Mitropolija crnogorsko-primorska: Uvidom u dokument o popisu Državne imovine Kraljevine Crne Gore do 1918, jasno se vidi da ni jedna pravoslavna, ni rimokatolička crkva, ni džamija nisu bile imovina države

Uvidom u arhivski dokument o popisu Državne imovine do 1918. godine jasno se vidi da nijedna pravoslavna, ni rimokatolička crkva, ni džamija nisu bile imovina države Crne Gore, poručili su iz Mitropolije crnogorsko-primorske.

Saopštenje prenosimo u celosti:

POŠTUJMO ZAVJEŠTANjA DUHOVNIH I NARODNIH VELIKANA

Cetinje, 23. jun 2019.

Atakujući bezobzirno na hramove i imovinu Cetinjske Mitropolije najnovijim Predlogom Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica državni centri moći u Crnoj Gori služe se krivotvorenjem istorijskih činjenica. Državni zvaničnici u Podgorici istupaju sa netačnom i neobjektivnom tezom da je imovina Cetinjske Mitropolije i njenih hramova prije 1918. godine navodno bila svojina države Crne Gore. Ovo iskonstruisano stanovište formulisano za potrebe dnevne politike nema uporište u istorijskim činjenicama i sačuvanim arhivskim aktima. Činjenice upravo govore suprotno. Već u srednjovjekovnoj Zeti, gospodari koji su bili izdanci narodnih dinastija Vojislavljevića, Nemanjića, Balšića i Crnojevića, ustupali su vladarskim poveljama brojne i bogate zemljišne posjede manastirima i crkvama. Darovani posjedi postajali su vlasništvo hramova, odnosno Crkve, a ne države ili dvora. Primjera, radi, poveljom od 4. januara 1485. g. gospodar Zete Ivan Crnojević darovao je cetinjskom manastiru dvije trećine Cetinjskog polja, ali i zemljišne posjede u Dobrskom selu i Ceklinu i solane u Grblju. Nakon osnivačke povelje Cetinjskom manastiru, gospodar Ivan Crnojević je donio i Zakon (Sud carski i patrijaršijski) 1485. godine, kojim se zaštićuju manastirska imanja. Pri svršetku iste povelje Ivan Crnojević iskazuje anatemu na svakoga ko bi se usudio da Cetinjskom manastiru prisvoji makar i dio zemljišne svojine koju mu je on svojevoljno namijenio. Poruka Ivanove anateme namijenjena budućim pokoljenjima doslovno glasi; ,,Ako koga nauči sijač zloće i naš protivnik đavo nešto oduzeti ili poreći od onoga što smo napisali, neka takvi bude proklet od snažne desnice Vladike Velikoga našega Tvorca neba i zemlje i sile časnog i životvornog Krsta i od 12 vrhovnih Apostola i od 70 ostalih, od 318 nikejskih svetih otaca i od svijeh koji su od vjekova Bogu ugodili i da je takav podoban Judi izdajniku i onima što vikahu uzmi, uzmi i raspni, krv njegova na nas i na djecu našu i Prečista Mati Božja suparnica da mu bude na strašnom nelicemjernom sudu!“

Formulišući vladarsku kletvu koju je namijenio budućim uzurpatorima manastirske svojine, gospodar Zete je faktički štitio zemljišnu svojinu cetinjskog manastira koju mu je upravo on zavještao osnivačkom poveljom. Vrijeme u kome se gospodar Ivan odlučno i beskompromisno borio za opstanak slobodne Zete bilo je burno i surovo. Ipak, u narodu je bio razvijen strah od Božijeg suda, u slučaju kakvog moralnog prestupa prema Crkvi. Upravo na takav osjećaj savjesti u narodnoj svijesti Ivan je računao kao djelotvorni mehanizam koji će pojedinca blagovremeno udaljavati od grijeha uzurpacije crkvene imovine. Ali vremena se mijenjaju i ljudi u njima. U razdoblju militantnog bezvjerja strah od Božijeg suda gotovo je iščezao u narodu na ovim terenima. Za kolektivno stanje duha i za moralnu budućnost naroda to nije ispravno ishodište i neminovno vodi pravnoj i moralnoj anarhiji društvene zajednice.

