Početna strana > Hronika > Dragoslav Bokan: Tragedija "istorijskog Titovog 'NE!' Staljinu"
Hronika

Dragoslav Bokan: Tragedija "istorijskog Titovog 'NE!' Staljinu"

PDF Štampa El. pošta
subota, 11. januar 2014.

Godina 1948, razlaz Tito-Staljin. Još nedovoljno uočena istorijska raskrsnica za Srbiju, tako daleko od svega onog što su nas (naravno, pogrešno) učili u školi. Ali, da ne bih opet išao “uz vetar” i “protiv struje”, hajde da samo, svi zajedno, promislimo sledeće stvari.

Da nije bilo onog “istorijskog Titovog ‘NE!’ Staljinu” – Srbija ne bi po prvi put (uz onaj ratni period od 1941-1945) u svojoj istoriji prekinula doslovno sve kontakte sa ruskim jezikom i kulturom (a ne samo sa sovjetskom vlašću i staljinističkom politikom). Takvo stanje je, posle, trajalo godinama i decenijama, nakon raskida sa Informbiroom, rušeći tako, vremenom, naš izvorni “slovenski kod” i organski osećaj bliskosti sa ćirilicom i pravoslavljem, Rusijom i Rusima… Taj samrtni strah od robijanja na Golom otoku “zbog rusofilstva” je uneo neizlečivu strepnju i refleksnu nelagodnost prema svemu ruskom (a ne samo sovjetskom) i pravoslavno-slovenskom.

I tako je ostalo sve do danas, a mi na kraju postadosmo isfrustrirana zapadna kulturna i ideološka kolonija …

Da nije bilo onog “istorijskog Titovog ‘NE!’ Staljinu” – mi ne bismo nikad imali onaj kobni fenomen “gastarbajtera” iz šezdesetih i ranih sedamdesetih godina, te ne bi bilo onako snažno narušeno to (kakvo-takvo srpsko) jedinstvo i sudbinsko zajedništvo koje smo sve do tada ipak imali. Odlaskom i povremenim letnjim i prazničnim povracima u rodni kraj ovih nesrećnih “polutana” (živih “čardaka, ni na nebu ni na zemlji”) u Srbiju su se unosile poluinformacije o Zapadu, uz ono bezumno trošenje para na sve moguće gluposti, “Potemkinova sela” i lažne kulise njihovog navodnog “uspeha u inostranstvu”…

A školovani potomci ovih raspolućenih “gastosa” su ostajali po Nemačkoj, Švajcarskoj, Austriji, Francuskoj… i tako praktično (i svojevoljno) nestajali iz naše nacionalne priče… Još uvek nisu dovoljno ispitane i proučene sve posledice tih (iz SFRJ tako lukavo izbačenih) mutnih generacijskih talasa naših, na ovaj način trajno obezličenih i odrođenih sugrađana. Ovi eks-komunistički Jugosrbi su na velikim evropskim privrednim galijama danonoćno veslali bez odmora i cilja, praveći od sebe (u ogromnom broju slučajeva) samo anahrone horde obeskorenjenih i nostalgičnih robova, više vezanih za svoj zavičaj nego za svoju i srpsku Otadžbinu…

Uz sve pozitivne i više nego retke izuzetke, ovo mućenje bistre vode nas je zaista koštalo toliko toga… A i baš tada je u redove naše političke emigracije ubačeno toliko “saradnika”, ubica i cinkaroša od strane UDBE da se naši još preživeli četnici i ljotićevci od toga više nikada neće oporaviti.

Da nije bilo onog “istorijskog Titovog ‘NE!’ Staljinu” – mi bismo se lepo rasformirali 1989. kao i čitav Istočni blok (zemalja “Varšavskog pakta”) i bez ratnog sukoba sami počeli da gradimo novi početak nakon pada “Berlinskog zida”. Ovako je nekadašnji komunistički virus samo evoluirao, dobijajući nove forme i izvanredno otporne oblike na klasične vidove ideološkog antikomunizma i pokušaje obnove nacionalne svesti. I ona naša dotadašnja “prednost” (kroz bolji standard i više građanskih sloboda nego u Istočnom bloku) je odjednom postala mana i čist smrtni greh, sve od trenutka kada je Mihail Gorbačov napravio onaj opasni istorijski “dil” sa najvećim evropskim silama i tako razbio SSSR (ali umalo i Rusiju).

Da nije bilo onog “istorijskog Titovog ‘NE!’ Staljinu” – mi bismo u Srbiji imali mnogo bolje vojne i umetničke škole i akademije, centre i institute, po sovjetskom i ruskom uzoru i modelu pravljene. Ne treba ni spominjati koliko bi tako bio viši i superiorniji nivo samih temelja naše kulture. Umesto disidentskih oblika umerenijeg i ekstremnijeg levičarstva (u rasponu od korčulanske Letnje filozofske škole i “Praksisa”, pa do filmskog “crnog talasa” i “Crvenog univerziteta Karl Marks”), imali bismo žestoke čuvare i još upornije protivnike ovdašnjeg poretka: vruće i hladne (a ne mlake, titoističke i “reformske”) političke vrste i oblike…

I tako dalje, i tako dalje… da ne nabrajam više. Sa 1948-om godinom su jasne stvari postale nejasne i maglovite, dotadašnja ideologija je zamenjena najobičnijom slugeranjskom poslušnošću vladajućem režimu i sve je uskoro pretvoreno u jadni i nepopravljivi surogat stvarnosti. Velika je to, stvarno sudbinska, i apsolutno još neistražena tema…

(Srbin.info)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će u 2025. godini biti održani vanredni parlamentarni izbori?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner