Ekonomska politika | |||
Iluzija spasonosnog evra |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 17. februar 2010. | |
(Politika, 15.2.2010)
Nacionalna valuta nije prepreka ekonomskom prosperitetu. Najuspešnije zemlje u razvoju zadržale su domaću valutu, vešto koristeći svoj monetarni suverenitet u okvirima koje globalizacija dopušta. Politika kursa je važan razvojni instrument kojim nerazvijene zemlje mogu da poprave svoju konkurentsku poziciju. Za razvijene zemlje sopstvena valuta je važan sigurnosni ventil u slučaju krize, i to se sada jasno vidi. Grčka i Španija, na primer, mnogo bi lakše izašle iz krize da nisu taoci jakog evra. Kada imaju svoju valutu, nerazvijene zemlje mogu potceniti njenu vrednost i time sebi stvoriti šansu na surovom svetskom tržištu. Potcenjena valuta podstiče izvoz, destimuliše uvoz, obara domaću potrošnju, podstiče proizvodnju i investicije. Domaća valuta omogućava i vođenje samostalne kamatne politike i, kroz tu politiku, podsticanje investicija. To jeste težak razvojni put, ali lakog nema. Prelaskom na evro, Narodna banka Srbije bi izgubila mogućnost da obezbeđuje likvidnost i sigurnost finansijskog sistema, jer ona ne može emitovati evre. Van Evropske unije i van evrozone, Srbija ne bi imala monetarnu zaštitu Evropske centralne banke. U sistemu koji bazira na tuđoj valuti, finansijski sistem bi bio potpuno bespomoćan i prepušten nemilosti drugih, čak više nego što je to danas. Prelazak Srbije na evro ne bi previše nasekirao Evropsku uniju, naprotiv. Ona time profitira i ostvaruje indirektnu emisionu dobit. Svoju raznobojnu hartiju na kojoj piše evro, ona može prodati, ili je uz kamatu pozajmiti državi koja, iako nije u evrozoni, uvodi evro. Ta hartija zatim kruži na unutrašnjem tržištu, domaći privredni akteri njome obavljaju međusobna plaćanja, ali papir ostaje u domaćem finansijskom sistemu. Za taj papir Srbija neće dati nekakav svoj papir, već će u konačnom ishodu dati realna dobra – robu i usluge. Drama dinara je posledica deficita trgovinskog i tekućeg bilansa. Srbija troši više nego što ekonomija stvara i ta razlika je pokrivana pre svega prodajom državne imovine i kreditima. Kako je priliv po tim osnovama drastično pao, ravnoteža se može uspostaviti samo smanjenjem potrošnje – države, privrede i građana. Ovaj proces je u toku i pad dinara je njegov integralni deo. S padom dinara došlo je do porasta vrednosti indeksiranih kredita i do pogoršanja unutrašnje dužničke krize. S te strane i stižu ideje o prelasku Srbije na evro. Deo privredne i stručne javnosti veruje da se unutrašnja dužnička kriza može izbeći uvođenjem evra. To je puka iluzija. Ako bi se konverzija u evro izvršila na nivou kursa na kome je dinar danas, svi uzroci ekonomske krize bi ostali netaknuti – previsoke domaće cene, nekonkurentna privreda, investicije okrenute samo domaćoj potrošnji. U takvom ambijentu deficit trgovinskog bilansa bi i dalje bio ogroman i odliv evra bi bio mnogo veći od priliva. Ukupna količina evra u opticaju bi se stalno smanjivala, što bi dovelo do nelikvidnosti, do pada cena, nadnica i penzija. Ovaj proces usklađivanja „nadole“ bi se odigrao brzo i neizbežno. Prihodi preduzeća bi opadali, plate bi se smanjivale, a dužnicima bi ostajalo sve manje evra za otplatu kredita. S malim zakašnjenjem, dužnici bi se našli u identičnoj situaciji u kakvoj se danas nalaze s padom dinara. Prelazak na evro ne bi ništa promenio niti popravio. Srbija mora prestati da se bavi besmislenim hamletovskim dilemama poput ove, a ekonomisti (bar oni) moraju prestati da stimulišu samoobmane. Iz platnobilansne krize u kojoj se Srbija davi, može se izaći samo bolnim depreciranjem dinara, a ne prelaskom na evro. Potrebna je promena ekonomske politike i privredne strukture, a ne promena valute. I sa evrom i sa dinarom, sa funtom, jenom ili juanom, Srbiju čeka ista, nevesela sudbina i suočavanje sa greškama poslednje decenije. Država mora radikalno da menja ekonomsku i razvojnu politiku. U tom procesu svi vidovi potrošnje osim investicione se moraju smanjivati. Što se ranije to spozna, kriza će trajati kraće, nažalost ne i kratko. |