Genocid nad Srbima

Krvavi oblaci su se nadvili nad Kosmetom. I dok goloruki preostali Srbi, šezdesetak tisuća, bespomoćno dežuraju na barikadama nadajući se čudu, NATO-prištinske snage uvježbavaju desant na ova posljednja ljudska bića koji, u prkos svima, održavaju nekadašnje dostojanstvo srpskog naroda.

A svijet šutke gleda tragediju koja se hinjskim koracima neumitno približava. Zapadna imperijalistička mašinerija sastavljena od državnika, diplomata, vojske, špijunskih službi i medija u punom je zamahu. Mediji su već nazvali ove preostale srpske junake huliganima i kriminalcima koji napadaju tamo stacionirane „miroljubive“ NATO snage. Još treba samo da potplate desetak osoba koje će izazvati nerede, pa da okupacioni „vojnici mira“ novog svjetskog poretka dobiju alibi za nastavak „humanitarnog“ genocida koji se u posljednjih nekoliko decenija odvija nad Srbima.

Što je genocid?

Rafael Lemkin, poljski Jevrej i pravnik, skovao je 1943. godine riječ genocid, da bi opisao uništenje svog naroda u koncentracionim logorima kojeg je u to doba sprovodila nacistička Njemačka na okupiranim područjima Evrope. Nakon pobjede nad nacizmom, stvorene su Ujedinjene nacije koje su 1948. godine pobliže odredile taj pojam. Bilo je to doba dominacije Zapada nad ostatkom svijeta, koji je dobrim dijelom bio koloniziran. Ali se vrijeme dekolonizacije naslućivalo, pa je stvoren niz mehanizama koji će, kada bude zatrebalo, omogućiti Zapadu neokolonijalnu eksploataciju budućih, politički neovisnih, zemalja u razvoju, uključujući tu i vojne intervencije tadašnjih (i današnjih) gospodara svijeta.

Jedan od tih mehanizama bio je i neodređenost u tretiranju genocida, najstrašnije stvari koja može snaći jedan narod. Naime kada se vrši genocid, onda se neselektivno uništavaju svi pripadnici nekog naroda što uključuje i progone, demonizaciju, oduzimanje teritorije i imovine. Najsvježije primjere za to imamo u genocidu Turske nad Jermenima kada je nastradalo milijun i pol osoba, nacista nad Jevrejima (6 milijuna ubijenih), te genocid u Ruandi (milijun ubijenih).

Nasuprot tome, ono što su tadašnji novi gospodari svijeta uradili, bila je perfidna relativizacija tog pojma (vidjeti na internetu). Toliko je stvari umetnuto u definiciju genocida da se i ubojstvo jedne jedine osobe, uz malo medijske podrške, može protumačiti kao genocid.

Kada se radi o Srbima, genocid nad tim narodom ima svoje puno značenje.

Fizičko uništavanje i progoni srpskog naroda

Fizičko uništavanje Srba počelo je 1941. godine sa stvaranjem NDH. Tada je u Jasenovcu, u genocidu nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom stradalo više stotina tisuća Srba. Nažalost, točan broj nastradalih se nikada neće moći ustanoviti jer je precizna evidencija izostala, a današnje područje Jasenovca je pretvoreno u dječje/golf igralište. Isto tako, nitko nije ni priznao ni ispričao se zbog tog genocida, a nadležne vlasti govore jedino o zločinu. S druge strane, zločin u Srebrenici 1995. godine gdje je selektivno stradalo više tisuća Bošnjaka/muslimana, uporno se naziva genocidom. Čudno je što Bošnjaci, tražeći od ostalih da budu principijelni, uporno izbjegavaju spominjati turski genocid nad Jermenima, a stalno ističu kako im je Turska njihova duhovna majka i intenzivno prizivaju njen povratak na Balkan.

