Polemika Nenada Kecmanovića i Stjepana Mesića o BiH, Hrvatskoj i Dejtonskom sporazumu

Stjepan Mesić: Entitetska podjela ne može biti budućnost BiH

Od sklapanja sporazuma u Dejtonu prošla su puna dva desetljeća. Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje: što i kako dalje? Jer, da se dalje mora, da se drugačije mora, to je nesporno.

Pođimo od dvije nepobitne činjenice. Prvo, današnja Bosna i Hercegovina svoje postojanje duguje Dejtonskom sporazumu koji je zaustavio rat. Drugo, jednako tako važno, zaustavljajući rat Dejton nije položio temelje za funkcionalnu državu, pa zbog toga Bosna i Hercegovina ni danas ne funkcionira kao što bi uređena država trebala. O tome, mislim, spora nema, niti može biti. A ako se u tome slažemo, složit ćemo se i u tome da na tzv. Dejtonskoj strukturi treba nešto mijenjati. Drugim riječima, Dejton treba nadograditi, nadići, mijenjati.

Ono što kolokvijalno nazivamo Dejtonskim sporazumom zapravo je set dokumenata - od okvirnoga sporazuma, čiji su supotpisnici tadašnja Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i - također tadašnja - Savezna Republika Jugoslavija, preko pisama što su ih predstavnici Beograda, Sarajeva, odnosno Zagreba upućivali predstavnicima Ujedinjenih naroda, pojedinih velikih sila, Atlantskoga pakta, Organizacije za sigurnost i suradnju u Evropi, potom sporazuma što su ih potpisivali Bosna i Hercegovina i njezina dva entiteta, pa do Ustava države koja od tada u imenu nema više "republika" nego se zove samo Bosna i Hercegovina.

Nikada ne smije biti zaboravljeno da su sve tri supotpisnice preuzele obvezu da - svaka u odnosu na druge dvije - u potpunosti poštuju njihov suverenitet, te da se suzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile, kao i od svakog drugoga načina ugrožavanja teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti Bosne i Hercegovine. Dejton je, treba još jednom ponoviti, zaustavio rat i definitivno instalirao Bosnu i Hercegovinu na međunarodnoj sceni, obvezavši njezine neposredne susjede koji su tada - objektivno govoreći - bili i najveća prijetnja njezinoj opstojnosti - da je prihvate. Ipak, a i to vrijedi reći i ponoviti, jer mnogi to ne znaju a mnogi zaboravljaju, da je Dejton i ustupak agresoru i prihvaćanje rezultata rata, uključujući genocid i etničko čišćenje. Tvrde konstatacije - znam, ali istinite, ma koliko da ih neki ne žele vidjeti, ni priznati. Dejtonom je osim toga uspostavljena podjela BiH na dva entiteta, što je suprotno samome biću Bosne i Hercegovine i bez ikakvog utemeljenja u njezinoj povijesti i tradiciji.

Osnove za ponašanje entiteta kao država u državi, što više vrijedi za jedan entitet, nego za drugi, postavljene su također Dejtonskim sporazumom. Upravo zato već je dan nakon potpisivanja trebalo početi razmišljati o njihovome nadograđivanju, uključujući mijenjanje svega što je u sebi nosilo klicu budućih sporova, ali i osporavanja same države Bosne i Hercegovine. Danas sve tri strane, mada u različitom obujmu, pothranjuju težnje za dokidanjem Bosne i Hercegovine kao jedne, jedinstvene - što ne znači unitarne - države. Bez želje i namjere da procjenjujem stupanj odgovornosti bilo srpske, bilo hrvatske, bilo bošnjačke strane, moram ipak reći kako sve ono što vuče prema "ujedinjavanju muslimana u BiH i šire", baš kao i ideje o trećem, hrvatskom entitetu, a pogotovo koncept referenduma koji bi u osnovi vodio prema osamostaljenju Republike Srpske, da sve to ruši zajedničku državu. A u isto vrijeme nemoguće je ne primijetiti odsutnost osjećanja državotvornosti, kao i premalo poklanjanje pozornosti promicanju nacionalnih vrijednosti, pogotovo uključujući zajedničke institucije, mislim naravno one Bosne i Hercegovine.

