Kako su se Franjevci žalili Titu na Bakonju fra Brneta

Već nekoliko godina za redom, u Zagrebu rimokatolički sveštenici služe misu zadušnicu na godišnjicu smrti Ante Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. Zbog toga se digla „prašina“ u beogradskim medijima.

Oprosti im Gospode, jer ne znaju šta rade! Ovo se ne odnosi na sveštenike već na novinare. Da imalo znaju o hrišćanskim običajima, znali bi da je zadušje vrsta sveštene radnje koja se čini onom ko je bio kršten, a na taj način deo Crkve.

Hrvatski mediji nisu se previše bavili tim događajem u zagrebačkoj crkvi. To je kod njih već tradicija. Što bi se oni bunili kada je Pavelić radio za Hrvatsku. Uostalom, to je onomad priznao i Franjo Tuđman a nedavno potvrdio i Andrija, sin Andrije Hebranga, pročelnika hrvatskih komunista, tvrdnjom da su njegov otac i Maks Luburić radili za Hrvatsku, svako na svoj način.

Papa je dočekao u svojim odajama Marka Perkovića Tompsona. Onog koji peva o Juri Francetiću i Mati Bobanu, a omladina diže ruke u vis i uzvikuje: Spremni! To je njihovo pravo. Zašto bih se ja time bavio. Ja bi da govorimo o mojima. A teško mi je jer moji još ratuju međusobno, jedna strana traži grob a druga bi da tog pokojnika još jednom da strelja.

Jedan deo mojih arhijereja zapela da 2013. dočeka papu u Nišu iako je odavno zaključeno u Patrijaršiji da se nisu stekli uslovi za takav susret. Teško da bi rimokatolički nadbiskupi i biskupi prekršili papine poruke. Uostalom, pažljivo analizirajte reči nadbiskupa beogradskog.

Već nekoliko godina za redom, u Zagrebu rimokatolički sveštenici služe misu zadušnicu na godišnjicu smrti Ante Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. Zbog toga se digla „prašina“ u beogradskim medijima. Hrvatski mediji nisu se previše bavili tim događajem u zagrebačkoj crkvi. To je kod njih već tradicija. Što bi se oni bunili kada je Pavelić radio za Hrvatsku.

Da li možete zamisliti da su kojim slučajem Srbi bili „vlasnici“ Jasenovca a Hrvati stradali u njemu? Da li možete zamisliti koliko bi se o tome pričalo? Da li možete zamisliti kakve bi kazne Srbi doživeli?

Nesloga mojih arhijereja je već postala negativna tradicija. Kod rimokatolika toga nema! Oni su veoma složni i jedinstveni kada je u pitanju interes Rimokatoličke crkve kao celine.

Istorija nas opominje brojnim primerima. Ovo je jedan.

Kada je svojevremeno 1950. započelo snimanje domaćeg, jugoslovenskog, filma po romanu Sime Matavulja „Bakonja fra Brne“, grupa veoma dobro pozicioniranih rimokatoličkih sveštenika je pisala Josipu Brozu Titu kako bi zaštitili ugled svoje Crkve:

Maršalu Jugoslavije

Josipu Brozu Titu, Predsjedniku Vlade FNRJ

Druže Maršale!

Dok s jedne strane čovjek mora s priznanjem istaknuti nastojanje naše filmske produkcije, da bi narodu pružila što više domaćih filmova, potpisani moraju s druge strane sa žalošću konstatirati neugodnu činjenicu, da gdjekoji od tih domaćih filmova napadaju upravo tendencijozno katoličko svećenstvo pikazujući ga neprijateljem naroda i države.

To je slučaj s filmom pod naslovom „Slavica“ posebno s filmom „Jezero“, protiv kojega je protestirao i sam radni kolektiv Jablanice („Borba“ od 8. 07.1950), ali sve će premašiti najnoviji film „Bakonja fra Brne“, koji se uz veliku reklamu i troškove inscenira u Zagrebu.

