Ekonomska politika | |||
Sedam mitova o svetskoj ekonomskoj krizi |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 15. novembar 2012. | |
O aktuelnoj svetskoj krizi mnogo se piše poslednjih godina, ali u tim raspravama (kako naučnim tako i u publicističkim) ima mnogo zabluda i mitova koji se veoma vešto medijski plasiraju i održavaju, a onda samo masovno reprodukuju. O pravoj suštini i osnovnim uzrocima globalne ekonomske krize koja traje od 2008. godine i kojoj se ne nazire kraj skoro da se ništa ne može da čuje ili pročita. U ovom tekstu ćemo ukazati na dva osnovna mita: prvi – finansijska kriza u SAD je sanirana, a za aktuelnu ekonomsku krizu je odgovorna Evropa, te drugi – da je finansijska kriza u SAD izbila zbog neadekvatne finansijske regulacije. U ranijim tekstovima[2] pisao sam i o ostalim mitovima vezanim za svetsku krizu: treći – suočeni smo sa ozbiljnom dužničkom krizom koja je posledica nerazumnog zaduživanja pojedinih država, četvrti – u krizu upadaju zemlje koje su neodgovorno povećavale javnu potrošnju i imale velike budžetske deficite, peti – rast nejednakosti je posledica krize, šesti – kriza se nije mogla predvideti, sedmi svetska ekonomska kriza je dovela do kolapsa srpske privrede. Stvoreno je uverenje da je finansijska kriza u SAD sanirana, te da je to prošlost, a svet se sada suočio sa evropskom Osnovni uzročnik krize se svesno prećutkuje, a on se nalazi u zloupotrebi dolara kao svetske rezervne valute. SAD su koristeći svoju ekonomsku, političku i vojnu moć mogle da nametnu ostalom svetu masovno korišćenje dolara i posle 1971. godine kada su jednostrano ukinule konvertibilnost dolara za zlato. Izgledalo je da su SAD napokon uspele da pronađu čarobnu formulu za viševekovne bezuspešne pokušaje alhemičara da stvore bogatstvo ni iz čega. Papir je zamenio zlato i najveća svetska sila obezbedila je za sebe jedinstvenu privilegiju (koju nemaju ostale države) da može dolaziti do ogromnih realnih materijalnih dobara iz celoga sveta[4] (ničim ograničenim i ni od koga kontrolisanim) jednostavnim „štampanjem“ dolara – zelenih papira.
U samom procesu deregulacije finansijskih tržišta naročito velike negativne posledice imalo je donošenje CRA zakona (Community Reinvestment Act), te ukidanje GSA zakona (Glass-Steagall Act). Tvrdilo se da CRA zakon treba da omogući sveobuhvatnije obezbeđenje kreditnih potreba građana i on je doživeo mnoge promene i amandmane (1989, 1992, 1994) kojima su banke bile ohrabrivane da odobravaju takozvane sabprajm (subprime) ili drugorazredne kredite građanima sa niskim prihodima, odnosno klijentima sa lošim kreditnim rejtingom, mada se sa velikom verovatnoćom moglo pretpostaviti da krediti neće moći da budu vraćeni. Oni se popularno nazivaju Nindža (NINJA –No Income, No Job, No Assets) kreditima, čime se sugeriše da se odobravaju licima, odnosno porodicama bez dohotka, posla i imovine. Godine 1995. donet je možda i najznačajniji amandman na ovaj zakon kojim je omogućena takozvana sekjuritizacija stambenih Finansijski derivati postaju važan predmet berzanskih špekulacija i njihova vrednost u vreme izbijanja krize (2008) više nego desetostruko premašuju vrednost globalnog BDP-a, mada je samo pre tri decenije vrednost finansijskih derivata bila zanemarljiva.[5] Ove promene vodile su značajnom povećanju potreba za „štampanjem“ novih dolara i neverovatno brzom rastu finansijskih tržišta na kojima se špekulativnost vremenom pretvorila od periferne u njegovu osnovnu karakteristiku.Finansijskim špekulacijama može da se stvori profit, ali se njima ne stvara nova vrednost i one predstavljaju izvlačenje vrednosti stvorene u realnom sektoru. Tako danas imamo dve paralelne ekonomije, jednu – realnu koja stvara proizvode i usluge i drugu – virtuelnu koja „stvara“ novac berzanskim špekulacijama i koja postaje sve dominantnija u odnosu na realnu ekonomiju. Virtuelna ekonomija ne može da postoji bez realnog sektora, jer ona od njega živi, odnosno na njemu upravo i parazitira.
Znajući da su suviše velike da bi država dozvolila da propadnu banke su svesno ulazile u sve rizičnije poslove i kada su ostvarivale velike profite menadžeri su nagrađivani ogromnim bonusima, a kada je izbila globalna finansijska kriza (kojoj su, u velikoj meri, i kumovale) vlasti SAD su za spašavanje banaka potrošile hiljade milijardi dolara. Tako je rizik učinjen zajedničkim – kada donosi profit on se privatizuje od strane menadžera i akcionara, a kada nastaju gubici oni se socijalizuju, odnosno prebacuju na državu, tačnije na sve poreske obveznike. Ne samo da niko nije odgovarao nego su menadžeri banaka dobijena sredstva od države za njihovo spašavanje koristili za nove isplate velikih bonusa sada i pod novim obrazloženjem i nazivom bonusi za lojalnost (ostajanje) menadžera. Inicijativa da se zakonom ograniče isplate bonusa u bankama koje su dobile pomoć za spašavanje od države nazivan je jednim od „nirnberških zakona“, te da se obračun sa bankarima u SAD odvija „brže i žešće nego što je to bio slučaj sa intelektualcima u vreme Mao“. Banke su postale tako velike i politički jake da onemoguće ozbiljnija ograničenja u svome radu, pa svi dosadašnji pokušaji Da bi se našli adekvatni odgovori na izazove sa kojima se svet suočio na početku XXI stoleća, a koji su vezani sa aktuelnu globalnu ekonomsku krizu neophodno je razumevanje suštine i osnovnih uzroka koji su do toga doveli, kako bi se mogle preduzeti adekvatne mere za njeno eliminisanje. U suprotnom, slušaćemo o sve novim talasima i oblicima krize i ona će još dugo da traje i imaće sve razornije posledice. [1] http://www.kurir-info.rs/dinkic-imacu-odresene-ruke-clanak-317095 [2] http://www.nspm.rs/ekonomska-politika/neoliberalizam-i-kriza.html http://www.slobodanjovanovic.org/2011/10/18/jovan-b-dusanic-nejednakost-izazvana-krizom-ili- obratno/ [3] http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/13/Ekonomija/1118454/ Obamin+strah+od+evropske+ krize.html [4] Videti detaljnije u mojoj knjizi Dolarska alhemija i kazino ekonomija, Beograd, 2009. [5] Prema: K. Berč i V. Mihljenko, Uspon i pad neoliberalizma, Zavod za udžbenike, Beograd, 2012. |