Dejton jasno kaže da ljudska prava i osnovne slobode u BiH uživaju pojedinci, dakle: građani. U skladu s time trebalo bi poštivati i volju građana - birača koji na izborima daju svoje povjerenje onoj stranci čiji im se program učini prihvatljivim, a ne onoj koja ima nacionalni predznak njihove nacije. Izbori u Bosni i Hercegovini do sada su sličili na popis stanovništva po nacionalnoj osnovi. Vrijeme je da se s time prekine. Vrijeme je da se Bosna i Hercegovina uspostavi i institucionalizira kao građanska država u kojoj se građani neće dijeliti na Srbe, Bošnjake, Hrvate i "ostale", uz zabrinjavajuću nejednakost u pravima između pripadnika triju konstitutivnih naroda i "ostalih". Vrijeme je da Bosna i Hercegovina postane u punom i pravom smislu riječi država svih svojih građana u kojoj će biti ravnopravni - u svakome trenutku i na svakome djeliću njezinoga područja - kako građani pojedinci, tako i konstitutivni narodi. Da bih bio do kraja jasan: plediram za to da element građanskoga ima prednost pred elementom nacionalnoga.

Puna dva desetljeća Bosna i Hercegovina preživljavala je u dobroj mjeri zahvaljujući prisutnosti međunarodne zajednice i njezinog visokog predstavnika. Upravo zato smatram da taj visoki predstavnik mora opstati i ostati s punim ovlastima, tako dugo dok Bosna i Hercegovina ne postane funkcionirajuća država. Međunarodna zajednica niti može, niti smije pobjeći od svoje odgovornosti.

Svijest o  toj odgovornosti pokazat će kada prihvati činjenicu da Dejton nije vječan i nepromjenjiv. Dejton je izraz trenutka i potreba i mogućnosti toga trenutka. I ništa više od toga. Naglašavam još jednom: entitetska podjela protivna je samome biću BiH i ona ne može biti budućnost ove zemlje! Da budem do kraja jasan: treba početi razmišljati o modelu teritorijalne podjele na administrativnoj, a ne na nacionalnoj osnovi, ali i o tome - ponavljam - da temelj odnosa u Bosni i Hercegovini bude ravnopravnost njezinih građana bez obzira na to koje su nacije ili vjere. Dakle: građansko društvo je izlaz iz krize i jedini put prema doista suverenoj i neovisnoj Bosni i Hercegovini. Da bi se to ostvarilo, potrebno je prije svega ubrzati povratak izbjeglih i prognanih, a i to je propisano Dejtonom. Sastav stanovništva mora se, što je više moguće (potpuno - nije realno), približiti onome od prije početka rata. Valja promijeniti izborni sustav, tako da on bude zasnovan na načelu: jedan čovjek - jedan glas, a bilo bi dobro da se međustranačkim dogovorom postigne sporazum o primjeni tzv. nacionalnog ključa u vrhu države.

Sve ono što bilo koji narod getoizira, što ga zatvara samo u njegove uske granice, treba odlučno odbaciti. Mislim pri tome i na medije, i na obrazovanje. A ono što je najpotrebnije, to je jačati svijest o zajedništvu. BiH si ne može, baš kao ni Hrvatska, priuštiti luksuz podjela koje je slabe. Najprije treba ostvariti unutarnje jedinstvo, ne nacionalnu homogenizaciju, nego jedinstvo građana, a onda ići korak dalje i uspostavljati ravnopravnu suradnju sa susjedima i zemljama regije. Nužan je preduvjet za sve to odmicanje od Dejtona. On je svoje odslužio. Što prije to shvate i u međunarodnoj zajednici, to bolje - za njih, za regiju i - prije svega - za Bosnu i Hercegovinu!

Autor je bio predsednik Hrvatske od 2000. do 2010.

(Nezavisne novine)

Nenad Kecmanović: Mesićevo bosnoljublje

„Mnogi ne znaju, a mnogi zaboravljaju da je Dejton, pored uspostavljanja mira, i ustupak agresoru i prihvatanje rezultata rata, uključujući genocid i etničko čišćenje” – napisao je Stipe Mesić, ekspredsednik Hrvatske, u kolumni objavljenoj prošle nedelje u banjalučkim „Nezavisnim novinama”. Šta na to reći?

