Sahrana Zorana Žižića i odsustvo crnogorskog državnog vrha

Svakom i baš svakom političaru prirođena je neka osobina po kojoj bismo ga mogli više ili manje cijeniti. Zato je žalosno posmatrati ruševine ranijih političara, koji su prepoznatljivi po prevrtljivoj, cikcak politici, gdje je situirana ideološka odanost i partijska nastranost. Vrijeme se mijenja, ali ljudi, u dokazivanju ideološke odanosti, veoma sporo ili nikako, što je pokazalo odsustvo poštovanja iznenadno preminulom Zoranu Žižiću, koji je bio najvažniji potpredsjednik Vlade Crne Gore nakon prvih višestranačkih izbora 1991. godine. Tada je Demokratska partija socijalista imala sedamdesetoprocentnu podršku crnogorske javnosti. Bio je i potpredsjednik Skupštine Crne Gore i predsjednik Savezne vlade SRJ. Odsustvo državnih čelnika na sahrani teško je objasniti, čak i sa stanovišta političkog marketinga. Ako su ljudi isti, i vrijeme je isto. Repriziran je 2. februar 1901. godine – dan smrti Marka Miljanova, vojvode, vojskovođe i književnika, koji se zbog političkih nesporazuma razišao s kraljem Nikolom.

Vjerujem da Milo Đukanović nikome nije sugerisao da ne treba da ide na sahranu bivšem potpredsjedniku vlade, ali su, kao u vrijeme kralja Nikole, svi gledali šta je isplativije, pa su ostali kod kuće. Međutim, nakon sahrane, vrhovni politički kvartet Crne Gore, doduše ponaosob, sreo se sa Ivicom Dačićem, koji je iz Beograda doputovao da prisustvuje sahrani. Dačić je, ističući veliku bliskost dvaju naroda, izjavio da o svim problemima koji, kako je rekao, traju dvije decenije, treba govoriti otvoreno.

Nesporazumi između Crne Gore i Srbije ipak su novijeg datuma. Na referendum, koji je održan 1. marta 1992. godine, izašlo je 66,04 odsto građana. Od tog broja 95,94 odsto glasalo je za ostanak Crne Gore u Jugoslaviji. Na sljedećem referendumu, 21. maja 2006, odnos je 55:45 odsto u korist otcjepljenja.

Nije tačno da su svi Crnogorci suverenisti i da su svi Srbi integristi, ali jeste tačno da su nacionalne manjine, koje čine oko 25 procenata stanovništva – Albanci, Bošnjaci, Muslimani, Hrvati i Romi, kojih je više nego Hrvata – listom glasali za razlaz Crne Gore i Srbije. Referendumski slogan glasio je Ko najviše voli Crnu Goru, glasaće za obnovu državnosti. I izbori pokazaše da je najviše vole nacionalne manjine!

Žižićevo ime nije moguće odvojiti od rada republičkih i saveznih institucija. Ivica Dačić, premijer i ministar unutrašnjih poslova Srbije, doputovao je u Crnu Goru da izrazi poštovanje prema pokojniku, čime nije ugrozio državnost Crne Gore.

U Crnoj Gori ništa novo. Kao da se mentalni sklop ne mijenja: godine 2013. isti je kao 1960. i 1901. godine. I ovaj me događaj podsjetio na vrijeme prije pola vijeka, na studentske dane davne 1960. godine. U Studentskom domu „Rifat Burdžević“ u Sarajevu, koji je bio na Obali Stepe Stepanovića (kasnije će od naziva ulice ostati samo Obala), u pretrpanoj sobi sa 16 studenata Više pedagoške škole, koja se takođe nalazila na Obali, govorili smo o bliskoistočnom konfliktu, kada je Jugoslavija bila jedan od lidera Pokreta nesvrstanih. Povlačio sam paralelu između uređenosti države Izrael – gdje se pustinja pretvara u ziratnu zemlju (u to vrijeme grabili smo i jeli najbolje „jafa” pomorandže) – sa okolnim arapskim haosom i političkom neslogom. Kolega V. Kraljević od Širokog Brijega potegao je to ideološko pitanje na partijskom aktivu komunista, koji su činili i studenti i profesori. Upitao je da li posao nastavnika može obavljati prosvjetni radnik koji ne slijedi partijsku liniju. Pored stručnosti, nužna je i „idejnost”, zar ne? „Idejno neosposobljeni ne mogu obrazovati mlade”,potegao je Kraljević svoj ideološki traktat.Obavijestili su me da me je tada odbranio profesor D. Maksimović, šef katedre za fizičko vaspitanje.

U ovim krastavim dinarskim brdima, a posebno u crnogorskom kamenjaru, ima mnogo varnica. Još od onog slogana prije četvrt vijeka izgovorenog pred 85.000 demonstranata u Nikšiću, koji je glasio „Hoćemo Ruse”, a koji je kasnije prepran u „Hoćemo gusle”. I tako do danas. I u Beogradu i u Podgorici vođena je cikcak politika. A Zoran Žižić nije bio cikcak političar. Kao predsjednik Savezne vlade, odbacio je samoporicateljsku politiku države i podnio ostavku 24. jula 2001. godine zbog izručenja Slobodana Miloševića Haškom tribunalu. Izgleda da mu ni na sahrani nije oprošteno što je poštovao zakon i Ustav, pa je Karađorđevićima predao ključeve Bijelog dvora. Samo dvije nedjelje prije podnošenja ostavke, na Petrovdan, 12. jula 2001, dao je ključeve princu Aleksandru Karađorđeviću. Mediji su na udarnim stranama objavili senzacionalnu informaciju da je na dan rođenja Petra Prvog Karađorđevića obavljena predaja ključeva.

