Da li je "Srbocid" možda ta prava reč?

Dvadeseti vijek ostaće, između ostalog, upamćen i po masovnim stradanjima određenih naroda, koja su bila planski, sistematski i organizovano izvršena. Uobičajeno se kaže da je, hronološki posmatrano, prvo od tih stradanja bilo stradanje jermenskog naroda na području Osmanskog carstva tokom Prvog svjetskog rata. U jermenskoj istoriografiji taj pojam se označava terminom od dvije riječi: Veliki zločin (Մեծ  Եղեռն), a sadržajno se određuje kao sistematsko, teritorijalno rasprostranjeno i kontinuirano masovno ubijanje i protjerivanje jermenskog naroda na teritoriji, odnosno sa teritorije Osmanskog carstva u navedenom vremenskom periodu. U tom periodu turske vlasti pobile su između 800.000 i 1.500.000 Jermena.

Drugo veliko stradanje dogodilo se tokom Drugog svjetskog rata. Po masovnosti u stradanju ističe se stradanje Jevreja. Nacistički režim Njemačke je tokom svoje vladavine planski, organizovano i sistematski pobio Jevreje u broju koji se mjeri milionima. To stradanje Jevreji u svom jeziku označavaju jednom riječju – Šoa, koja znači nevolju, uništavanje. Za stradanje ovog naroda planetarno je mnogo poznatiji pojam koji se takođe određuje jednom riječju – Holokaust, žrtva paljenica (grč. holokauston: potpuno spaljen).

Drugi svjetski rat upamćen je i po masovnom stradanju romskog naroda, koje se mjeri stotinama hiljada pobijenih Roma. I za te zločine nacističkog režima Njemačke, odnosno masovno stradanje Roma, u jeziku tog naroda koristi se jedna riječ – Porajmos (uništenje) ili Samudaripen (masovno ubijanje).

Zgrožen svim ovim stradanjima, za njih će američki advokat poljsko-jevrejskog porijekla Rafael Lemkin 1943. godine stvoriti termin od takođe jedne riječi – Genocid, te će biti inicijator Konvencije UN o genocidu. Sadržaj tog pojma čine najteži oblici masovnih zločina (ubistva, teške povrede fizičkog i duševnog integriteta, podvrgavanje određene grupe životnim uslovima koji dovode do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja, sprečavanje rađanja unutar grupe), pri čemu se ti zločini čine u namjeri da se jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva potpuno ili djelimično uništi.

Dvadeseti vijek obilježilo je masovno stradanje ne samo pomenutih naroda, već i stradanje našeg srpskog naroda, koje zbog planskog, teritorijalno rasprostranjenog, sistematskog, masovnog i državno organizovanog načina ubijanja Srba takođe predstavlja zločin genocida

Ali, dvadeseti vijek obilježilo je masovno stradanje ne samo pomenutih naroda, već i stradanje našeg srpskog naroda, koje zbog planskog, teritorijalno rasprostranjenog, sistematskog, masovnog i državno organizovanog načina ubijanja Srba takođe predstavlja zločin genocida.

Jedna od karakteristika Prvog svjetskog rata na našim prostorima jeste fizičko uništenje srpskog naroda od strane austrougarskih vlasti, koje je poprimilo genocidne razmjere. Austrougarske vlasti su tokom tog rata, zajedno sa njihovim domaćim muslimanskim i hrvatskim pomagačima (tzv. šuckorima), planski, sistematski, teritorijalno rasprostranjeno i masovno uništavali (ubijanjem i izgladnjivanjem žena, djece, staraca) vaskoliki srpski narod ovdje u BiH, kao i u Srbiji i Crnoj Gori. Prema podacima koje iznosi Milivoje Ivanišević, tada je samo u BiH stradalo oko 400.000 stanovnika srpske nacionalnosti. Jedan u nizu dokaza za ta masovna stradanja je Dobojski logor u koji su, od 1915. do 1917. godine, austrougarske vlasti deportovale desetine hiljada Srba. Na hiljade staraca, žena i djece (prema podacima dr Vladimira Ćorovića radilo se o 45.791 licu) smješteno je zajedno u prostorije koje su prije toga bile konjušnice austrougarske vojske, u kojima, kako u svojim sjećanjima iznosi jedan od interniraca Lazar Nešović iz sela Luk kod Čajniča „nije bilo poda, već zemlja i konjsko đubre po kome je milila razna gamad.“ U takvim uslovima ljudi su obolijevali od raznih bolesti čiji uzroci su najviše bili potpuna iznemoglost od gladi, studeni, rada, premlaćivanja.     