Pre svega, ako su Klinton, Širak, Mejdžor, Černomirdin, Gonzales i dr. u Dejtonu svojim potpisima zaista međunarodno legalizovali „agresiju, genocid i etničko čišćenje”, kako tvrdi Stipe Mesić, onda bi ih kao „učesnike u zajedničkom zločinačkom poduhvatu” trebalo što pre poslati u Hag, dok tribunal još nije zatvoren.

Zatim, Mesić previđa da u građanskom ratu ne postoji agresor, jer je reč o sukobu domicilnog stanovništva na zajedničkoj teritoriji, pa ni uspostavljanje mira ne može biti ustupak agresoru. Naprotiv, rečima tvoraca i potpisnika Dejtona, uključujući i Mesićevog lidera Tuđmana, mirovni sporazum predstavlja uravnoteženu raspodelu dobitaka i gubitaka sve tri strane.

Napokon, i Mesić ponavlja novu američku mantru da je „Dejton doneo mir, ali ne i političko rešenje za BiH”. Obrnuto: mir u BiH je i uspostavljen upravo zahvaljujući političkom rešenju: trostranom prihvatanju Aneksa 4, ili ustavnog poretka za BiH. Ali, nije to sve u Mesićevoj kolumni...

„Danas sve tri strane, mada u različitom obimu, pothranjuju težnje za dokidanjem BiH, kao jedne, jedinstvene države (...) Sve ono što vuče ujedinjenju muslimana u BiH i šire, baš kao i ideje o trećem hrvatskom entitetu, a pogotovo koncept referenduma koji bi u osnovi vodio prema osamostaljenju RS, ruši zajedničku državu.”

Ako, kao što i sam konstatuje, sva tri konstitutivna naroda iz različitih motiva podrivaju zajedničku državu i ni kod jednog ne postoji osećanje državotvornosti, koji bi onda bio razlog da država BiH uopšte opstane? Mesić najpre objašnjava zašto...

„Trebalo bi poštovati i volju građana – birača koji na izborima daju poverenje onoj stranci čiji program im se čini prihvatljivim, a ne onoj koja ima nacionalni predznak. Izbori u BiH do sada su sličili na popis stanovništva po nacionalnoj osnovi. Vreme je da se s tim prekine.”

Niko u BiH ne uskraćuje pravo biračima da glasaju za bilo koju stranku, ali se njima očigledno čini najprihvatljiviji program stranaka s nacionalnim predznakom. Druga je stvar što sve one ili brane Srpsku ili traže Herceg-Bosnu ili hoće unitarnu BiH. Mesić hoće da se to prekine, da promeni narode i zameni ih anacionalnim građanima. A pošto je broj takvih mali i u padu, on ima i drugo, „demokratsko” rešenje:

„BiH već dve decenije preživljava zahvaljujući prisutnosti međunarodne zajednice i njenog visokog predstavnika. Zato smatram da visoki predstavnik mora ostati sa punim ovlašćenjima sve dok BiH ne postane funkcionišuća država.”

Mandat visokog predstavnika, prema Dejtonu, istekao je još pre deset godina i ako ni deset godina kasnije taj protektor otimanjem entitetskih nadležnosti, nametanjem zakona i sl. ne uspeva da od BiH napravi funkcionalnu državu, onda ponovo dolazimo do istog pitanja: zašto bi se ta država, silom diktatorskih bonskih ovlašćenja, održavala još dve ili više decenija?

Ni poslednje Mesićevo rešenje nije manje zanimljivo:

„Sastav stanovništva mora se što je više moguće približiti onome od pre početka rata. Valja promeniti izborni sistem tako da bude zasnovan na načelu jedan čovek – jedan glas, a bilo bi dobro da se međustranačkim dogovorom primeni tzv. nacionalni ključ u vrhu države. (...) A ono što je najpotrebnije, treba jačati svest o jačanju zajedništva.”