Temelj zemljišnoj svojini i imovinskim pravima ostroškog manastira položio je Sv. Vasilije Ostroški lično. Rođen 1610. g. u selu Mrkonjići u Popovom polju kod Trebinja – Srbin iz Hercegovine, Sv. Vasilije Ostroški se kao mitropolit zahumski odstupajući ispred zuluma Turaka, 60-tih godina 17. vijeka skrasio u zabitoj pećini na padinama ostroških greda i sa grupom monaha sazidao Gornji ostroški manastir posvećen Časnom Krstu. Da bi obezbijedio novosazidanom manastiru materijalni osnov za opstanak i duhovnu misiju, Sv. Vasilije je otkupio određene zemljišne parcele u podoostroškim selima. U Zavještajnom pismu iz 1666. godine koje se i danas čuva u riznici ostroškog manastira, Sv. Vasilije poimenično imenuje topografske nazive lokacija koje je u minulom vremenu otkupio za obrazovanje i uvećanje zemljišne svojine ostroškog manastira. U završnom segmentu Zavještajnog pisma ostroški svetitelj doslovno kaže: „I tko bi se pokusio da neščo otnimi od m0nastira, otnimio Gospod Bog takovomu razoritelju njegov dom, kuću i stoku sa sinovi i vase njegovo imenije, da mu Gospod Bog porazi i rasipa vanezapu va veki, amin. Da ga trag i ožak pogibne va veki, amin.“ (I ko bi pokušao nešto da otme od manastira, oteo Gospod Bog takvom razoritelju njegov dom, kuću i stoku sa sinovima i sav imetak da mu Gospod Bog zatre i raspe odjednom u vijekove, Amin! Da njegov dom nastrada u vijekove, Amin!)

Izrečenom anatemom Sv. otac u stvari štiti zemljišnu imovinu ostroškog manastira koju mu je lično obezbijedio i jasno i nedvosmisleno opominje seljane podostroških sela da se ne bi usudili da nasilno i protivpravno prisvajaju posjede manastira. U protivnom, suočiće se sa dejstvom kletve koju na uzurpatore ostavlja. A suočiti se sa kletvom Sv. Vasilija nije nimalo razumno.

Integritet i nepovredivost crkvene svojine pravoslavnih manastira štitile su često i turske vlasti rukovođene odredbama šerijatskog prava. U Cetinjskom ljetopisu, dragocjenom istorijskom izvoru, koji se čuva u riznici Cetinjskog manastira, opisuje se slučaj koja osnažava naše stanovište. Stanovnici zaseoka Humci u Cetinjskom polju već su generacijama obitavali na zemljišnom posjedu Cetinjskog manastira. Manastiru su plaćali zakupninu za korišćenje crkvene svojine. U prvoj polovini 17. vijeka Humci su prisvojili manastirsku zemlju i prestali su da plaćaju zakupninu manastiru. Cetinjski mitropolit Mardarije Kornećanin obratio se 1638. godine turskim upravnim vlastima za pomoć. Na Cetinje je došao odred Turaka i fizičkom prinudom primorao Humce da isplate zaostala dugovanja cetinjskom manastiru i da se potčine upravi Cetinjske Mitropolije. Upravo s tim u vezi, u Cetinjskom ljetopisu se pored ostaloga kaže: ,,Tada pašini čauši po pravdi Humce pohvataše i svezaše čvrsto i ljuto bez milosti toljagama tukoše. Oni umilno plakahu i žalosno vapijahu da ih pomiluju, radi milosti Božje. Tada se umiljavahu i moljahu čauše da prestanu sa ljutnjom i da ih više ne biju, da ih odriješe. Međutim, čauši najprije Humce veoma globiše, zatim pustiše. Oni nas poslije toga počeše kumiti i moliti da ih ne vode k paši i plačući cjelivahu nam ruke i grljahu noge, da odredimo kmetove i da plate štetu koju su manastiru učinjeli.“

I glavari Crne Gore „po ukazu“ Šćepana Maloga izdaju 1768. godine ispravu, kojom se vladici Savi i manastirskoj bratiji garantuje bezbjednost manastirske imovine i ovo pismo potvrđuju ,,mohurom (pečatom) sve Černe Gore“. U njemu se pored ostaloga kaže:

,,I ako se nađe koji hristijanin da ukrade ikakvoga imjenija cerkovnoga, da plati cerkvi sedmericeju, a globe zemlji dvadeset cekinah. I ako se crkva požali nama glavarima da im koji nasramoticom hara žita i livade, ili čini koju drugu nasramoticu, ili zloslovi sveštenika, da plati globu zemensku i da bude kastigan.“

Na praznik Blagovijesti, 25. marta 1868.g. održana je Narodna skupština glavara u Cetinjskom manastiru, pod predsjedništvom knjaza Nikole, i tada je prvi put izvršena podjela imovine u Crnoj Gori na: crkvenu, državnu i porodičnu imovinu vladalačke porodice Petrović Njegoš. Tada je odlučeno što pripada Manastiru, što je vlasništvo države i što će pripadati knjazu Nikoli I Petroviću Njegošu kao vladaru. Tim povodom u Crnogorskom godišnjaku ”Orlić“ za 1896. godinu piše da je Narodna skupština odredila da Manastiru na Cetinju pripadaju „sve zemlje, gore i vaskolik meteh, kud krisovulja Ivanbegova piše…“ U državnu imovinu je, pored zemljišnih dobara i malobrojnih javnih objekata, tada prešlo istorijsko oružje iz riznice kao i vojni arhiv.