U Drugom svjetskom ratu na teritoriji tadašnje tzv. Nezavisne države Hrvatske izvršen je zločin koji po svim svojim elementima predstavlja klasičan vid genocida   

U Drugom svjetskom ratu na teritoriji tadašnje tzv. Nezavisne države Hrvatske izvršen je zločin koji po svim svojim elementima predstavlja klasičan vid genocida. Evo samo nekoliko dokaza u prilog tome. Objašnjavajući suštinu ustaške politike u NDH, prof. dr Smilja Avramov u svojoj knjizi „Genocid u Jugoslaviji 1941 – 1945“ (str. 37), podsjeća na riječi Mladena Lorkovića, ministra spoljnih poslova NDH, napisane u njegovom dopisu diplomatskim predstavncima NDH 1942. godine, koje na najbolji način odslikavaju politiku NDH prema Srbima (kurziv u citatu je moj):

„Hrvatska država ne može postojati ako u njoj živi 1.800.000 Srba, i ako mi za leđima imademo snažnu srpsku državu, koja bi uvjek zasezala u naša područja i predstavljala vječnu opasnost za nas. Oba ta pitanja bilo bi nemoguće riješiti u normalnim vremenima, u kojima bi se moralo postupati zakonito i voditi računa o građanskim obzirima. Stoga je sreća za nas što je do uspostave NDH došlo u ovakvim vremenima, jer samo sada možemo riješiti taj problem: mi stoga nastojimo da nestane Srba iz naših zemalja i u tom pravcu je već mnogo učinjeno. Evo, ja sam se ovih dana vratio s područja Kozare; 60 kilometara dugo i gotovo isto toliko široko područje koje je bilo nastanjeno isključivo Srbima, danas je prazno zgarište... A sad prelazimo na Grmeč, i tamo će u toku građanskog rata biti riješeno najbolnije pitanje, a hrvatske zemlje očišćene...“

Dragocjeno istorijsko svjedočanstvo o genocidnoj politici, istinskom Srbocidu, koju su osmislile, planirale i sistematski provele vlasti NDH, ostavio je Viktor Novak u svojoj čuvenoj monografiji pod naslovom „Magnum crimen – Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj“. Novak u toj knjizi između ostalog kaže i sledeće:

 „U Gospiću na velikoj skupštini fanatički ustaša Mile Budak bio je već potpuno jasan i na nezaobilazan način pokazao kako ustaše misle da riješe pitanje potpunog istrebljenja Srba. On je rekao: 'Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate'. Ovako, kao što je on govorio, poticao i savjetovao, govorili su i poticali narod i drugi poglavnikovi doglavnici i ministri, za koje je inače nadbiskup Stepinac u svojoj okružnici od 28. aprila 1941. rekao da ih dobro poznaje i da ima u njih puno povjerenje, pa tako neka imaju povjerenje i svi ostali svećenici, na koje se obratio nadbiskup Stepinac“.

Prethodni citati, uz obilje drugih dokaza, pokazuju da je politika Srbocida i desrbizacije NDH vođena u tri istovremena pravca. Jedan od njih je protjerivanje velikog broja Srba, druga je njihovo pokatoličavanje i pohrvaćivanje, dok je treći pravac bio gola fizička likvidacija Srba na prostoru NDH. O suštini tog procesa Viktor Novak je u navedenoj monografiji zapisao sledeće:

Saopćuje vam se, da se grčko-istočnjaci (Srbi), koji su prešli na rimokatoličku vjeru smatraju Hrvatima, te se kao takvi imadu upisivati u službenom postupku. O prednjem obavijestiti područne urede