Za razliku od Hrvatske, gde Srbi teško dolaze do svoje imovine, u BiH su manje-više sve izbeglice povratile, prodale ili zamenile nekretnine, pa se i ne vraćaju. Što se tiče nacionalnog ključa, to smo već negativno testirali sa Brankom Mikulićem i Hamdijom Pozdercem. A i svest o zajedništvu razvijali smo 45 socijalističkih godina, pa smo ’92. požnjeli plodove. Najzad, da li je Mesić svestan da bi primena sistema jedan čovek – jedan glas u BiH značila dominaciju najbrojnijeg bošnjačkog naroda, a njegove sunarodnike u Hercegovini stavilo u – kako oni kažu – status „dvostruke manjine” (i u Federaciji i u BiH)? Naravno da je tako.

Ali konstanta Mesićevog političkog delovanja i jeste bosnoljubno podilaženje muslimanima / Bošnjacima, kao „hrvatskom cvijeću” i njihovo okretanje protiv Srba. Skriveni motiv tog probosanstva predstavlja stara strateška teza da je Hrvatskoj neophodna BiH kao tampon-zona, jer bi njena razgradnja večito opasnu Srbiju, ujedinjenu sa Srpskom, dovela nadomak Zagreba. Mesić je svojevremeno čak zapretio da bi u slučaju osamostaljenja, hrvatska vojska presekla srpsku kod Brčkog. Zato je kao predsednik Hrvatske često dolazio u Sarajevo i sa lokalnim zvezdama estrade i sporta šetao po Baščaršiji. Međutim, odnosi u BiH su, na njegovu žalost, krenuli u suprotnom smeru: kod Izetbegovićevih cveta islamski radikalizam, Čović ne odustaje od trećeg entiteta, a Dodik od referenduma, i to uz podršku Rusije.

Naravno, kome bi bila važna konfuzna i kontradiktorna kolumna odavno umirovljenog Stipe da se Vašington ne odriče Dejtona, kao do juče „svog najvećeg spoljnopolitičkog uspeha u Evropi posle Drugog svetskog rata”.

Autor je profesor univerziteta

Stjepan Mesić: Zašto mi se podmeće „hrvatsko cvijeće”

Povodom teksta „Mesićevo bosnoljublje”, od 14. avgusta

U dugoj političkoj karijeri naučio sam podnositi napade i udarce, osobito onda kada bih govorio stvari koje se nekima nisu sviđale. Ono što nikada nisam naučio podnositi, to je neistina. I to je jedini razlog zbog kojega uopšte odgovaram na pamflet profesora Nenada Kecmanovića objavljen pod naslovom „Mesićevo bosnoljublje“. Ključna je teza toga pamfleta, naime, kako ja sada ponavljam, vredi još jednom naglasiti: ponavljam „američku mantru da je Dejton doneo mir, ali ne i političko rešenje za BiH“. Istina je upravo suprotno: ja već godinama, još od vremena kada sam bio predsednik Republike Hrvatske, uporno tvrdim kako je osnovni nedostatak Dejtona to, što je doneo mir, ali nije osigurao funkcionirajuću državu Bosnu i Hercegovinu. Govorio sam to u vreme kada niko u svetu, uključujući Sjedinjene Države, nije hteo ni čuti za tako nešto. Dakle, ako neko sada nekoga ponavlja, ili preuzima njegovu mantru, da se poslužim Kecmanovićevim izrazom, onda Vašington ponavlja mene. Dokaz za to je lako naći. Na internetu su dostupna sva moja istupanja u razdoblju između 2000. i 2010 (kao i ona kasnija), kako u Hrvatskoj, tako i u svetu.

Prozirna je i jeftina Kecmanovićeva priča o mojem podilaženju muslimanima u BiH kao „hrvatskome cvijeću“, ne bih li ih „okrenuo protiv Srba“. Svako ko ima uvid u genezu odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine zna, odnosno ako pretenduje da piše ozbiljne tekstove morao bi znati, kada sam i zašto napustio sve državne funkcije u Hrvatskoj i prešao u opoziciju, baš kao što bi trebao znati i to da godinama čvrsto i bez i najmanjeg kolebanja zastupam antifašizam i tražim njegovo reafirmisanje. Podmetati mi priču o muslimanima kao o „hrvatskom cvijeću“ pokazatelj je želje autora da me stavi u kontekst ustaštva, odnosno naci-fašizma, a što je druga krupna neistina. Uz to, legitimiše i autora na način što ga je nemoguće pogrešno protumačiti.

