"Prosrpska" opozicija i prava Srba u Crnoj Gori

Položaj Srba u Crnoj Gori mora se posmatrati u kontekstu ukupnog srpskog pitanja na prostoru bivše Jugoslavije. Srbi na državnu dezintegraciju moraju neprestano odgovarati jednako snažnom nacionalnom integracijom. Ne bude li toga odgovora, oni će i u 21. vijeku biti sirovinska baza za stvaranje novih nacionalnih grupacija.

Vrijeme, kada se podrazumijevalo da su Crnogorci dio srpskog naroda je za nama; postjugoslovenska Crna Gora se definitivno izokrenula u neopozivu suprotnost izvornoj, donjegoševskoj Crnoj Gori. Odlućujuća u tom procesu bila je činjenica da je od Drugog svjetskog rata naovamo svaka ovdašnja vlast vršila brutalnu asimilaciju Srba. Neminovna posledica tog procesa bila je nastanak konvertitske crnogorske nacije. Daljim teorijsko-političkim osporavanjima činjenice koja se zove crnogorska nacija samo će se osnaživati višedecenijska zamjena teza da Srbi čine Crnogorcima ono što su zapravo sve poslijeratne crnogorske vlasti činile i što i dalje čine Srbima. Zajednička država je prošlost; mi sada živimo u samostalnoj, međunarodno priznatoj Crnoj Gori. Sama ta činjenica ukazuje da svako dalje insistiranje na političkom stavu da su Srbi i Crnogorci jedan nedjeljivi narod daje čvrstu podlogu državnom projektu zatiranja srpskog nacionalnog identiteta. Najzad, ako su Srbi i Crnogorci isti i nedjeljivi narod, onda je priča o diskriminaciji Srba izmišljotina. Srbi i Crnogorci danas su jedan isti narod taman onoliko koliko su jedan narod Srbi i Bošnjaci, ili Srbi i zapadnohercegovački Hrvati. Razlika je samo u vremenu njihovog nastanka. To su fakti s kojima se moramo suočiti ukoliko želimo da i dalje budemo Srbi.

Budući da je utemeljena na antisrpskim identitetskim osnovama, postjugoslovenska Crna Gora je nepomirljivi antipod srpskoj samosvijesti. Nema nikakve sumnje da država namjerava da do kraja zatre srpski identitet, jer samo tako, nikako drugačije, ona dugoročno može da obezbijedi sopstvenu stabilnost i opstanak. Evo konkretnog dokaza: Želimo da Crna Gora napravi taj iskorak da se na Balkanu stvori građanska nacija, odnosno oni koji svoju naciju određuju prema pripadnosti državi1 (podv. – RV), nedavno je izjavio predsjednik crnogorskog parlamenta. Zato se srpska nacionalna politika u Crnoj Gori u budućnosti mora temeljiti na dvama ključnim principima: a) na jasnom nacionalnom razdvajanju Srba i Crnogoraca i b) na decrnogorizaciji srpske samosvijesti. I kao takva, ona se može izraziti riječima: borba za srpska prava. Bilo kakva drugačija politika biće suicidna i suštinski antisrpska.