Genocid nad Srbima nastavljen je tijekom posljednjih dvadeset godina. Iz Hrvatske je pobjeglo oko 350.000, iz Federacijskog dijela BiH oko 200.000 tako da se procjenjuje da ih je tamo ostalo svega 3 odsto u odnosu na popis iz 1991. Naravno, etničko čišćenje je izvršeno i u Republici Srpskoj, ali u ovom tekstu o tome nije riječ. Uostalom, zašto Bošnjaci u Federaciji odbijaju popis stanovništva koji bi pokazao razmjere etničkog čišćenja u BiH?

Za Srbe je posebno bolno etničko čišćenje kojeg su doživjeli na Kosmetu odakle je ih pobjeglo oko 200.000. Genocid na tom prostoru bio je, u perspektivi gledano, kompletan. Više tisuća naivnih Srba koji su ostali, izuzimajući prostor do Ibra, bilo je pobijeno i tragovi tih zločina više ne postoje, a međunarodna zajednica se trudi da to tako i ostane. NATO okupacione snage zajedno sa albanskim čelnicima direktno su učestvovali u genocidu nad kosmetskim Srbima što se najbolje pokazalo u aprilu 2004. godine kada su Srbi bili ubijani od Albanaca, a istovremeno su NATO vojnici tjerali Srbe iz njihovih kuća. Od 1999. godine, nekoliko stotina srpskih manastira je spaljeno kako bi i posljednji tragovi srpske duhovnosti na tom prostoru nestali.

Mentalni genocid nad Srbima

“Međunarodna zajednica“ je u svojoj namjeri i cinizmu da uništi srpstvo išla toliko daleko da je nad Srbima izvršila pravi mentalni genocid. Mediji u Srbiji su prešli u ruke Zapada i konstantno su ubijali srpski duh. Najbolja ilustracija toga je prijevod knjige „Politika“ Amerikanca Hejvuda koji je bio udžbenik za srbijanske studente! U toj se knjizi tvrdilo (tvrdi) da su Srbi genocidan narod i da staju uz bok nacizmu, Hitleru i Musoliniju. I dan-danas se ta knjiga koristi kao pomoćna udžbenička literatura!

Potom, preko niza ucjena, Srbi su sve svoje heroje poslali u Hag dok se oni koji su bombama uništavali Srbiju slobodno šeću po toj zemlji. U samodemonizaciji Srba posebno učestvuju „nevladine“ i „humanitarne“ organizacije čije bi antisrpsko djelovanje u svakoj normalnoj zemlji bilo okarakterizirano kao huškačko, antinarodno i antidržavno i kao takvo sankcionirano. Kruna mentalnog genocida nad Srbima bilo je priznanje srbijanske Narodne skupštine da je u Srebrenici 1995. godine počinjen genocid nad muslimanima.

Kalvarija Srba se nastavlja

Ljeta gospodnjeg 2002. godine, negdje u lipnju, autor ovih redaka dao je intervju frankfurtskim «Vestima» čiji je naslov bio «Kalvarija Srba još nije počela». U intervjuu, koji se može naći na Internetu, moja je malenkost iznijela sljedeće:

Raspad Jugoslavije/Srbije je neminovan. Najprije će otići Crna Gora, zatim Kosmet, južni dio uže Srbije (Medveđa, Bujanovac, Preševo) lokalno će potpasti pod vlast Albanaca, muslimani će dominirati Sandžakom i zagorčati život Srbima, Vojvodina će dobiti visok stupanj autonomije, a unutar nje će vojvođanski Mađari početi praviti probleme. U stvari, već ih prave, pošto su se žalili Međunarodnom sudu u Strazburu da ih Srbi progone i to mnogo strašnije nego što su to radili sa Albancima! Bit će samo pitanje vremena kada će spomenuta trusna područja, na mig «Velikog brata» tražiti otcjepljenje na osnovu Povelje UN o «pravu naroda na samoopredjeljenje».

Devet godina kasnije, moje se viđenje genocida nad Srbima, na žalost, u potpunosti ostvaruje. Sada svi zajedno prisustvujemo posljednjem činu kosmetske drame koja će se, vrlo vjerojatno, završiti izgonom preostalih Srba sa tog područja. Samo da ne bude krvi.

(Fokus, 10. 10. 2011)