Autori filma „Bakonja fra Brne“ ne misle ostati na Matavuljevom prikazu, nego će njegov pamflet potencirati do najveće mjere i pretvoriti ga u tendenciozni napadaj na katoličko redovništvo uopće a na franjevce napose. Hanžeković tvrdi, da Matavulj „svoje fratre smatra izrazitim predstavnicima ekspoatatorske klase, lenjivcima, žderonjama, i moralnim pokvarenjacima, da to konačno okruni nazivom siti dokonjaci...

Film „Bakonja fra Brne“ imao bi biti izrađen prema istoimenom romanu srpskog pravoslavnog pisca Sime Matavulja, koji je u tom dijelu – iako možda bez rđave tendencije – dao pravi pamflet protiv franjevaca provincije Presvetog otkupitelja u Dalmaciji. Premda nije ni malo poznavao života ni rada tih franjevaca, Matavulj ih je ipak prikazao kao „site dokonjake“ i ljude bez ikakvih ideala. Međutim autori filma „Bakonja fra Brne“ ne misle ostati na Matavuljevom prikazu, nego će njegov pamflet potencirati do najveće mjere i pretvoriti ga u tendenciozni napadaj na katoličko redovništvo uopće a na franjevce napose. Dok se u prije spomenutim filmovima katolički svećenik pojavljivao kao sporedno lice, u tome će najnovijem filmu sam sadržaj biti samo iz franjevačkog samostana i sva glavna lica sami franjevci!

Kako li će franjevci biti prikazani, najbolje tumači sam autor scenarija i režiser filma Fedor Hanžeković u svom članku: Ekranizacija Matavuljevog Bakonje. Nacrt jedne koncepcije, koji je štampan u prvom dvobroju nove Filmske revije, Zagreb, mart-april str. 4-8.

Tu Hanžeković tvrdi, da Matavulj „svoje fratre smatra izrazitim predstavnicima ekspoatatorske klase, lenjivcima, žderonjama, i moralnim pokvarenjacima, da to konačno okruni nazivom siti dokonjaci... Isto tako..., podatci o njihovu dodvoravanju bečkom ćesaru nedvoumno govori o tome, da je Matavulj, kroz svoje duhovite podatke u kronici samostana, vidio u fratrima narodne izdajice.“ (str. 4)

Kako se odijozno tendencijozna ta rabota autora novoga filma, najbolje pokazuje činjenica, da se autori filma nimalo ne obaziru na znanstveno utvrđenu istinu, da je Matavulj u svom nazovi-romanu u stvari prikazao život i ljude iz pravoslavnog manastira Krupe (ispod Velebita), kako to on sam priznaje.

Prema takovoj „koncepciji“ Matavuljevog djela, bez obzira na njegov sadržaj, izradit će se novi film, kojemu će – kako Hanžeković izrijekom piše – biti iznesen „život fratara i život seljaka. S jedne strane langerenje (sic!) i dokonost, s druge strane rabotanje. S jedne strane samostan kao banka, s druge strane seljaci zajmoprimci uz lopovske kamate... No pored toga treba nam lik od fratara svijesno prevarenog i eksploatisanog seljaka.“ (str. 7)

U filmu će nastupati posebno pet žena, od kojih su četiri žrtve fratarskog nemorala, prema Hanžekoviću ove: „Jelica (mlado seljače, Bakonjina prva ljubav), Katica (u Matavujevom djelu Jelica, ljubavnica fra Jakova), Maša (krčmarica, bivša Brnina ljubavnica) i Cvita (Mašina kći, buduća Bakonjina ljubavnica). Najvažnije su za lik Bakonje Jelica i Cvita, koje djeluju kontrastno. Jelica kao prva Bakonjina čista ljubav, a Cvita kao dijete fratarskog bordela“... (str. 7)