Nacionalnim razdvajanjem Srba i Crnogoraca obesmisliće se crnogorska ideološka priča o „velikosrpskom projektu“ koji „ugrožava crnogorsku nacionalnu samobitnost“. Mantra o „velikosrpstvu“ je ključna poluga crnogorskog nacionalnog identiteta, jer je ona najsnažniji kohezioni faktor koji Crnogorce drži u stanju stalne negativne tenzije prema Srbima. Ovakvim zaokretom režimski ideološki projekat postaće sterilan, a pritisak koji vlast vrši na Srbe biće preusmjeren na njegove emitere i nosioce. Nas Srba ima preko deset miliona i ne postoji nijedan racionalan razlog zbog kojeg bi mi trebali da se i dalje ponašamo poput ovce koja trči za vukom koji ju je ranio! Priča pojedinih opozicionih čelnika koji ovakav stav kvalifikuju kao anticrnogorsku politiku zavađanja državotvornog naroda je vrijeđanje zdravog razuma, jer se zna ko je, kako i zbog čega zavadio i podijelio Crnu Goru. Takvi hladno zaobilaze činjenicu da su Crnogorci ti koji su otpali od srpskog nacionalnog stabla i ponašaju se kao da to nijesu oni učinili, nego mi Srbi. Oni, takođe, ovim stavom guraju pod tepih nepobitnu istinu da su Srbi diskriminisani i izloženi asimilaciji. Ovakvom zamjenom teza oni još amnestiraju Crnogorce od moralne i istorijske odgovornosti. I još gore: takva njihova politička logika je smišljeni pokušaj produžavanja ideološke narkoze pod kojom se Srbi drže punih šezdeset godina. Jednom riječju, cilj te politike je sprečavanje našeg jasnog nacionalnog konstituisanja. Crnogorskim ideolozima savršeno odgovara baš to: da nas i dalje drže u statusu grupacije tradicionalista na putu izumiranja koja, nesvjesna vremena u kojem živi, pseudoromantičarski „suče junačke crnogorske brkove“. I još da kažem: ukoliko broj Srba na narednom popisu bude ispod sadašnjih 32 %, krivicu će podjednako snositi vlast i promoteri ovakve politike među opozicionim strankama. Jedini realni kompromis s Crnogorcima može biti da svi imamo jednaka nacionalna prava i tako svi budemo svoji na svome. Nacionalno razdruženje jednako građansko pomirenje.

***

Decrnogorizacija srpske samosvijesti znači prestanak našeg robovanja avnojskom kultu crnogorstva. Ta idolatrija je kolektivni psihološki problem koji je u naše biće ugradila đilasovsko-brozovska ideološka matrica. Avnojsko crnogorstvo idealno je nakalemljeno na negdašnju cetinjsku dinastičku teoriju bez pokrića u stvarnosti o Crnogorcima kao elitnim Srbima. A da je taj „elitizam“ prazna priča, najbolje pokazuje upravo ono što se u naše vrijeme desilo i dešava s Crnom Gorom. Odbijanjem emancipacije od te vrste „elitizma“, mi srljamo u identitetski suicid.

Matija Bećković je napisao da je Crna Gora Nojev kovčeg isplivao iz kosovskog potopa.2 Ta biblijska metafora svakako ima svoje istorijsko utemeljenje. Međutim, poslije svega što nam se dogodilo, primjerenije bi bilo Crnu Goru uporediti s onom scenom iz filma Živka Nikolića “Čudo neviđeno”, u kojoj čovjek s crnogorskom kapom na glavi, u bjekstvu od poplave, utočište za sebe i kozu nalazi na krovu uboge krovinjare. Naši preci su 1918. napustili tu krovinjaru i sa ostalim sunarodnicima krenuli u gradnju modernog stambenog objekta, ali nas je socijalističko revolucionarno nasilje 1945. ponovo u nju naselilo. Krajnji je cinizam ubjeđivati Srbe kako je život u toj krovinjari za njih najbolja opcija, kad se zna da u takvim uslovima nema (niti može biti!) ekonomskog, kulturnog, socijalnog ili bilo kakvog drugog civilizacijskog napretka. To je jasno svakome ko zna šta je Crna Gora. Uostalom, i knjaz Nikola je, poput današnjih vlastodržaca, uporno, tvrdo i nadasve - dugotrajno obećavao evropsku budućnost i tvrdio da će njegova država biti balkanska Švajcarska! Ko ne vjeruje, neka pročita esej Živka Andrijaševića pod naslovom Kako se nekad lagalo.3 Uzaludna je, dakle, virtuelna evropeizacija sela i urbanizacija katuna, kad nema elementarne građanske slobode. A nje ovdje nema, niti je ikad bilo, zbog toga što je crnogorska država uvijek bila, što jeste i što će to biti sve dok bude postojala - tvorevina čija je suština totalitarizam. A takva je baš zbog toga što ona bez utjerivanja crnogorskog na štetu srpskog nacionalnog identiteta ne može niti postojati niti opstajati kao država.

