Zašto Srbi ne prihvataju nezavisnu državu „Crnu Goru“ kao svoju

U poslednjih dvije tri godine došlo je do ogromnog pomaka u podizanju nacionalne samosvijesti Srba u nezavisnoj državi „Crna Gora“. Naime, do 21. maja 2006. svi Srbi su je smatrali svojom, danas tek manjina dijeli ovo mišljenje.

Doprinos crnogorskog režima i opozicije, te crnogorskih „nezavisnih“ intelektualaca, apologeta i sinekuraca osvješćivanju Srba je značajan. Uvođenje crnogorskog jezika kao službenog, njegova standardizacija, himna koju je napisao crnogorski ustaša Sekula Drljević, falsifikovanje zastave i grba, promovisanje NVO CPC, priznanje nezavisnosti i uspostavljanje diplomatskih odnosa sa takozvanom državom Kosova je prilično pripomoglo u ovom procesu.

Svakodnevne uvrede koje se upućuju Srbima sa takozvanog Javnog servisa, neke predstave u Crnogorskom narodnom pozorištu, falsifikati udžbenika istorije u osnovnim i srednjim školama u kojima su Srbi prikazani kao osvajači i zlikovci, preporuka profesorima „maternjeg“ jezika da učenici ne treba da čitaju „Gorski vijenac“ u originalu, zabrane proslava Svetog Save, duhovnog oca srpske nacije, u školama, uklanjanje Vuka Karadžića, Miloša Crnjanskog, Borislava Pekića, Meše Selimovića, Jovana Dučića, Vladislava Petkovića Disa, Milana Rakića i ostalih velikana srpske književnosti, umjetnosti i kulture su i ekstremnim srpskim nacionalistima, koji smatraju da su Crnogorci u stvari Srbi, ukazali na to da se ne radi o jednom narodu, a da je cilj režima i crnogorske opozicije: asimilacija srpske djece u nacionalne Crnogorce.

Ako svemu iznad dodamo činjenicu da je broj Srba policajaca zanemarljiv, da sudija, tužilaca, direktora, ambasadora, članova odbora direktora javnih preduzeća i ustanova nema; jednostavno da pojedinac, ako se izjasni kao Srbin ne može da ostvari svoja osnovna ljudska prava i poziciju u društvu koju zaslužuje svojim znanjem, sposobnostima i umijećem, nameće se zaključak da bi svako ko bi nezavisnu državu „Crnu Goru“ prihvatio kao „svoju domovinu“ bio mazohista. Sve ovo i pored činjenice da su Srbi ubjedljivo najbrojniji državljani ove države.

Definisanje Srba kao posebne nacionalne zajednice u nezavisnoj državi „Crnoj Gori“, kao i razumijevanje da svi njeni građani i državljani, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, moraju da uživaju ista prava je rezultat liberalne misli, koja je doprinijela i tome da Srbi prihvate Crnogorce kao posebnu naciju bez ikakve želje za njihovim „povratkom“ u srpski nacionalni korpus.

U isto vrijeme crnogorska politička i intelektualna elita ostala je zatamničena unutar bedema nacional-šovinizma. Ona i dalje ne prihvata da neko može, smije i treba da se izjasni kao Srbin, i da u isto vrijeme uživa sva građanska prava garantovana Ustavom (koji su sami donijeli) i međunarodnim ugovorima. Njima nije jasno da bilo koji ministar Vlade Srbije može da posjeti svoje sunarodnike i da Srbija može i treba da brani prava Srba, pospješuje njihov identitet i kulturu. Nastavak šovinističkih manifestacija i gaženja prava Srba vodi produbljivanju sukoba, jačanju nestabilnosti ovog društva i umanjuje šanse za održivost ove države.

Nacional-šovinizam nije sredstvo kojim se može odbraniti išta, on može samo da bude put u konačni nestanak ove države.