Kandilo i laptop

«Nama, ateistima, pripada nauka, a vama (vjernicima, hrišćanima) – neukost i varvarstvo»

Ne. Naprijed navedeni redovi nisu prepisani iz nekog od pamfleta LDP-a, «Žena u crnom» ili Fonda za otvoreno društvo i njihov autor nije Biljana Srbljanović. Ako izuzmemo činjenicu da je u prvom dijelu rečenice riječ «ateistima» stavljena na mjesto originalne riječi «paganima», onda pred sobom imamo navod koji F. Uspenski pripisuje shvatanjima rimskog cara (i pomalo filosofa) Flavija Klaudija Julijana poznatijeg po imanu koji mu je nadjenula hrišćanska istoriografija – Julijana Apostate (Odstupnika). Kasnija evropska istoriografija, ona od Prosvetiteljstva naovamo je nerado nazivala Julijana tim hrišćanskim nadimkom: štaviše, žalila je za njim kao za posljednjim paganinom i projektovala (ne sasvim bez razloga) svoju zgađenost nad rišljeevskim hrišćanstvom u ovo rano doba konstantinovske tolerancije ka ranom hrišćanstvu. Julijan je, svojom sudbinom, oduvijek bio simbol nasilnosti sa kojom se ideologija «simfonije» inkorporirala u rimsko društvo, a svojim ciničnim intelektualizmom i prezirom ka provincijalizmu (koji je našao izraza u sporu sa građanima Antiohije, takođe mahom paganima) uvijek je bio pogodan za identifikaciju među «liberalnim intelektualacima», tom neshvaćenom aristokratijom duha, koja predstavlja epifaniju svih plemenitih i humanih ideala i inkarnaciju smisla svega postojećeg, od «intelektualnih krugova» do ne-svoje-vladinih fondova. Ovaj, inače sasvim prosječan i ne baš srećan vladar je, dakle, svojim mjestom i ulogom zasluživao pažnju: pritom se, kako to obično biva, uvijek zaboravljala ona altera pars, budući da niti je hrišćanska istoriografija (pogotovo ona najstarija, V.V. Bolotov i F. Uspenski su donekle izuzetak) imala previše zanimanja za njegove traume iz (hrišćanskog) djetinjstva, niti je moderna mogla da izađe iz revolucionarne uskogrudosti i zažali za represalijama kojih je za Julijanova vremena (ipak) bilo: «napredni intelektualac» je valjda odgovoran samo svjetskoj revoluciji (u svim njenim vidovima).

Ovdje, ipak, nije u pitanju pamfletistički zanos revolucijâ (od 1789. naovamo). Julijan je, uz filosofa Porfirija, bio simpatičan posebno onom sloju metarevolucijske «crvene» intelektualne buržoazije koja se u vrijeme razvoja najsavršenijeg od svih sistema lako emancipovala od klasne jednakosti i diktature proleterijata, ali je zadržala gađenje ka hrišćanstvu, a osećaj odbojnosti prema njegovim vrijednostima – proglasila vrhunskom vrijednošću po sebi. Njima je posebno (bila) draga jedna Julijanova teza, a to je «hrišćanstvo nema kulturu». Hrišćanstvo je jevrejska sekta, proizvod Istoka, fatamorgana sunca palestinske pustinje sa pretenzijom – zamislite samo! – da usvoji «helensku» kulturu, premda ne raspolaže veličanstvenošću antike, već je u direktnom konfliktu sa njom. Ne možemo imati Imperium Romanum sa sektom «Galilejaca»» u čemu se sa pravom može vidjeti arhetip parola po kojoj «ne možemo u samoupravljanje sa klero-fašističkim i reakcionarnim elementima» i «ne možemo u Evropsku uniju sa kandilom i laptopom».

Samo, u međuvremenu je prošla čitava jedna era «konstantinovskog hrišćanstva», sa svim svojim manama i vrlinama, tako da pozicija hrišćanstva i kulture više nikako nije ista, budući da je u međuvremenu nastala čitava jedna hrišćanska kultura – ma koliko se «liberalni intelektualci» trudili da zaborave da je ikada i postojala, tj. da uoče da je između krvi, blata i kuge Srednjeg vijeka bilo i rukopisa, neuma i fresaka. Zapravo, njihova (i Julijanova) kritika Sv. pisma i hrišćanstva danas predstavlja sasvim legitiman ideološki stav, a protagonisti tog stava već 64 godine mogu očekivati prije privilegije (katedre, odbore, kom-partijske i NVO-fondovske stipendije) nego progone za kritiku hrišćanstva kao pojave in generalis. Namjera ovih redova i nije da raspravlja o tom legitimitetu, već o jednom metodskom nepoštenju koje ponavljanje Julijanovih stavova danas podrazumjeva.

