Od tehničkih do dobrosusedskih odnosa

Beograd ima lijepu želju da riješi svakodnevne probleme Srba južno od Ibra, samo što je umjesto UNMIK-a, UN ili pak EU za sagovornika izabrao Prištinu koja svako pitanje posmatra u kontekstu priznavanja Kosova od strane Srbije.

Čim su pregovori završili u Briselu oko nazovi „tehničkih pitanja“, Edita Tahiri potrča u zagrljaj medijima i to sa prištinskog aerodroma da im prenese radosnu vijest.

„Mogu vam reći da smo od juče mnogo bliži Evropskoj uniji, jer sporazumi o slobodi kretanja, priznavanju univerzitetskih diploma i vraćanju civilnih registara, ukazuju na normalizaciju odnosa između ove dvije države i ocjenjujem da je ovo prvi korak Republike Srbije u pravcu priznavanja nezavisnosti Kosova“.

Postavlja se realno pitanje, šta to za srpski pregovarački tim predstavlja tehničko pitanje? Da li je tehničko pitanje izdavanje ličnih karti kvazi države Kosovo kojom će se slobodno moći kretati cijelom teritorijom Srbije? Registarske tablice, matične knjige? Kako je moguće da ova pitanja budu tehnička kada upravo one pokazuju koliko je država sposobna da provodi svoj suverenitet nad teritorijom?

Tehnika ili veličina?

Srbima koji žive u enklavama i ostalim opštinama koje su pod patronatom Prištine treba olakšati svakodnevnu albansku nasilničku politiku koja isključuje vodu, struju, srpske mobilne i fiksne operatere... ali upravo su zbog njihovih pohvala za ovakvu politiku Beograda Srbe podjelili na Kosovu, ne samo teritorijalno već i ako hoćete, ideološki.

Rada Trajković (južno) kaže jedno, Milan Ivanović (sjeverno) kaže drugo. Ako je igdje sada potrebna podjela Srba onda to nije na Kosovu, ali očigledno da je to nekome bilo u interesu da se sjever smiri u svojim namjerama da ostane doslijedan u poštivanju Ustava i zakona Srbije.

To je išlo do sada i biće tako do prvog novembra, a poslije toga srpske institucije na sjeveru su pod velikim upitnikom jer je pitanje kako će funkcionisati. Možda su i njihovo ukidanje inicirali Stefanović i Tahirijeva samo što je to ostalo pod velom tajne i daleko od saopštenja javnosti. Poodavno su one od prištinskih i euleksovih zvaničnika okvalifikovani kao paralelne institucije, a ako će njihovo gašenje olakšati poziciju Beograda onda je to pokazatelj da Srbija postepeno, ali sigurno pušta sjever prištinskim političkim oktopodima.

Pušteni niz Ibar

Kad na tapetu dođe istjerivanje srpskih institucija sa sjevera vjerovatno će Beograd reći „da je to normalna stvar jer nemaju potrebe da postoje kada neće biti funkcionalne“, a onda uzalud i protesti Srba i njihovih predstavnika sjeverno od Ibra. Važno je da će prištinska garnitura potpomognutim specijalnim jedinicama „Rosa“ i Euleksom ušetati u sjevernu Mitrovicu kao da su krenuli na predizborni miting pod sloganom „Ustav Kosova se konačno primjenjuje na sjeveru“. Trajkovićeva reče „da će se olakšati život građana tehničkim sporazumima“ Stefanovića i Tahirijeve, a nigdje se ne kaže kako.

Da li to znači da će Srbi normalno moći šetati centrom Prištine? Hoće li se moći zapošljavati u društvu koje je okvalifikovano kao oaza kriminala, korupcije i bijelog roblja i u kojem za njih nije bilo mjesta sem kao žrtve? Da li je to njima u interesu? Pita li njih neko da li to oni istinski hoće? Ko garantuje Srbima bezbjednost?