Vlast je uoči referenduma iz 2006. godine ovdašnje civilizacijsko kaskanje objašnjavala neriješenim državnim statusom. Sada, kada je taj status “riješen”, otkriva se sva gebelsovsko-agitpropovska raskoš te priče, jer se pokazuje da su problemi koji hronično opterećuju Crnu Goru samo dodatno zaoštreni. Decrnogorizacija stoga znači vraćanje Srba u sferu realnosti. Ona nikako ne znači odricanje od Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša ili Marka Miljanova, jer ni naši preci nijesu robovali idolu crnogorstva; da jesu - ne bi 1918. ni bila moguća Podgorička skupština. Naša idolatrija u odnosu na crnogorsku državnost već je polovina puta u asimilaciju. Naši preci nijesu bili nacionalni Crnogorci već Srbi. Isto tako mi, njihovi biološki i duhovni potomci - jesmo Srbi, a nijesmo i nećemo da budemo nacionalni Crnogorci. Odstupanje od ovog stava značilo bi da se i mi, poput naših bivših sunarodnika, odričemo predaka i njihovih snova i zavjeta i da dobrovoljno pristajemo na asimilaciju.

***

Sve do trenutka kad se srpsko pitanje na prostoru bivše Jugoslavije ponovo otvori kao državno, ključni srpski nacionalni ciljevi u Crnoj Gori moraju biti:

a) bezuslovna odbrana dostojanstva, imena i imovine Srpske pravoslavne crkve;

b) puna i sveobuhvatna kulturno-prosvetna autonomija;

v) proporcionalna zastupljenost Srba u organima državne uprave i lokalne samouprave u odnosu na njihov broj u ukupnom stanovništvu; i

g) snažno nacionalno povezivanje sa Srbima u Srbiji i Republici Srpskoj

***

Sasvim je razumljivo što se naše političke partije toliko protive ovakvom formulisanju srpske nacionalne politike. Aleksandar Solženjicin kaže:

Stranka kao deo naroda – kome je sučeljena? Očigledno – preostalom narodu koji nije pošao za njom. (...) Nacionalni interes zasenjuju stranački ciljevi: pre svega – šta je sopstvenoj stranci potrebno da opet bude izabrana; ako nešto korisno za državu i narod potekne od protivničke stranke – dopušteno je i da se ne podrži. Interesi stranaka pa čak i samo njihovo postojanje – uopšte nisu istovetni s interesima birača. (...) Stranačka borba zamenjuje ma kakvo traženje istine – ona ide na to da podigne ugled stranke i izbori parče izvršne vlasti. Vrhuške političkih stranaka neminovno se pretvaraju u oligarhiju. (...) Suparništvo stranaka izvrće narodnu volju.4 No, u našem slučaju ni to nije ono najgore. Ključni problem leži u tome što su opozicione stranke u Crnoj Gori projektovane da budu gubitničke. Višestranački sistem ovdje je običan virtuelitet, opozicija je samo demokratski dekor bez ikakvog ozbiljnijeg uticaja na društvena kretanja. Treba li isticati činjenicu da se nikad u istoriji ovdašnjeg parlamentarizma nije desila smjena vlasti na izborima? Ko je još toliko naivan da vjeruje da će se to desiti sjutra? Naše opozicione partije punih osamnaest godina, međutim, obećavaju brzu smjenu vlasti, iako je i slijepcu jasno da od toga nema ništa. Sva njihova ujedinjavanja i razjedinjavanja, sve njihove razmjene verbalnih plotuna s nosiocima crnogorskog ideološkog projekta samo prikrivaju takvu suštinu stvari. Srpsko pitanje njih, zapravo, interesuje samo u mjeri koliko na toj priči u konkretnim slučajevima i prilikama mogu dobiti izbornih glasova. Za naše opozicione partije, jasno je, nije pitanje kad će i kako smijeniti vlast, već koja će od njih biti najjača u opoziciji. A i kad se „ujedinjavaju“ ni tada ih ne zanimaju srpska prava, već opstanak na političkoj sceni.