Naime, često se zaboravlja da je Julijan dekretom zabranio hrišćanima da se prilikom obrazovanja koriste djelima paganskih pisaca, najviše zbog toga što su hrišćanski pisci već tada živo polemisali protiv antičkog politeizma (osnovano bi se moglo postaviti pitanje da li je Julijanova odluka tada bila korektna, budući da je polemika protiv homerovsko-hesiodskog politeizma započeta kod Platona i Aristotela, imala suptilne nasljednike u helenskim aleksandrijskim alegoristima i novoplatoničarima, a vrlo često bila i kod pagana toliko otvorena da su hrišćanski pisci preuzimali čitave pasuse sarkastičnih rugalica bogovima dodajući im samo svoje ime). Kako god, već su crkveni Oci onog doba, inače prema legendi Julijanovi school mates Sv. Vasilije Veliki i Grigorije iz Nise polemisali protiv takve odluke i to braneći legitimitet hrišćanske recepcije antičke kulture kako od Julijana i pagana, tako i od sopstvenih «niščih», svagda nepovjerljivih ka svemu paganskom. Njihova pobjeda je suštinska za hrišćansku kulturu: premda je čitava potonja istorija te kulture zapravo istorija tenzija između Atine i Jerusalima, premda su se Platon i Aristotel i proklinjali i ikonopisali u redu starozavjernih proroka, hrišćanstvo je definitivno postalo (i) kultura. Bilo je i poslije kolizija i latentne agresije ka antičkom, spaljivanja knjiga, rušenja hramova i kamenovanja paganskih filosofa, ali je još više (bar na Istoku) bilo prepisivanja rukopisa i referiranja na «stare», još više «dijalektike» i «ideja», a pogotovo mnogo «etičkih slova». Da ne spominjemo Jovana Itala, ili Plitona, tog zanesenjaka koga je samo Vizantija bila u stanju da toleriše. Sve to današnja percepcija, «emancipovana» od sopstvene prošlosti ne pamti: zasluge hrišćanstva za svjetsku kulturu su stavljane pod tepih, kod nekog ranije, kod nekog 1945. (kad ispolkom-sarima nije smetalo da zauzmu katedre u zgradama i institucijama koje su sagradile «malograđanska buržoazija» i «reakcionarne snage»). U toj emancipaciji od bar jednog aspekta sopstvenog identiteta, leži shizofrenija «alternativne» NVO Srbije. Neko ko se preziva «Jovanović» nosi u svom preizmenu invokaciju čitave hrišćanske kulture koja je našla izraza u tom srpskom preizimenu, koje je nastalo na grčkom izgovoru jevrejskog imena. Nosi sve polemičke spise hrišćanskih filosofa od Jovana Evanđeliste do Nikolaja Berđajeva, nosi Pavlove stope koje su ostale u pjesku Antiohije, Atine i Korinta, nosi znoj Kirila i Metodija koji idu kroz ove krajeve ka Velikoj Moravskoj da kažu i čuju, ali da budu shvaćeni. Čak i kad se ne prezivamo distinktivno hrišćanski kao npr. Jovanović i ne nosimo neko biblijsko ime (npr. Petar) ili svetootačko (npr. Teofil), čak i kad nemamo sreću da svakim svojim potpisom zazivamo dragi nam etnos i njegovu hrišćansku kulturu (kao npr. kad se prezivamo «Srbljanović»), ipak, svaki put kada se pozovemo na zdrav raz-um mi invociramo pomenutu Braću koja, ne nalazeći odgovarajući pojam, prevode grčko δια-νοία ne bi li i slovenski svijet mogao da se iz-razi (gdje bi nas samo odvela analiza ove i svih riječi upotrebljenih u ovom tekstu...) i ne bi li i taj slovenski svijet iz mita došao ka L/logosu. To je bila prva demitologizacija u našem identitetu: naš kulturološki i civilizacijski kod počinje njome, pa čak i kada se borimo protiv nje.

Hrišćanstvu se može prigovoriti štošta. Premda je Hajdeger bez sumnje bio u pravu kad je upravo teolozima spočitavao ateizam svaki put kada je pojam Boga korišten za izgradnju metafizičkih, etičkih, društvenih ili bilo kojih drugih sistema, ni njegovi «dokoni ljudi» često nisu lišeni krivice. Njihova «krivica» nije u tome što podsjećaju hrišćansku civilizaciju na krizu autentičnosti koju svako od nas, pa i ona uopšte često preživljava. Pa, ipak, sav katalog zabluda i, ako baš hoćemo, grijehova, koji ispred imena na bilo koji način nose pridjev «hrišćanski» i dalje ne legitimiše prigovor o nekulturi hrišćanstva, zato što se, jednostavno rečeno, zasniva na poluistini, što će reći – na polulaži. Hrišćanstvo sadrži heterogenost svakog pojma i svake stvari, te ni bilo koja konzistentna hermeneutika unutrašnjeg sadržaja tog pojma ne trpi simplifikovana čitanja. Dakle, problem nije u tome što neko ne podnosi kandilo. Ali, taj isti «neko», pod pretpostavkom da želi da bude pošten ka sebi i drugima, mora biti spreman da prizna da je i laptop iz drugog dijela izjave plod jednog procesa u kome je hrišćanstvo bilo i te kako involvirano, pa čak i onda kada su fizički sistemi i principi (na kojima laptop, taj izuzetni tehnološki domet i neprikosnoveni civilizacijsko-kulturološki meritum našeg identiteta funkcioniše) izmišljani kao opozicija logičkom nasilju metafizičkih principa i sistema. To bi bila mjera fair play-a ka kulturi od koje se «emancipuje». Jer – da se vratimo na početak priče – istoričari koji su se bavili Julijanom se principijelno slažu a Julijanova pisma-instrukcije žrečevima paganske religije potvrđuj, da je u njegovom pokušaju da se parira hrišćanstvu obnovljenim paganizmom, bilo najviše kopiranja prakse i institucija ranog hrišćanstva.