Ne treba biti prorok da sagledaš da čovek koji ne vidi svoje mane i ne želi da mu se na njih ukaže ne može vladati ni sobom ni drugima

Čak i osrednji poznavaoci društvenih prilika u Rusiji sjećaju se znamenitog sukoba dvojice ljudi koji u Moskvi znače baš mnogo: direktora Sberbanke Germana Grefa i najovjenčanijeg režisera i glumca jedne ogromne kinematografije — Nikite Sergejeviča Mihalkova.

Spor je započeo u junu 2020. — dakle u vrlo osjetljivo vrijeme, kada se zemlja suočavala sa prestrojavanjem iz kakve-takve mirnodopske na ratnu ekonomiju ali i društvenu klimu. Okidač je predstavljala jedna vrlo oštra opaska Mihalkova u njegovom autorskom programu „Besogon“ o tada vrlo popularizovanom programu „Obrazovanje 2030“ koji je predviđao jasan naglasak na tzv „digitalnom obrazovanju“ koje bi, praktično, s vremenom sasvim zamijenilo normalni način izvođenja nastave.

Na jednom od panela na nekom od onih poslovnih foruma Gref je doslovno rekao: „Vi zaista govorite strašnu stvar. Vi govorite da bi vlast trebalo dati u ruke — stanovništvu! A znate, hiljadu godina je to ključni problem društvenih diskusija i mnogo mudrih glava je lomilo glavu time. No ako hiljade ljudi budu razvijale svoje „ja“, onda će upravljanje njima tj manipulisati njima biti izuzetno teško. Ljudi neće da se njima manipuliše, ako znaju (da su manipulisani). Kabala, koja je tri hiljade godina davala ljudima životna znanja, ona je bila tajno učenje zato što su oni znali šta znači kada skineš povez sa miliona ljudi i učiniti ih samodovoljnim. Kako onda da upravljate njima? Bilo koje masovno upravljanje ljudima podrazumijeva element manipulacije. Kako živjeti, kako upravljati takvim društvom u kome svi imaju jednak pristup informacijama?… Čini mi se da vi sasvim ne razumijete šta pričate.“ Gref je rekao upravo to. I nakon što ga je Nikita Sergejevič kritikovao zbog toga — prvi ruski bankar branio se govoreći da je to bila samo retorička provokacija; ne njegovo pravo mišljenje već samo način da probudi publiku u sali.

Multimilijarder se pobrinuo da za to zaduženi mediji pokušaju da diskredituju zaista ne siromašnog Mihalkova na tragu socijalne netrpeljivosti — kao bogataša i profitera, jer, jel’ de, režiseri treba da budu odrpani izvođači poslova koje unajmiš i platiš bacajući im tri zlatnika iz svoje kese

No stvar se nije okončala tu. Nakon Mihalkovljeve kritike — iz ruske patriotske ali i pravoslavne teohumanističke pozicije, pa i iz perspektive svega što doživljavamo kao zdravo i normalno — krenula je kampanja blaćenja Nikite Mihalkova. Multimilijarder se pobrinuo da za to zaduženi mediji pokušaju da diskredituju zaista ne siromašnog Mihalkova na tragu socijalne netrpeljivosti — kao bogataša i profitera, jer, jel’ de, režiseri treba da budu odrpani izvođači poslova koje unajmiš i platiš bacajući im tri zlatnika iz svoje kese.

To je današnja Rusija — daleko od sna o povratku pravoslavnog cara, ali miljama ispred sitničarske osjetljivosti „naših“ političara kao samoumišljenih gospodara života i smrti