O vjekovnom trajanju i poštovanju Osnivačke povelje govori nam i dokument nastao 410 godina od njenog donošenja. Poput srednjovjekovnih vladara iz dinastija Nemanjića i Crnojevića, kada je sin nasljednik poštujući očevo djelo na hrisovulji stavljao svoj potpis, tako je i knjaz i gospodar Nikola I Petrović Njegoš na sličan način potvrdio i osnažio hrisovulju gospodara Ivana Crnojevića, donoseći Ukaz o pravu svojine nad zemljištem Cetinjskog manastira 17. juna 1895. god. u kojem piše sljedeće:

,,Naš slavne uspomene prethodnik, Zetski Gospodar Ivan Crnojević, osnovavši na Cetinju manastir kao stolicu Zetskih Mitropolita, obdario ga je raznim dobrima, među kojima se nalazi i veliki dio cetinjskog polja. Kroz zla vremena, što su prelećela iznad srpskog naroda, uništivši mu i trag državnog života, ova zadužbina Ivana Crnojevića, posljednjeg nezavisnog srpskog Vladaoca, tako obilato obdarena, bila je u stanju da sačuva u neprekidnosti Državnu misao, koju je u onoj olujini taj mudri srpski Vladaoc sklonio pod Orlov Krš; i sem toga, da sačuva do naših dana jedinu episkopsku stolicu od onih, što je Sv. Sava podigao u srpskoj državi…

Ovijem najsvečanije potvrđujemo manastiru pravo svojine zemljišta, na kom se cetinjska varoš, Naša Prestonica, podiže, te dajemo svakome na znanje, da ovo zemljište ostaje za sva iduća vremena u isključivoj svojini Cetinjskog manastira sveto i neprikosnoveno.

Sveta Cetinjska Mitropolija bdiće nad ovim manastirskim pravom, Gospodarom Ivanom Crnojevićem darovanim i ovim Našim Ukazom potvrđenim.

U našoj Prestonici Cetinju na dvadeset peti dan rođenja Našega Nasljednika Knjaza Danila, 1895.

   NIKOLAJ“

Uvidom u arhivski dokument o popisu Državne imovine, tokom trajanja nezavisne države Kraljevine Crne Gore do 1918. g, jasno se vidi da ni jedna pravoslavna, ni rimokatolička crkva, ni džamija nijesu bile imovina države.

Sve su državne vlasti u Crnoj Gori, barem do 1946. godine, kako nacionalne, tako i okupacione, poštovale i uvažavale imovinska prava i vlasništvo Cetinjske Mitropolije i njenih hramova, i nijesu uzurpirale njene posjede. Stvari će se temeljno promijeniti dolaskom komunista na vlast. Prema Zakonu o agrarnoj reformi i unutrašnjoj  kolonizaciji iz 1946. pravoslavni manastiri u Crnoj Gori lišeni su većeg dijela svojih zemljišnih posjeda. Prema istom zakonu manastiri su kategorisani u dvije grupe manastira tzv. većeg istorijskog značaja,u koje su svrstani Cetinjski manastir, Ostrog, Piva, Morača i Savina, i ostali manastiri. Manastirima „većeg istorijskog značaja“ zakon je ostavio u svojinu 30 hektara zemlje i 30 hektara šume, dok je ostalim manastirima ostavio u pravo svojine i korišćenja 10 hektara obradive zemlje i šume. Ovaj zakon nije nacionalizovao hramove i minimum zemljišnog posjeda, koji se nije našao na udaru agrarne reforme, već ih je ostavio u pravo svojine i slobodnog raspolaganja Cetinjskoj Mitropoliji i njenim područnim hramovima. Nikad ni jedna državna vlast u Crnoj Gori nije pokušavala niti realizovala podržavljenje pravoslavnih hramova i cjelokupne njihove imovine. Sadašnje nastojanje državnih centara moći u Podgorici jedinstven je takav slučaj u cjelokupnoj istoriji Crne Gore i njene državno-pravne tradicije. Takva izrazito nasilna ideološka i politička doktrina nema utemeljenja u pravnom i cjelokupnom istorijskom nasljeđu ove namučene zemlje.

