Marinko Čulić: Igre oko Jasenovca

I Mesić i Josipović kroatiziraju NOB na način da, koliko god se ograđivali od hrvatskih zločina devedesetih, ispada da su Hrvati tada nastavili antifašističku borbu započetu pola stoljeća prije. A Srbima je, jasno, samim tim pripala suprotna, fašistička strana, čak i onda kada su u traktorskim prikolicama bježali iz poslije zapaljenih kuća

To je da ne povjeruješ očima što vide i ušima što čuju. Stipe Mesić i Jadranka Kosor nisu se pojavili na godišnjici proboja logoraša u Jasenovcu, Mesić je to napravio tek sutradan, a Kosor, valjda zato što je taj štos već potrošila na Plitvicama, ni tada. Ni jedno ni drugo nisu objasnili svoj postupak, na čemu im od srca hvala, jer su time sačuvali zadnju mjeru dobrog ukusa, ako ga je uopće imalo ostalo. Jasno je, naime, da je nedolazak na jasenovačku komemoraciju ovo dvoje donedavno čelnih ljudi države imalo toliko profane političke razloge da čak i ovako neizrečeni i ostavljeni u zraku predstavljaju tešku uvredu za jasenovačke žrtve i za sve koji do njih drže.

Mesić se po svemu sudeći nije pojavio u Jasenovcu zato da se tamo ne bi morao vidjeti, ili nedajbože rukovati, s Ivom Josipovićem, s kojim je u teškoj svađi zbog perolake i potpuno nevažne teme treba li bivši predsjednik zadržati sadašnji ured. Kosor se, pak, koliko se da vidjeti, nadurila zbog ukidanja pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom na Bleiburgu, pa je „logično” zaključila, ako vi bojkotirate „naše”, i mi ćemo bojkotirati „vaše”. Pazite, za Kosorovu, a pogotovo Mesića, može se reći da su, kada se sve zbroji i oduzme, najveći antifašisti na hrvatskoj centrističkoj ljevici i centrističkoj desnici. Njih dvoje među prvima su tražili i pozdravili nedavnu zabranu zborovanja neonacističke internacionale u Zagrebu, a opoštenili su se i kada je trebalo reći što treba reći u Jasenovcu. Ondje je premijerka Kosor najjasnije dosad s HDZ-ove strane rekla da je „ustaški režim, režim zla”, a Mesić, koji je to apsolvirao puno prije, nazvao je revizionizam novoustaške desnice „osmom ofenzivom koja neće proći”. Nema što, sve super i sve za pet.

Pa ipak, njih dvoje smotali su svoje antifašističke zastave i transparente čim im je iskrslo nešto hitnije, pa makar to bili i potpuno nižerazredni politički ili čak osobni interesi. Tu je Mesić svakako veće razočaranje. Kod Kosorove se zapravo sasvim lako moglo predvidjeti da će reagirati kako je reagirala. Ona je po svom temeljnom mentalnom sklopu vrijedna i prilježna učenica, kako ju je dobro opisao Ivo Sanader, i u ovom slučaju je samo prepisala ono što je o ovome mislio Tuđman. A on je svjesno i proračunato iznivelirao Bleiburg i Jasenovac, čak je i broj žrtava na ta dva mitska ratna toponima smjestio u isti okvir 30-40 tisuća, iz čega je onda rođena jedna od najbesmislenijih fraza danas u Hrvatskoj – „sve žrtve su iste”. Naravno da nisu iste, iste mogu biti samo nevine žrtve, i time je povučena jasna vododjelnica između Jasenovca i Bleiburga.

U Jasenovcu su sve žrtve bile nevine, a na Bleiburgu (Križnom putu) samo oni koji nisu sudjelovali u njihovoj i drugim likvidacijama, ili su u širem smislu omogućili da do tih likvidacija dođe. Paradoksalno, ali baš je Mesić među najzaslužnijim da je ova vododjelnica povučena, što je bilo nužno učiniti kako se hrvatski ustavni antifašizam ne bi rastvorio i nestao u puzajućoj fašizaciji zemlje. Još više, Mesić je bio među najangažiranijima da antifašizam ne bude samo parada pukog prigodničarenja i obljetničarenja, nego da postane valer kojim će se procjenjivati glavni politički tokovi i procesi. Ali, nakon ove tužne jasenovačke epizode vidi se da se ni sam nije u tom smislu emancipirao, pa i njega treba uzeti kao primjer da protivnik antifašizma danas u Hrvatskoj nije samo vidljivi ili latentni fašizam. To je ništa manje i plošni, dekorativni antifašizam.

