Njegoševo srbovanje

(Svedok)

Kroz stihove pesama vladike Rada Jovan Dujović[1] analizira: Da li se Njegoš osećao Srbinom?

Srpski pišem i zborim,

Svakom gromko govorim,

Narodnost mi Srbinska,

Um i duša Slavjanska

(Njegoš, 1833)

Ko se nije uvjerio u srbovanje vladike Rada u njegovim glavnim djelima, ako je čitao: Gorski vijenac, Svobodijadu, Luča mikrokozma i Lažnog cara Šćepana Malog, čiji je početak:

Veseli se prahu Nemanjića,

Nemanjića i Grebljanovića...

Međutim, široj čitalačkoj publici nisu dovoljno poznate Njegoševe manje pjesme. Prikupio ih je prof. dr Milan Rešetar, i izdao 1912. godine. Na prvoj stranici i u prvom pasusu svog Predgovora, za Njegoševu zbirku Manje pjesme, Rešetar piše:

Zato je baš zgodno da one uđu u izdanja Srpske književne zadruge, koja se šire kao malo koja druga naša knjiga, po cijelom Srpstvu.

U popisu vladičinih djela hronološkim redom, akademik prof. Pavle Popović, kao prvo pominje Ogledalo Srpsko (Biograd, 1845). Najduža Vladičina „manja“ pjesma (3.850 stihova) govori o rusko-turskom ratu 1828. g. a nosi naslov Nova pjesna crnogorska i počinje ovako:

B’jela vilo, moja divna drugo,

Svedi, drugo, sve u gusle glasne,

Tvoje glase, a u gusle jasne,

Da ih čuje, koji razumije,

Razumije, drago ako mu je

Srbalj, brate, ova pjesna za te!

Osim Srba vitezova, Vladika u ovoj pjesmi pominje i Arape, Arbanase, Bugare, Grke, Francuze, ali ne pominje Crnogorce, jer ih smatra Srbima. Pominje Crnu Goru i sedam Brda, ali u istom smislu kao što pominje i srpske „prostrane zemlje Šumadije“.

U pjesmi Boj na Martiniće, Vladika piše:

Martinići srpski sokolići!

Vi careve paše ispravljate...

U slobodnoj srpskoj Crnoj Gori...

Izvodi iz Vladičine pjesme Srbin Srbima na časti zahvaljuje:

Kako odoh iz slobodnih gorah

Mišljah u njih Srpstvo ostaviti...

Dakle, mislio je da je Srpstvo samo u Crnoj Gori. I dalje:

No ja sasvim drugojače nađem

Bih dočekan u Kotoru krasno

U srpskoj kući Lumbardića.

Tu tri dana ka u trenuć prošli

Pravom čašću i veseljem srpskim...

I u govor dug iskreno srpski...

U nj spominjuć care i ćesare,

Koji dobra srpskom rodu žude...

Pošto ti se muški napijemo

I veselo srpski ismejemo...

O vi Srbi, svud li srpstvujete...

Srpstvuj djelom,

vjeruj što vjeruješ...

Zar se tu Njegoš nije Srbinom osjećao? 

U Pustinjaku cetinjskom (Cetinje, 1834) i Vladičina posveta je u stihu:

Srbin srpskom rodu svome

Ovo djelce posvećuje,

Njegovo je sitno cv’jeće

Po livadi pravoj Srpstva

I uzraslo i pobrato

I u v’jenac rodu dato.

Zar se tu Njegoš nije Srbinom osjećao? Iz te ideje je i najčuvenije Njegoševo djelo Gorski vijenac.

Izvodi iz Vladičine pjesme Zarobljeni Crnogorac od vile:

Mač i hrabrost silnoga Dušana

I valjanost Srbah vitezovah...

Njih te mater Srbiju krunimo...

I žalosna Srbu svakojemu:

Krv potomka velikog Nemanje...

Dvor boženstva pomrači srpskoga...

Navijek zađe sunce Nemanjino

Od srpskoga roda i plemena...

Zaklat mlada vjenconošca srpska?

Stid te budi Srbinom se zvati...

Sin Topole, ogledalo Srpstva...

Marsa srpskog i mladoga Feba

Zakri mračna topolska grobnica.

Jopet trube, svire umukoše,

Dom vilovstva potamnje srpskoga.

Ja u mahu od žalosti skočim,

Dodija mi s’ više to gledati,

U tri sata svu promjenu Srpstva...

Zar se tu Njegoš nije Srbinom osjećao?

Na redu je čitava Vladičina kratka pjesma Vuku St. Karadžiću:

Zbogom ostaj, zbiljski Srbe,

Hrani Srpstvo dušom grbe;

Budi svagda one ćudi,

Da ti Srpstvom dišu grudi,

Pa ćeš Srpstvu mio biti,

Dušom ću te ja ljubiti.

Zar se tu Njegoš nije Srbinom osjećao?