Državni ideolozi često forsiraju tezu da je Srpska Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori prisutna tek od 1920. Sračunato i tendenciozno prećutali su 700 minulih godina njenog djelovanja na ovim prostorima. Cetinjska Mitropolija izvodi svoj crkveno-pravni kontinuitet iz Zetske eparhije koju je 1219. formirao upravo Sv. Sava, dok je na saboru u Skoplju na Cvijeti 1346. g. uzdignuta u rang Mitropolije zetske. Brojni hramovi na terenima Crne Gore sazidani su nastojanjem svetorodne dinastije Nemanjića. Manastir Moraču podigao je knez Stefan Nemanjić, sinovac Sv. Save, 1252. Manastir Đurđevi Stupovi kod Berane, podigao je Nemanjin sinovac i brat od strica Sv. Save župan Prvoslav Nemanjić 1213. Manastir Vranjinu na Skadarskom jezeru podigli su Sv. Sava i episkop zetski Ilarion 1224. Manastir Duljevo kod Budve podignut je nastojanjem cara Dušana 1348. Crkvu Sv. Petra i Pavla u Bijelom Polju podigao je humski knez Miroslav, Nemanjin brat, 1190. Spisak hramova, koji su u doba Nemanjića sazidani na terenu od Polimlje i Potarja do obala Jadrana znatno je veći. Ne zaboravimo pritom da je duhovnu vlast nad ovim terenima i vjernim narodom vršila upravo Srpska Pravoslavna Crkva sa sjedištem u manastiru Žiči kod Kraljeva, potom u Pećkoj Patrijaršiji.

Sračunato i tendenciozno se prećutkuje da se Mitropolija crnogorska i primorska, kao nasljednica Mitropolije zetske, pominje prvi put 1504.g. i podmeće da je formirana 1931.g. želeći da joj se kod neupućenih skrati postojanje za 427 godina.

Samovoljnom i nekanonskom odlukom turskih vrhovnih vlasti ukinuta je 1766. godine Pećka Patrijaršija kao majka-crkva Cetinjske Mitropolije. U razdoblju  između 1766. i obnove srpske patrijaršije 1920. cetinjski mitropoliti i gospodari Crne Gore istrajno su se zalagali za uspostavljanje Pećke Patrijaršije i formiranje jedinstvene srpske države. Patrijarh pećki Atanasije II Gavrilović dodijelio je 1750. cetinjskom mitropolitu zvanje „egzarha trona pećkoga“. Isto zvanje nosiće cetinjski mitropoliti i poslije ukidanja Patrijaršije u Peći. Upravo na taj način prvojerarsi Cetinjske Mitropolije promovisali su svoju crkveno-pravnu doktrinu da je Mitropolija na Cetinju legalni i legitimni sljedbenik i nasljednik autokefalne Pećke Patrijaršije i da je njen duhovni i nacionalni cilj da radi na njenoj obnovi, do koje je 1920. i došlo. I u razdoblju svog samostalnog života između 1766. i 1920. Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori nosilac je i promoter srpskog crkveno-narodnog identiteta, o čemu uostalom govore brojni istorijski izvori. Upravo zato Mitropolija Cetinjska nikad nije ni zatražila pa samim tim ni dobila tomos (povelju) o sticanju statusa. autokefalne crkve. Njen duhovni i nacionalni prioritet bio je upravo suprotan – obnova srpske patrijaršije u Peći. Ona, doduše, jeste nazivana ”autokefalnom” od 1904.g. na inicijativu knjaza Nikole, nasljednika mitropolitâ i gospodarâ Petrovića, koji se kao takav ponašao u odnosu na Crkvu kao gospodar i ”mitropolit”, u vremenu kad je Mitropolija – Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori – bila državna vjera, a on – hrišćanski vladar. Što se tiče navođenja nje kao ”autokefalne” u Rali-Potlijevom zborniku kanona, u fusnosti se izričito navodi da u Sintagmationu Carigradske Patrijaršije, koja je davala autokefalnost, toga nema. Knjaz Nikola je proglasio Crkvu ”autokefalnom” – da bi ga mitropolit krunisao za kralja (1910). A što se tiče obnove jedinstva Pećke Patrijaršije, isti kralj je (1913) postavio prvog Pećkog mitropolita Gavrila Dožića, poslije ukidanja Pećke Patrijaršije (1766) i iz egzila prihvatio njenu obnovu, tražeći samo da joj sjedište bude u Peći, a ne u Sremskim Karlovcima – Beogradu.

Stoga, poštujmo zavještanja naših narodnih velikana, gospodara Ivana Crnojevića, Sv. Vasilija Čudotvorca Ostroškog i mnogih znanih i manje znanih. Jer narod koji flagratno krši i nesavjesno ignoriše autentično duhovno i pravno nasljeđe minulih pokoljenja neminovno je osuđen na duhovnu destrukciju i biološko nestajanje. Nije ni mudro ni razumno ratovati sa svojim praocima; i narodnim velikanima, a još manje sa Gospodom. Uostalom metafizički rat sa Duhom Gospodnjim niko nije dobio. Niti ga može dobiti.

Iz Mitropolije crnogorsko-primorske

(Fonet, mitropolija.com)