„Atmosfera koja je nastala uslijed sve većeg i brutalnijeg bijesnog pritiska najnemilosrdnijih ustaša – a nju su još više zatrovali govori ministara i stožernika, članci nestrpljive štampe koja je agitirala za što brže i efikasnije čišćenje – već je maja mjeseca sličila na paniku koja je zahvatila široke razmjere. Sve je obuhvatila misao da će možda ako ne imanja, a ono gole živote spasiti ako se prekrste, ako prime katolicizam. A tako su im govorili misionari, fratri, kapelani i župnici, koji su već osjetili da je sazrelo sjeme za jednu osobitu duhovnu žetvu, uz koju je već uveliko krenula ona krvava, koja nikako da izgubi na svojoj snazi. Sve je na svoj način pristupilo radikalnom čišćenju NDH. ...S time u vezi izdala je i Kancelarija nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu odredbe, koje je ona uputila svemu svećenstvu svoje i ostalih dijeceza preko nadležnih ordinarijata u NDH – objavila ih u svom 'Katoličkom listu' već 15. maja 1941. (pod br. 4104). ...Treba reći da je ovoj klerofašističkoj sprezi za masovnim pokatoličavanjem bio pred očima još i jedan naročiti cilj, o kome je tako cinički otvoreno govorio dr. Gutić, kad je rekao kako će se riješiti srpsko pitanje i kako će se pokatoličeni Srbi pretvoriti u Hrvate. Da ne bi bilo o tome sumnje, ustaše su i za to ostavile svoj komentar. U dopisu Glavnog tajništva predsjedništva vlade NDH od 13.1.1942. godine broj 818-XI-1942-2, koji je upućen Ministarstvu unutrašnjih poslova, a preko njega svim podređenim vlastima u obliku državne okružnice od 21. januara 1942. godine – tajni broj 485-I-a-1942. U tom dopisu se kaže: 'Saopćuje vam se, da se grčko-istočnjaci (Srbi), koji su prešli na rimokatoličku vjeru smatraju Hrvatima, te se kao takvi imadu upisivati u službenom postupku. O prednjem obavijestiti područne urede'. Sasvim u duhu i stilu shvaćanja da je katolicizam sinonim za hrvatstvo – kako je to utvrđeno i gotovo klerikalno kodificirano prije četiri decenija na zagrebačkom I. Svehrvatskom Euharističkom Kongresu, kad je utvrđen i klerikalni program za čitavo XX. Stoljeće.“

Paralelno sa ovim procesom tekao je u NDH i genocidni proces fizičkog uništavanja srpskog naroda. On je bio planski, državno organizovan i sistematičan, jer se odvijao ne samo na području koje se danas zove Republikom Hrvatskom, već i na prostoru današnje BiH. Već je pokazano kako je ministar spoljnih poslova NDH Mladen Lorković i sam potvrdio zločine NDH nad Srbima Kozare i Grmeča. Na isti način je NDH postupala prema Srbima i u ostalim dijelovima današnje BiH. Od brojnih primjera izdvojiću samo tri, koja dovoljno svjedoče o sistematičnosti i teritorijalnoj rasprostranjenosti Srbocida. U ljeto 1941. godine ustaše su pobile više od 1.600 Srba Livanjskog polja, čime su zatrta brojna srpska sela. U ljeto 1941. godine ustaše su izvršile zločin u Garavicama, u neposrednoj blizini Bihaća. Radi se o masovnom pokolju srpskog civilnog stanovništva, u kojem su ustaše pobile više od 12.000 ljudi tog kraja, gotovo isključivo Srba i u manjem broju Jevreja. Poslije tog zločina izmijenjena je demografska slika područja Bihaća, u kojem su Srbi do tada predstavljali većinu. Sredinom marta 1942. godine ustaše su pod komandom zločinca Jure Francetića tjerali Srbe od Olova, Sarajeva, Kladnja, Han Pijeska i Sokoca. Preplašeni Srbi bježe prema Drini, kako bi preko nje prešli u Srbiju. Nažalost, brojnima od njih to nije uspjelo, pa je samo u ovom ustaškom grotlu zvjerski pobijeno i bačeno u Drinu 6.000 Srba. Ostalo je zabilježeno da se u ovom broju nalazi i 320 srpskih djevojaka koje su, znajući šta ih čeka ako dopadnu u ruke ustaša, jednog od tih strašnih dana sa stijene zajednički skočile u Drinu i tako skončale svoje živote.