Rusija ne bi bila Rusija i njena kultura — najsjajnija kultura na Zemlji kada bi se stvar u konfliktu Grefa i Mihalkova završila na kampanji blaćenja čovjeka koji je u mnogo čemu savjest konzervativne, rodoljubive i ruske Rusije. Dne 21.10.2020. predsjednik RF, V. V. Putin odlikovao je N. S. Mihalkova najvišom nagradom koju jedan umjetnik može da dobije — nagradom „Heroja rada Ruske Federacije“. Time je poslao jasan signal Grefu i grefovima. Kritika koju je uputio Mihalkov sastavni je dio društvenog dijaloga u ruskom društvu. U situaciji buktećeg rata iluzorno bi bilo očekivati oštar rez sa ruskim finansijskim sektorom u kome Gref igra jednu od najvažnijih uloga. On jeste glas jedne švabovske platforme u Rusiji, „prve kule“, kako bi je ponekad kolokvijalno nazvali, ali zasad je bez te kule nemoguće. No i otpor digitalizaciji, švabovštini i distopiji dirigovanog društva koji je jasno saopštio Mihalkov u najmanju ruku ima podjednako pravo da se čuje, a nagrađivanje onoga koji počesto implicitno kritikuje društvene procese u Rusiji znači: ta kritika je dobrodošla. No to je današnja Rusija. Daleko od sna o povratku pravoslavnog cara, ali miljama ispred sitničarske osjetljivosti „naših“ političara kao samoumišljenih gospodara života i smrti. I nije počast za Mihalkova stvar njegove finansijske moći — Mihalkov je simbolička figura koja predstavlja jasan kontinuitet vjernosti Rusiji i umjetnosti samoj. Nagrađivanjem njega saopštava se jedna ogromna istina Rusije i čovječanstva: bez umjetnosti, bez njenog stava, ponekad gorkog, društvo prestaje da povezuje ljude jer ljudi gube smisao života.

Srpske vlasti ne nose osnovnu ideju srpske kulture - ideju slobodne kritike društvene dekadencije

Ako se sada vratimo u srpske prilike, dovoljno je da se prisjetimo kako je prošao naš Mihalkov, Emir, nakon okršaja sa švabovštinom na srpskim zemljama. Doduše, nakon njegovog sukoba sa eksperimentatorima sa ljudskim dušama i platformama koje se trude da animalizuju čovjeka kod nas njega jeste nagradila Ruska Pravoslavna Crkva, ali su ga srpske „države“ tj vlasti uglavnom prećutno ili javno medijski tukle, pridružujući se sopstvenim kolegama iz švabovskih redova. Čak su i detalji medijske kampanje identični: milijarderi obogaćeni na doslovnoj prodaju ljudskih duša potežu argument situiranosti jednog umjetnika. Tu se sličnost, na žalost, završava jer inercija postmodernog rasapa svakog smisla kod nas radi protiv Kusturice. Kako „srpski“ političari ne razaznaju različite registre stvarnosti, a naročito ne poimaju da je potraga za smislom viši registar stvarnosti od onoga kojim se oni bave — oni nisu u stanju da pročitaju ništa osim upotrebne vrijednosti ljudi i fenomena oko sebe. Zato im je vrhunski umjetnik (ili sportista) „dobar“ kada se sa njima rukuje ali „zao“, „potrošen“, ili bar „glup“, „udarač loptica“ u trenutku kada se čuje bilo kakav kritički ton. Eto, u ratnoj i „autoritarnoj“ Rusiji — društvena kritika je ne samo moguća već i nagrađena, u „demokratskoj“ Srbiji i Srpskoj — imamo političke pahuljice koje na kritiku odgovaraju mržnjom. Srpska kultura u svojim dometima nije mala kultura. Ali srpske vlasti ne nose osnovnu ideju srpske kulture — i svake velike kulture — ideju slobodne kritike društvene dekadencije. I ne treba biti prorok da sagledaš da čovjek i ljudi koji ne vide svoje mane i ne žele da im se na njih ukaže ne mogu vladati ni sobom ni drugima. Život je prosto takav.

A što se tiče plime tabloidnih napada na Emira — oni su samo povod za ovaj zapis. Na stranicama tabloida su opljuvani već i Mitropolit Amfilohije i gotovo svako ko vrijedi u ovom narodu. Uostalom, nemam naviku čak ni pogledom da ih pregledam na trafici, još od onog trenutka kada je neko od tih latiničnih smetljišta ponudio svojim čitaocima pravoslavne ikonice na jeftinom papiru zalijepljene na obnažene grudi neke od dama iz reda onih koji danas drže moralne lekcije po srpskim zemljama.

(Telegram kanal o. Darka Đoga)