Sve ostalo, uključujući i nebuloze poput one o mojim „čestim šetnjama Baščaršijom s lokalnim zvezdama estrade i sporta“, ne zaslužuje nikakav komentar. A koga zaista zanimaju moji izvorni stavovi o BiH, neka potraži na veb-stranici Ureda bivšeg predsednika RH moje izlaganje prošle godine u Mostaru, kao i već spomenuta ranija istupanja, uključujući i ono u najvišem predstavničkom telu Bosne i Hercegovine.

Nenad Kecmanović: Poletni insajder Mesić

Povodom teksta „Zašto mi se podmeće ’hrvatsko cvijeće’”, od 18. avgusta

Najpre o tezi koju Mesić ocenjuje ključnom u mojoj kolumni „Mesićevo bosnoljublje“. Dok američki tvorci Međunarodnog mirovnog sporazuma za BiH iz decembra ’95. danas tvrde da je „Dejton doneo mir, ali ne i političko rešenje za Bosnu“, ja tvrdim da je bilo obrnuto: „mir je i uspostavljen zahvaljujući političkom rešenju koje su potpisale sve tri ratujuće strane“. Rat ne bi ni započeo da Izetbegović nije povukao potpis sa Kutiljerovog plana, a bio bi ranije završen da bar jedna od strana nije odbila mirovne planove Vensa, Ovena, Stoltenberga i dr., bilo zbog procenta dodeljene teritorije, bilo zbog podele nadležnosti između autonomija i zajedničkih organa.

Po (ne samo) mom mišljenju, problemi poratnog lošeg funkcionisanja BiH pojavili su se zato što su SAD, posredstvom lojalnog visokog predstavnika sa diktatorskim bonskim ovlašćenjima, počele da menjaju Dejton i zato je rešenje u povratku na izvorni Dejton. Po (ne samo) Mesiću, rešenje je u nastavljanju sa već dokazano neproduktivnom centralizacijom BiH, uz oslonac na nepostojeće anacionalne građane.

Očekivao sam da će Mesić bar pokušati da odbrani pristup koji osporavaju i Srbi i Hrvati na više od pola BiH, kad ono, njemu jedino smeta što sam mu osporio originalnost. Veli da ne ponavlja on američku mantru nego SAD njegovu. Naravno, kad se tako udruže supersila i superpamet, argumenti i nisu važni.

Mesić je revoltiran što sam nekim nezgodnim aluzijama doveo u pitanje njegov „dugogodišnji i nepokolebljivi antifašizam“. Ali, koliko se, ne samo ja, sećam, Mesić je, kao insajder sa mnogo poleta radio na destrukciji SFRJ, koja je nastala borbom srpskog, ali i njegovog i drugih naroda protiv nemačkog fašističkog okupatora, a onda se time hvalio pred Hrvatskim saborom. Zatim, učestvovao je u izbacivanju konstitutivnog srpskog naroda iz Ustava Hrvatske, i to kao predsednik najvišeg zakonodavnog tela. Najzad, kao predsednik Hrvatske, nije obezbedio da se masovno proteranim Srbima omogući, ako ne povratak, ono barem vraćanje imovine. Ako su to dokazi antifašizma, onda je i Mesić zaista uzoran antifašista.

Na kraju, Mesić skreće pažnju čitalaca na puku konstataciju da je u više navrata uz pratnju fotoreportera zaista „šetao po Baščaršiji sa estradnim i sportskim zvezdama“, a preskače činjenicu, koju sam u istoj rečenici naveo, da tokom predsedničkog mandata nije ni zavirio kod sunarodnika u „Herceg-Bosnu“. Bilo bi još važnije da se polemički osvrnuo na moje navode da je ’91. prizivao proširenje fronta iz Hrvatske na BiH kako bi Muslimane uključio u rat protiv JNA i oslabio pritisak u Slavoniji. Kao i da je pretio da će, u slučaju osamostaljenja, hrvatska vojska preseći Srpsku kod Brčkog. Možda to i nije bosnoljubno podilaženje Bošnjacima i okretanje protiv Srba, ali meni se tako učinilo.

O Mesićevim banalnim kvalifikacijama „prozirno“, „jeftino“, „nebulozno“ i sl., ne bih ništa rekao, osim da ne priliče bivšem predsedniku države.

(Politika)