Slaba je utjeha za Mesića što se to pokazalo kroz svađu s Josipovićem, čiji je antifašizam još bljeđi i beživotniji, i svodi se u osnovi na balansiranje koje je smislio Tuđman kada je proglasio pomirenje partizana i ustaša. Dobro, Tuđman se tu nije zaustavio nego je na tome izgradio paklenski mehanizam udbaško-ustašoidne vlasti koja je ostavila za sobom toliko žrtava da njihovo sudsko obeštećivanje i dalje traje, s dobrim izgledima da nikada u cijelosti ne bude obavljeno. Naravno, u Josipovićevom slučaju o tome nema govora, ali ima toga da se on nikada nije jasno suprotstavio toj Tuđmanovoj ideji, naprotiv, odlaskom na tako antagonizirane adrese kao što su Bleiburg i Izrael praktički je legitimizirao i nastavio ideju pomirbe.

Badava što ona nikada nikoga nije stvarno pomirila, nego je samo izazivala nove konfrontacije, pa je Josipović unatoč tome što je u Knesetu grmio protiv „ustaške zmije” baš u Izraelu doživio najteže kritike zbog svoje blajburške ekskurzije. Dobro, ondje postoje zloupotrebe vlastite tragične prošlosti koje su već i u teoriji dobile ime „industrija holokausta”, ali na to se nitko u Hrvatskoj, pa ni Josipović, ne može vaditi dok god kod nas postoji ovako masovna proizvodnja ispraznog estradiziranog antifašizma. U čemu je problem? Zapravo ondje gdje ga malo tko vidi, pa uopće i traži. Koliko god se Josipović i Mesić hvatali za guše, oni dijele jednu zajedničku osobinu, a to je da im antifašizam služi samo kao streljivo za nešto s čime izvorni antifašizam nema ništa, ili ima jedva išta.

Njima je, naime, partizanski antifašizam, a tako je i drugdje u ex-Jugoslaviji, samo početna dionica u borbi za osamostaljenje bivših jugoslavenskih republika, iako je otprve jasno da to ne može biti. Pa, pobogu, partizani su bili za stvaranje višenacionalne federacije i kako bi odjednom mogli biti svojta s onima koji su je srušili. Osim toga, bili su za društvo maksimalne socijalne pravde i kako bi odjednom bili u rodbinstvu s onima koji od te pravde nisu ostavili ni kamen na kamenu. Ali, tko te pita. NOB je u inače mrtvoj i ni do danas dovršenoj sukcesiji ex-Jugoslavije odmah i bez ikakvih teškoća raspodjeljen između šest bivših republika, iako je svaka od njih, ili dobar dio, nastala osloncem na neke fašističke metode, da spomenem samo etničko čišćenje.

I to je to što spaja Mesića i Josipovića. Obojica kroatiziraju NOB na način da, koliko god se ograđivali od hrvatskih zločina devedesetih, ispada da su Hrvati tada nastavili antifašističku borbu započetu pola stoljeća prije. A Srbima je, jasno, samim tim pripala suprotna, fašistička strana, čak i onda kada su u traktorskim prikolicama bježali iz poslije zapaljenih kuća. Naravno da to ne može biti točno čak ni iz Josipovićevog i naročito Mesićevog kuta, jer obojica podržavaju Haaški sud, a tamošnja suđenja govore o tome ipak nešto drukčijim jezikom. Ali, kako su njih dvojica sami sebe zarobili jednoznačnim viđenjem Domovinskog rata, u krletku su stavili i partizanski antifašizam, koji je ovim izgubio emancipatorsku međunacionalnu i socijalnu širinu koju je imao.

I, eto, je li onda incident u Jasenovcu bio slučajan, ili je bilo samo pitanje vremena kada će se dogoditi?

(H-alter)