Kada je riječ o genocidu nad Srbima na prostoru današnje Hrvatske, njega karakteriše osnivanje i funkcionisanje velikog broja koncentarcionih logora. U tim fabrikama smrti masovno su, rasprostranjeno, sistematično i državno organizovano zvjerski ubijani pripadnici srpskog naroda

Kada je riječ o genocidu nad Srbima na prostoru današnje Hrvatske, njega karakteriše osnivanje i funkcionisanje velikog broja koncentarcionih logora. U tim fabrikama smrti masovno su, rasprostranjeno, sistematično i državno organizovano zvjerski ubijani pripadnici srpskog naroda. Prvi od 19 takvih logora osnovan je juna 1941. godine u Jadovnom kod Gospića, a zatim su stvoreni logori Jasenovac, Stara Gradiška, Stupačinovo, Pag, Đakovo, Gospić, Caprag, Lepoglava i drugi. Po broju žrtava svakako je najpoznatiji koncentracioni logor Jasenovac u kojem je, prema izvještaju Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (izvještaj od 15.11.1945. godine), ubijeno 500.000 do 600.000 ljudi. Naravno, najveći broj ubijenih bili su Srbi.

U prethodnim redovima iznio sam samo djeliće od obilja dokaza iz ogromnog mozaika zločina genocida izvršenog nad srpskim narodom ne samo u Drugom svjetskom ratu, kako se kod nas najčešće govori, već i istog takvog zločina koji je učinjen nad Srbima u Prvom svjetskom ratu. Učinio sam to da bih iznio lični stav kako se ti zločini trebaju pojmovno odrediti te taj pojam treba da dobije i odgovarajući termin. Jer, mi svoje stradanje ni do danas nismo imenovali, iako je neophodno da to učinimo. Taj nedostatak ne može se nadoknaditi predugim, gotovo rečeničnim oblicima kojima se ovaj zločin naziva, poput onog u kojem se kaže da je to „Genocid nad Srbima u NDH (1941 – 1945)“. On je očigledno predug i zbog toga nepodesan za pamćenje i upotrebu ne samo u srpskom jeziku nego i u engleskom jeziku kao dominantom svjetskom jeziku. Umjesto takvih konstrukcija, najpodesnije je da to bude jedna riječ, koja se lako pamti i još lakše izgovara ne samo na srpskom nego i na engleskom jeziku. Po meni, to bi bila riječ kojom završavam ovaj tekst.

Po meni, iako to nije moja ideja jer ju je prije više godina iznio gospodin Vladimir Umeljić, ta riječ bi trebala biti Srbocid. Jer, takav sadržaj bi jasno određivao koji zločin je izvršen, nad kojim narodom je izvršen, kao i ko, gdje, kada i na koji način je sve to učinio

Prije nego što je navedem, istaknuću kako nas i iskustvo drugih naroda stradalnika o kojima sam govorio na početku ovog teksta (u vidu jedne, odnosno maksimalno dvije riječi kojima nazivaju genocid izvršen nad njima) uči da i genocid koji je izvršen nad srpskim narodom treba dobiti pregnantan termin. Time hoću reći kako nije dovoljno da genocid nad srpskim narodom samo pojmovno odredimo, u formi definicije prema kojoj se radi o planskom, sistematskom, teritorijalno rasprostranjenom i državno organizovanom uništavanju Srba, koje je izvršila Austrougarska tokom Prvog svjetskog rata, a NDH tokom Drugog svjetskog rata, već tako definisani pojam treba da ima što pregnantniji termin, koji će svojom punoćom i plodnošću kazivati sve o navedenom zatiranju Srba. Po meni, iako to nije moja ideja jer ju je prije više godina iznio gospodin Vladimir Umeljić, ta riječ bi trebala biti Srbocid. Jer, takav sadržaj bi jasno određivao koji zločin je izvršen, nad kojim narodom je izvršen, kao i ko, gdje, kada i na koji način je sve to učinio.