Selektivna pravda na Balkanu

(The New York Times, 7. 12. 2012)

Baš šteta za vas ako ste bili Srbin, a žrtva zločina na području bivše Jugoslavije. Više Srba je premješteno – etnički očišćeno – tokom ratova na Balkanu nego članova bilo koje druge zajednice. Mnogo Srba je i danas u takvoj situaciji. Skoro da niko nije odgovarao za to, a i izgleda da i neće.

Haški tribunal za ratne zločine oslobodio je Ramuša Haradinaja, bivšeg premijera Kosova, optužbi za ratne zločine. Prošlog mjeseca, oslobodio je u drugostepenom postupku generale koji su poveli Hrvatsku u pobjedu protiv Srba.

Sve u svemu, skoro svi prijatelji Zapada su oslobođeni. Skoro svi Srbi su proglašeni krivima. Ovi rezultati ne odgovaraju stvarnom odnosu počinjenih zločina.

Ne gajim simpatije prema osuđenim Srbima. Naprotiv. Proživio sam opsadu Sarajeva. Bio sam svjedok optužbe u slučajevima protiv bivšeg srpskog predsjednika, Slobodana Miloševića, ratnog vođe bosanskih Srba, Radovana Karadžića, i, u posljednje vrijeme, ratnog komandanta bosanskih Srba, Ratka Mladića, koji je optužen da je naredio masakr u Srebrenici.

Srbi su počinili mnoge od najgorih zločina u ovom ratu, ali nisu bili sami. Stoga nije ni pravedno, a ni korisno, da sami snose odgovornost. Osuđivati samo Srbe jednostavno nema smisla u kontekstu pravde, realnosti ili politike.

Hrvatske vođe su se organizovale u rasparčanoj Jugoslaviji i doprinijeli užasima u Bosni u Hercegovini. Lično sam svjedočio bijesu hrvatskog napada, tokom kojeg ciljevi nisu birani, na prelijepi grad Mostar. Živio sam u gradu u Bosni gdje su odsječene glave zarobljenih Muslimana bile izložene na pijaci.

Lično sam vidio desetine i desetine hiljada srpskih civila, izbjeglica u bijegu iz Hrvatske prilikom početka hrvatske ofanzive 1995. godine kojom je okončan rat. Ako optuženi generali nisu odgovorno za ovo etničko čišćenje, onda neko jeste – neko ko će, izgleda, ostati na slobodi.

Nisu ni Hrvati i Srbi bili sami, iako će snositi najveći dio tereta presude koju će dati istorija. Vođe bosanskih Muslimana su održavale više nego kompromitujuće veze sa međunarodnih džihadskim pokretom, te štitile najmanje troje ljudi koji su kasnije odigrali glavne uloge u napadima na Sjedinjene Američke Države 11. septembra 2001. godine. Bio sam svjedok napada mudžahedina iz inostranstva na hrvatske civile u Lašvanskoj dolini.

Vlasti kosovskih Albanaca zaslužuju poseban pomen, budući da su etničko čišćenje sproveli u najekstremnijoj formi – potpuno su se riješili srpskog i romskog življa. Drevni kosovski pravoslavni hrišćanski manastiri su sada skoro jedini ostaci nekada slavnog nealbanskog življa. (Ovi manastiri su predmet brojnih brutalnih napada. Nekoliko ih je uništeno; preostali su i dalje u opasnosti.)

Haradinaj je oslobođen optužbi, ali ostaje činjenica da su stotine hiljada Srba – uglavnom stari, žene i djeca – žrtve etničkog čišćenja sa Kosova, koje su sproveli kosovski Albanci.

Ovo što se desilo u Hagu, daleko je od pravde i posmatrači na Balkanu, ali i šire, interpretiraće te događaje kao nastavak rata legalnim sredstvima – rata u kojem su Sjedinjene Američke Države, Njemačka i ostale zapadne sile na jednoj strani, a Srbi na drugoj.

To će, dalje, ojačati najgore instinkte u svakom od naroda bivše Jugoslavije: kompleks gonjenja Srba; trijumfalizam Hrvata; ulogu žrtve bosanskih Muslimana; pravdanje borbe za čistoćom rase kosovskih Albanaca. Svaka od ovih osobina ima djelimičnu osnovu u istini, a političari svake od strana su te osobine preuveličali i izmanipulisali.

Manjak pravedne procjene će još jednom unijeti srdžbu u politički proces, time pripremajući veliku količinu municije za buduće sukobe. To je suprotno od onog što je tribunal za bivšu Jugoslaviju stvoren da postigne.

Sa engleskog posrbio Aleksandar Pajkanović