Bezbjednost kao važna poluga tehničkih pitanja nije uopšte bila na dnevnom redu srpskog i prištinskog pregovaračkog tima, a lične karte se svojataju kao pitanje koje treba da ima tehničko rješenje... Kad se i pasoši proglase tehničkim pitanjem, onda se tako može krstiti i nezavisnost. Tada se srpska Vlada može uhvatiti u kolo i počne da komponuje pjesmu „Kosovo je srce Srbije“, ali na Kosovu neće biti ni S od Srbije.

Odgovorna politika znači biti konkretan i raditi sve da bi se ostvarili državni prioriteti i nijednog momenta ne pokazati slabosti. Stefanović se u emisiji „Utisak nedelje“ na B92 stalno nalazio u čudu kada je Milan Ivanović obrazložio suštinske stvari šta Srbi sa sjevera gube ovim potezom Beograda.

Kad Ivanović kaže „da je nedavni dogovor dva pregovaračka tima uvod u integraciju sjevera u prištinsko naručje i uopšteno priznavanje Kosova“ Stefanović pita "Kako?".

Zaista KAKO?

Srbija ima jedinstvene lične karte, registarske tablice, a Kosovo kao dio Srbije po Ustavu nema nikakve nadležnosti da pravi svoje lične karte, pasoše, matične knjige, registarske tablice... Da li je Priština obavjestila Beograd da će to uraditi jer je ona po pravnom sistemu Srbije to obavezna da uradi?

Drugo, da li je Priština obavjestila gospodina Stefanovića o načinu formiranja vojnih i bezbjednosnih snaga Kosova? Šta je sa mobilnim i fiksnim operaterima Srbije, čiji signal je nedostupan grubim sječenjem žica i rušenjem antena u enklavama i sredinama gdje žive Srbi južno od Ibra?

Kao da niko iz vrha srpske vlasti ne shvata da su mnoge odgovore na pitanja dali u korist prištinskih vlasti, a koje se evidentno sada ispoljavaju i u krađi srpskog identiteta tako što im se prezime dorađuje da bi završavalo na „i“.

EULEKS je bio prelomni korak priznanja

Faktički, politika Srbije prema Srbima na Kosovu postepeno završava svoj vijek trajanja, a način je više nego tragikomičan – i ona pitanja na kojima Tačijeva Vlada ne insitira, Beograd predaje. Više niko i ne insistira na UNMIK, on je sada „zaboravljeni branilac Srba na Kosmetu“.

Umjesto njega tu je Euleks koji svojim dolaskom nije u stanju ni da povede neku kvalitetnu istragu u vezi trgovine ljudskim organima niti da procesira osumnjičene za ratne zločine. Kolika se prašina digla oko Dika Martija, Euleks nije ni mrdnuo u pokušaju da istraži sumnjive radnje.

Žalost je veća ako se zna da se Srbija i srpske vlasti nijednom jedinom rečenicom nisu žalile na Euleks od njegovog dolaska na Kosovo pa sve do sada. Ne može se ništa drugo reći sem Solanina politika je uspjela dovođenjem Euleksa, Beograd više nema pravičnih i dobrih odgovora na kosovske izazove!

Svima su puna usta jer su na papiru potpisana neka navodna sloboda kretanja, samo što je neko očigledno zaboravio da ta sloboda traje tek toliko dok se negdje na asfaltu ne primjete srpske registarske tablice koje su u prolazu kroz Pršitinu, Peć, Uroševac... tada je neizbježan kamen koji leti i pogađa nedužnog vozača ili suvozača.

Često skrnavljenje srpskih spomenika na grobljima na kojima porodice i familije stižu u pratnji šest vozila KPS pod jakim mjerama bezbjednosti. Svijeće se ne mogu zapaliti dostojanstveno i ljudski, a da tu negdje u blizini nije neki kosovski agent, a malo dalje specijalne jedinice „Rosa“!

Ova sloboda kretanja je slavodobitna opcija Beograda u daljem procesu odricanja Kosova, samo što će upravo zbog takvog jednog potpisa još više Srba zaobilaziti taj prostor, a bogami neki i trajno iseliti.