Kolumne Đorđa Vukadinovića | |||
Nikolić kao dežurni krivac |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 11. septembar 2014. | |
Tako je, ovih dana, poslanica Hrvatske u Evropskom parlamentu Ruža Tomašić brutalno napala predsednika Srbije Tomislava Nikolića i optužila ga za „pokušaj uništenja hrvatskog identiteta u Vojvodini“, zbog toga što je – zamislite zločina!? – poklonio određeni broj ćiriličnih čitanki i gramatika bunjevačkog govora učenicima u Subotici. Ona je zaključila da se "nastavlja iživljavanje političkog vrha Republike Srbije nad Hrvatima Vojvodine“, a da je Nikolićeva donacija „poslednja manifestacija politike uništenja hrvatskog jezika i kulturnog identiteta na tlu Vojvodine". Da nije u pitanju samo izolovani neurotični ispad ove poslanice iz (proustaške) „Hrvatske stranke prava – Ante Starčević“, videlo se vrlo brzo, pošto se oglasio i predsednik Ivo Josipović koji je gest srpskog kolege ocenio kao „nekorektan“ i kao "kontinuitet politike koja želi asimilirati Hrvate u Srbiji". A dan kasnije sa sličnom ocenom izašao je i hrvatski premijer Milanović. E, sad. Možda je predsednik Nikolić mogao i da ne donira te udžbenike. Možda se autohtonoj, malobrojnoj i lojalnoj bunjevačkoj nacionalnoj zajednici moglo pomoći i na neki drugi, organizovaniji i sistemskiji način. Generalno, Srbija ne čini dovoljno za sebi lojalne nacionalne manjine, poput Bunjevaca i Vlaha, isto kao što ne čini dovoljno ni za sopstvenu manjinu u okruženju, to jest, za Srbe u regionu. Ali to je trenutno sekundarno pitanje – koje doduše, dosta kazuje o (ne)ozbiljnosti onih koji državu vode.
Posebna tema je izostala državna reakcija na ove hrvatske reakcije. Koliko znam, do ovog trenutka srpsko ministarstvo spoljnih poslova se nije oglasilo da – barem formalno – uzme u zaštitu predsednika države i skrene pažnju na neprimeren govor hrvatskih zvaničnika. (Ali zato hrvatsko jeste – i našem ambasadoru u Zagrebu zvanično izrazilo nezadovoljstvo Nikolićevim činom.) Nije se, naravno, mnogo potresla ni ovdašnja javnost, niti mediji – drugačije bi to, razume se, bilo da je kritici bio izložen premijer Vučić, onda bi se digla kontrolisana medijska kuka i motika i sočno odgovoreno, sa sve psovkama i prigodnim podsećanjima na „Oluju“, „Bljesak“, Jasenovac i Jadovno. Ovako ništa. Gotovo potpuni muk (izuzev Večernjih novosti), ili puko konstatovanje, a u nekim krugovima je bilo čak i tihog likovanja. („Eto, čim zine, napravi neki problem“.) Jer javna je tajna da je predsedik Nikolić – što dobrovoljno, a što zahvaljujući akcijama svog „političkog sina“ – ispustio iz ruku praktično sve poluge moći i političkog uticaja. I skoro nikoga više nije briga za to šta on kaže, radi ili misli. Osim kad ga, s vremena na vreme, treba malo medijski „nabosti“, tek toliko da se podseti na to ko je „glavni“, i ne bi li se malo razbila medijska monotonija i simulirao politički pluralizam u odsustvu prave opozicije i ozbiljnog političkog života.
I zato, kakav god Nikolić bio i ma koliko da je koga razočarao ili očarao u protekle dve godine (nas iz NSPM nije – jer, za razliku od mnogih, nismo od njega ništa ni očekivali), i kakvi god bili odnosi između njega i predsednika vlade (a teorije idu od toga da „ne mogu očima de se vide“, do toga da su „najbolji prijatelji“ i da samo povremeno fingiraju sukob), nedopustivo je i skandalozno da ministarstvo spoljnih poslova, vlada, premijer, javnost i mediji nisu zvanično i oštro reagovali na ove napade iz Zagreba. Tim pre što je, to treba otvoreno reći, u ovom konkretnom slučaju i sporu sa hrvatskim zvaničnicima – Nikolić bio potpuno u pravu. |