Žižić je bio na udaru i Beograda i Podgorice. Dr Žarko Korać, predsjednik Socijaldemokratske unije, osudio je predaju ključeva i nazvao je skandaloznom odlukom. U Crnoj Gori istrčao je prvi ideolog DPS-a Svetozar Marović, koji je ujedno bio potpredsjednik vladajuće partije. Izjavio je da Crna Gora treba da se okrene sebi „jer se Srbija okreće dinastiji Karađorđevića”. Marović je, do tada, za preovlađujuću javnost bio „skriveni Srbin”, no odjednom, upražnjavajući cikcak politiku, našao se na pozicijama Liberalnog saveza Crne Gore. Mislim da je gajio nadu da će naslijediti lidersko mjesto u najjačoj partiji. Ako je to tačno, slijedi da se opredijelio za načelo „Šta se najviše isplati”.

Tragajući za izjavom princa Aleksandra koja je rasrdila ideologa, iščitao sam jedini intervju u kome princ govori o Crnoj Gori i Crnogorcima. Objavljen je u „Pobjedi”, u trobroju za Novu godinu, 1992. Evo šta je, pored ostalog, izjavio princ Aleksandar:

„Ovo je moj prvi intervju koji će se pojaviti u Crnoj Gori, pa bih želeo da pozdravim sve dične Crnogorce o kojima sam toliko čitao i slušao. Njihov doprinos srpskoj istoriji je ogroman, a što se tiče kulture, dovoljno je pomenuti Njegoša, koji stoji na vrhuncu našeg kulturnog stvaralaštva. Crnogorci su nam takođe dali svoje principe čojstva i junaštva koji su izuzetni po svojoj etičkoj vrednosti i moralnoj lepoti… Duboko sam svestan činjenice da u mojim žilama teče krv ne samo Karađorđevića, već i kraljevske kuće Petrovića, i vrlo sam ponosan zbog toga.”

Ovo izručenje ključeva, baš na Petrovdan, izazvalo je političke asocijacije na rođendane kralja Petra Karađorđevića i Sekuline države. Baš na Petrovdan, 12. jula 1941. godine, proglašena je NDCG u verziji Sekule Drljevića. Tog dana banuo je na okupirano Cetinje, direktno iz stana poglavnika NDH Ante Pavelića, i proglasio neovisnu državu Crnu Goru. Prethodno, u Zetskom domu, pred strojem „crnih košulja” odsvirana je italijanska himna Đevineca, a pored fašističke, vijorila se i talijanska trobojka, čije su boje bijela, zelena i crvena. Ta zastava podsjeća na bjelaše, zelenaše i komuniste u Crnoj Gori, koji su tada, ujedinjeni, krenuli protiv detaširanog „oslobodioca” iz Zagreba. Kao samozvani gospodar Crne Gore i sedam brda, Drljević je protjeran iz Crne Gore 13. jula 1941. godine. Vratio nam se nakon šezdesetak godina, u vidu dopisivanja dva njegova stiha na tekst narodne pjesme Oj svijetla majska zoro, zbog čega pola Crne Gore ne stoji pri njenom intoniranju, a predsjednik Filip Vujanović čini to nevoljno. (Što manja država, tim duža himna; najduža je, izgleda, sanmarinska i montenegrinska, a najkraća engleska, komponovana za englesku imperiju, koja je do sredine prošlog vijeka konrolisala četvrtinu sveta.)

Ni na promotivnim skupovima uoči parlamentarnih izbora koji su prethodili referendumu, Zoran Žižić se nije pokazivao kao političar koji zavađa narod sumanutim izlivima mržnje i netrpeljivosti prema političkim oponentima, kako to čine brojni suverenisti i integristi. Dakle, nije učestvovao u stvaranju atmosfere koja produkuje mržnju i diobe. Zalagao se za zajedničku državu. No vjerovatno je umro u uvjerenju da su rasparena Srbija i Crna Gora izgubile na političkom, ekonomskom i kulturnom značaju.

I na kraju nekoliko podataka. Ekonomska uvezanost Crne Gore i Srbije traje do danas, po čemu se ne bi moglo reći da su te zemlje rasparene. (Izuzetak su ostrašćene srbofobične izjave praćene najavama progona sveštenika Srpske pravoslavne crkve.) Prema podacima Zavoda za statistiku Monstat od 25. decembra 2012, Srbija je i dalje zemlja iz koje Crna Gora najviše uvozi. Glavni partneri Crne Gore, kada je u pitanju uvoz, jesu Srbija sa 494,9 miliona evra, Grčka sa 147,5 miliona i Kina sa 122,8 miliona evra. Kada je u pitanju izvoz, glavni partneri Crne Gore u naznačenom periodu bili su Hrvatska sa 77,7 miliona evra, Srbija sa 74 miliona i Slovenija sa 27,5 miliona evra. Jesmo li se baš sasvim razišli?