Najzad, evo jednog retoričkog pitanja: Šta bi srpski narod dobio „smjenom Mila Đukanovića“ koju bi nekim čudom izvele ove i ovakve partije, ako se zna da bi njegovi naslednici, baš kao što su to činili i njegovi prethodnici, morali da utjeruju crnogorski državni i nacionalni identitet? Srbima u Crnoj Gori su potrebne partije, bile one građanske ili nacionalne, koje će djelovati s pozicija čistog srpskog integralizma; sve drugo je okretanje u krug. Od ponovnog uvođenja višestranačja 1990. godine najjače opozicione partije, međutim, baš kao i vlast, smišljeno sprečavaju otvaranje srpskog nacionalnog pitanja. Nijedna od njih još nije jasno i glasno saopštila nepobitnu istinu da je u Crnoj Gori od 1945. godine na djelu proces asimilacije Srba. Njihovi čelnici, doduše, s vremena na vrijeme eufemistički govore o rasrbljavanju Crnogoraca,5 i objašnjavaju kako vlast vrši „nasilnu promjenu istorijskog identiteta Crne Gore“, čime samo na štetu Srba vrše đilasovsko-avnojsku sakralizaciju pojmova Crna Gora i Crnogorci. Takvo suprotstavljanje režimu samo je nastavak komunističko-ustaške ideološke polemike o crnogorskom pitanju na način primjeren današnjem vremenu i ovdašnjem društvenom ambijentu. Sve to nije nimalo slučajno. Zbog toga čelnici naših političkih stranaka s takvom strašću dokazuju kako su oni pravovjerniji Crnogorci od „Dukljana“. Taj njihov nacionalni dualizam „malo Srbin-malo Crnogorac“ idealan je poligon za poigravanje emocijama birača. I, razumije se, za obezbjeđivanje poslaničkih apanaža. Naše partije su srpske taman onoliko koliko im je potrebno da Srbe koji ih glasaju koriste kao topovsko meso u virtuelnoj borbi protiv režima, a crnogorske su tačno onoliko koliko im je potrebno da režimu pripomognu u poslu utjerivanja crnogorskog identiteta.

Sve dok ne postanemo pravni faktor, dok se u skladu s civilizacijskim standardima ne organizujemo kao zasebna nacionalna zajednica i dok ne počnemo da našim političkim predstavnicima naplaćujemo račune za štetu koju nam nanose, mi Srbi ćemo, kao i u poslednjih šezdeset godina, biti divljač za ideološki odstrel. Identitetska prava po važećem ustavu jesu manjinska, ali su isto tako i građanska i nacionalna. Stoga se sve i građanske i nacionalne stranke iza kojih stoji srpsko biračko tijelo i koje se protive borbi za njihovo ostvarenje samonegiraju kao građanske ili nacionalne a legitimišu kao firme zahvaćene „sindromom Novaka Kilibarde“. Jer, one tim opiranjem, svjesno ili nesvjesno – svejedno je, daju najbolju moguću podršku projektu asimilacije Srba. Računica je jasna: partije Srbima prava – Srbi partijama glasove. A da bi se ta računica uspostavila kao pravilo, neophodno je postojanje nezavisnih nacionalnih subjekata koji će snažno otvoriti srpsko nacionalno pitanje u Crnoj Gori. Ovaj skup može da bude početak tog procesa. Mehanizam koji će pokrenuti njegovo ubrzanje treba da bude Srpski nacionalni savjet, ali i nacionalne nevladine organizacije oslobođene stranačkog mentorstva i zagrljaja. Ti subjekti mogu i moraju da vrše djelotvoran pritisak na političke stranke da promijene odnos prema srpskom nacionalnom pitanju.

Suština, dakle, nije u ustavno-pravnom statusu nego u pravima Srba. Tražimo, dakle, da se građanske stranke, ukoliko hoće srpske glasove, za prava Srba bore kao za građanska prava, a nacionalne za ista ta prava kao za nacionalna prava. One nama prava – mi njima glasove. U suprotnom, ne treba im poklanjati povjerenje na izborima. Borba za srpska prava mora se voditi koordinirano, bez besmislenih trvenja oko pitanja ustavno-pravnog statusa. Tako svi ovi subjekti mogu funkcionisati i dovoljno samostalno, kao identitetski prepoznatljive grupacije, ali i neophodno zajednički, kao prenosni zupčanici koji pokreću motore srpske nacionalne mašinerije. Samo tako se u sadašnjim okolnostima može roditi nešto što se zove odbrana srpskog nacionalnog interesa.

(Riječ na Savjetovanju „Šta je srpski nacionalni interes u Crnoj Gori“ održanom u Podgorici 4. decembra 2008. godine u organizaciji NVO Srpsko narodno vijeće Crne Gore)