psihologa. Sažetak ima skoro 50 stranica fusnota koje upućuju na članke u naučnim časopisima koji ukazuju na urođene razlike. Ovi radovi nisu konačni sud, ali se sigurno ne mogu odbaciti niti ignorisati.

Pogledajte samo raspravu koju je izazvao Lari Samers kada je izneo hipotezu da su rezlike među polovima uzrok različite zastupljenosti polova u nekim profesijama. Čak i do današnjeg dana, feministkinje organizuju proteste kada Samers drži govore o nekim potpuno nevezanim temama, pa mu univerziteti, poput „Dejvisa“ otkazuju pozive.

Ništa ne bi moglo biti dalje od naučnog i istraživačkog duha. Hipoteza o različitosti ima ozbiljnu podršku uvaženih naučnih studija. Ako su ove sudije samo delimično pouzdane, one bi mogle da objasne zašto su žene sklonije od muškaraca da brinu o deci, ili zašto ih privlače pozivi kao što su učiteljica, socijalni radnik, medicinska sestra ili pedijatar – i zašto muškarci dominiraju u avio-mehanici, inženjerstvu hidraulike, ili kao vojnici. Majka priroda ne igra po pravilima političke korektnosti. I u društvu koje priznaje razlike Postoji i dalje mnogo prostora za feminizam jednakosti. Na kraju krajeva, uvek će biti mnogo žena koje se opiru stereotipima i ne bi trebalo da u tome budu onemogućavane. Kao fiministi jednakosti, želimo da vidimo više žena direktora, dobitnica Nobelove nagrade ili žena za volanom trkačkih kola. Feminizam jednakosti je neumoljiv kada je u pitanju zaštita principa jednakih mogućnosti za sve. Ali, za razliku od rodnog feminizma, mi ne insistiramo na jednakim rezultatima. Upravo suprotno, jednakost rezultata - imajući u vidu razlike u preferencijama – vodila bi jednoj drugoj vrsti diskriminacije.

Danas, postoji snažna kampanja, koji podržavaju mnogi ženski aktivisti, nacionalne ženske organizacije kao i članovi Kongresa, da se sprovođenjem zakona o jednakosti, tzv. „Title IX“ obezbedi napredak žena u matematici i nauci – na isti način kao što je učinjeno u fudbalu i košarci. Pretpostavka koja se nalazi iza ove kampanje jeste da su seksizam i diskriminacija glavni razlozi za to što ima manje žena nego muškaraca u vrhu matematike, fizike, kompjuterskih nauka i inženjerstva. Ova kampanja je, u najboljem slučaju, preuranjena – a u najgorem, katastrofa koja će primorati vodeće odseke da zaposle nedovoljno kvalifikovane kandidate što će loše da se odrazi na kvalitet američkih istraživanja i našu sposobnost pomeranja granica u inovacijama.

Da sumiram: savremeni feminizam može se okriviti za iracionalno neprijateljstvo prema muškarcima, nemaran odnos prema činjenicama i statistikama, i sopstvenu nespremnost da uzme u obzir mogućnost da su polovi jednaki – ali drugačiji.

Ponekad me pitaju, „Postoji li išta što vam se dopada kod savremenih feministkinja?“ Na nedavno održanoj debati u Političkoj uniji Jejla, neko iz publike je rekao, „Vi optužujete rodne feministkinje da su veoma negativne prema muškarcima, prema našem društvu – ali ste vi isto toliko negativni i kritični kada su u pitanju rodne feministkinje.“ Najpre, nema ničeg lošeg u tome da se bude negativan i kritičan ukoliko vaše primedbe imaju smisla. Ipak, srećna sam što mogu da kažem da postoje neke stvari u savremenom feminizmu koje mi se mnogo dopadaju.

Uzmimo opet Iv Ensler. Ona je mnogo više od autorke jednog anti-muškog komada i nekog ko daje neodmerene izjave. Tokom godina, ona je lično bila uključena u promovisanje ženskih prava na mestima što su Ruanda, Haiti i Kongo. Godine 2000., mnogo rizikujući, otputovala je u Avganistan i zabeležila užase koje su činili Talibani. Nedavno, u jesen 2007, ona je provela mesec dana u Demokratskoj Republici Kongo gde su hiljade žena brutalno silovane i zlostavljane od strane bezočnih vojničkih bandi.

Ili uzmimo pravnicu Ketrin Mek Kinon. Ona može da vas izludi svojim izjavama, ali Mek Kinon je jedna od lidera međunarodne organizacije za ženska prava pod imenom „Jednakost sada“. Ova grupa se agresivno suprostavlja kršenju ljudskih prava poput trgovine ženama i decom u Indiji, genitalnom sakaćenju žena u Maliju, kamenovanju žena u Iranu. Ovo je poštovanja vredan i neophodan posao i čovek mora da joj čestita na tome.

Dakle, u savremenom feminizmu ima mnogo toga vrednog, odgovornog, čak i herojskog. Ali ako pokret u celosti želi da ostane merodavan i delotvoran u suzbijanju seksističke okrutnosti i nepravde, moraće da se promeni. Moraće malo da omekša retoriku kada su u pitanju muškarci, i da bude oprezniji kada su u pitanju istina i tačnost. Najzad, a to je možda i najvažnije, moraće da postane otvoreniji: i umerenim i konzervativnim ženama mora biti ponuđeno učešće.

Savremeni vladajući feminizam ima prilično bednu sliku o religioznim ženama posvećenim porodici. Međutim, istorijski gledano, takve žene bile su od najveće važnosti pokretima za oslobađanje – od abolicionističkog pokreta do safražetkinja. One bi mogle da budu ključ za uspešno promovisanje međunarodnog ženskog pokreta danas. Za početak, one su veoma brojne. U SAD postoji deset miliona žena evanđeliskinja. Mnoge od njih mogle bi se okupiti oko humanih ciljeva pokreta „Jednakost sada“. Jednom, kada se one mobilišu i postroje uz progresivne snage, jednom kada se povežu sa ženskim grupama širom sveta, kako istorija pokazuje, mogle bi da uspeju.

DŽon Noks, škotski sveštenik iz 16. veka, bio je zgrožen pretnjom od ženske političke moći, koju je zvao „monstruoznom četom“. Bio je prestravljen njome, a isto bi se osećali i svi muški ugnjetavači ovog sveta kada bi koalicija radikalnih, umerenih i evanđelističkih žena počela da maršira u njihovom smeru.

Da zaključim, ugnjetavački patrijarhat zaista postoji na mestima kao što su Iran, Somalija, Haiti, Mali, Uganda, Saudijska Arabija i Kongo. Milioni žena pate, i teško mi je da se setim mnogo uzvišenijih ciljeva na ovom svetu, od pronalažena načina da se njima pomogne. U prošlosti, ovaj govor bio je naslovljen „Odbacite savremeni feminizam“. Ali, ja sam izmenila naslov. Ne mislim da bi trebalo da odbacimo savremeni feminizam. Trebalo bi da ga reformišemo, ispravimo njegove mane, tražimo da se čuje i glas umerenih i konzervativnih feministkinja, a onda se posvetimo pisanju sledećeg velikog poglavlja u istoriji ženskog pohoda na slobodu. Hvala vam.

(Predavanje održano na Hamilton Koledžu novembra 2008. godine)

http://www.aei.org/publications/filter.all,pubID.29165/pub_detail.asp

(Prevod i adaptacija: Jovana Papan)