Hanžeković govori o „trgovanju misama“, o „fratarskim pijankama“, o „stvaranju čuda“... što će ući u film, kojemu je svrha da mladoga Jerkovića dovede do „zaređenja i definitivnog ulaska u samostan“. Taj završni ulazak u samostan mora biti dat kao tragičan finale jednog mladog upropaštenog života. Kad se za njim zatvore samostanska vrata, treba to shvatiti kao smrt jednog poštenog čovjeka i njegov ulazak u život, što je on doduše prozreo i prezreo, ali kojemu je podlegao i u kojem će nastaviti da živi „utrtim putem“ društvenog parazita i „sitog dokonjaka.“ (str. 8)

Persiflaža i pamflet napuhani su, dakle, u tom filmu do krajnjih granica! I tako se ruglu izvrgava i nepravedno osuđuje franjevački Red u Jugoslaviji, i to onaj Red, koji je dao Grabovca i Kačića, Jukića i Martića, Bakulu i Buconjića, Skrabca i Satnera i stotine drugih narodnih ljudi, koji su u petstogodišnjoj povijesti svoga Reda u našoj zemlji živjeli i trpjeli sa svojim narodom i požrtvovano dali sve od sebe za njegovo dobro...

Kako se odijozno tendencijozna ta rabota autora novoga filma, najbolje pokazuje činjenica, da se autori filma nimalo ne obaziru na znanstveno utvrđenu istinu, da je Matavulj u svom nazovi-romanu u stvari prikazao život i ljude iz pravoslavnog manastira Krupe (ispod Velebita), kako to on sam priznaje. U svom autobiografskom djelu Bilješke jednog pisca (Ljetopis Matice srpske 1898-1903, pa dvaput napose otisnuto) opisuje Matavulj svoj život u tom manastiru gdje se spremao da i sam postane kaluđer, pa dodaje ove doslovne riječi:

„Najglavnije je to, što je mnogo lica u Fr. Brni (to je naš roman) – Srdarina, Bukar, Stipan Kotoranin, Pjevalica – porijeklom iz manastira Krupe i njegove okoline (str. 19. izdanje Srpske knjiž. Zadruge, knjiga 290, Beograd 1939).

Iz svega navedenoga izlazi, da je novi film nepravedan i neopravdan napadaj na katoličko redovništvo uopće i na franjevački red napose, pa se potpisani osjećaju povrijeđenim pa time i smetanim u svom nastojanju, da zajedno sa svojom Braćom učine sve, što je u njihovim silama, kako bi uspješno surađivali u izgradnji naše zemlje, te svom narodu pomogli gdje samo mogu. Nije izvjesno, da li to prikazivanje i na sam narod ne bi djelovalo nepovoljno; a taj rizik bar za sadanje vrijeme smatramo nepotrebnim.

Zato se potpisani obraćaju Vama, Druže Maršale, da bi ste svojim visokim uplivom spriječili taj atentat na naš dobar glas i obranili nas od javnog blaćenja našega života i rada i sve naše časne prošlosti.

U iskrenom uvjerenju, da ćete učiniti sve potrebno, da se i taj pokušaj spriječi i budući slični onemoguće, unaprijed toplo zahvaljujemo.

Smrt fažizmu – sloboda narodu!

Franjevački Provincijali Jugoslavije

Fra Karlo Nola, provincijal u Splitu

Fra Teodor, provincijal Ljubljana

Fra Nikola Skapijak, provincijal u Zagrebu

Fra Petar Vlašić, provincijal u Zadru

Fra Josip Markušić, provincijal Sarajevo.

PS: Maršal Josip Broz Tito je dobio pismo i pažljivo ga pročitao. Potom je na prvoj strani, latinicom, plavim mastilom napisao:

„Drugu Marku

Nerazumijem šta se snima sada takav film kao da nema pametnijih i aktuelnijih problema za filmovanje. Ja smatram da to treba zabraniti, jer nam franjevci sada mogu koristiti za slamanje uticaja Vatikana.“

(Dokument se nalazi u Arhivu Jugoslavije: AJ, 838, II-10)