 Iz Vladičine pjesme Nahije:

Crne Gore krajino i krilo,

Rodom svakim Italijo srpska...

Ti si mati srpske Crne Gore

I branilo sokolovska gnjezda...

A Srbljah diko i pohvalo...

Njegoš je 1. juna 1837. kupio u Beču sablju vožda Karađorđa, i toj sablji ispjevao pjesmu u kojoj su i ovi stihovi:

podižući Srpstvo, krunu mu išćući...

ti svetinjo naša srpskoga triumfa,

vječno ćeš mi biti

znakom pominjanja...

Iz Vladičine pjesme Prahu narodoljubca, igumanu manastira Šišatovca Lukijanu Mušickom:

lica sada srpska

kvasi suzah voda...

više neće Srbu

rodoljubljem zvučat ...

hram se srpskih muzah

razruši nav’jek...

tresti čuvstva Srbu

otečestvoljubljem...

glas je umuknuo Srbina učiti...

Srpsko će se srce

sa tvojim imenom,

Doklen Srpstva traje,

voshišćavat vječno.

Ovako počinje Vladičina pjesma Branku Radičeviću:

Pjevče dragi Srbe vrli...

Iz vladičine pjesme Pirovanje posvećene gostovanju u Trstu 07. 12. 1850. kod Bokelja Spiridona Gopčevića:

Pir piruje srpska kuća,

A junak ga Srbin dava...

Tu se srpski misli, zbori,

Tu se srpskom dikom hori.

Nije ovo sve zemaljsko;

Ima nešto i nebeskog...

Na srpskome horizontu...

Zar se tu Njegoš nije Srbinom osjećao?

Ispod Karađorđeve slike koju je Vladika držao u svojoj spavaćoj sobi on je zapisao:

Samo ime Karađorđe

Kad Srbinu na um dođe,

Zaplamti se krv u grudi,

Junačko se srce budi.

Zar se tu Njegoš nije Srbinom osjećao?

Odlomci iz Vladičine knjige Pozdrav štitu Srbobrana:

...Vulkani koji strašno kuvaju

u našim grudima buknuti moraju

i zadušiti onoga koji ljagom

junačko srpsko ukalja ime...

Srbin s viteške visine pade

U talogu mrskog gadnog ropstva...

Ej Srbine, viteško koljeno,

Ko te tlači, majka ti žalosna!

Rašta svoje sile ne poznaješ,

Rašta miš‘ci udar ne izmjeriš

Koji može vraga satrijeti...

Pa sada neka neko kaže da se Njegoš nije prema Srpstvu sa najvećim poštovanjem odnosio, da se Njegoš Srbinom nije osjećao, da Njegoš nije Srbin bio.!

VRAŽJA SILA ODSVUĐ OKLOPILA;

DA JE IĐE BRATA U SVIJETU

DA POŽALI KA DA BI POMOGA!

Mala li je žertva sva Serbija

Od Dunava do mora sinjega.?

...Na ujaka Đura nalicaše,

na Balšiće, na srpske kneževe...*

Tri serdara i dva vojevode

Sa njihovo trista sokolovah,

Soko Bajo su tridest zmajevah

Mrijet neće dok svijeta traje.

Dočekaše Šenđera vezira

Uvrh ravne gore Vrtijeljke

I klaše senji dan do podne.

Ne kće Srbin izdati Srbina

Da ga svijet mori prijekorom

Trag da mu se po prstu kažuje

Ka nevjernoj kući Brankovića;

No svi pali jedan kraj drugoga

Pjevajući i Turke bijući...

Vitezovi Srbi vrtijeljski,

Luča će se vazda prizirati

Na grobnicu vašu osveštanu!

*

Mićunović i zbori i tvori

Srpkinja ga jošt rađala nije

od Kosova a ni prije njega.

*

Tu pogibe Martinovića deset,

A Turaka triput po pedeset.

Martinići srpski sokolići...

Vi ste krilo srpskoj Gori Crnoj!

*... a pred njima srpski vojevoda

s Čeva ravna Draško Popoviću!

*

Al grabljiva smrti ruka

Crnogorce tada ljuto

Uvrijedi i ucvjeli,

Jer im vožda i vladiku

Baš Danila mitronosca

I viteštvom znatna Srba

U naručje svoje mračno

Uze, sakri i odnese...

Na pogreb se njegov znatni

Narod srpske Gore Crne

Vaskoličak okupio.

*

 Vasiliju, crnogorskom vladici.

Dostojnom, zaista

da nosi srpsko ime...

*

Crnogorci kad ono viteški

Žabljak tvrdi turski poharaše

Onda mene starca zarobiše

Na Cetinje srpsko donesoše.

*

...No jednako top mletački

po turački grmi svuda,

dnevi, noći neprestano

oko srpske Gore Crne...

*

Na bahije srpske dvije

Narediše da udare –

Na Crmničku i Riječku.

*

Ko se tobom porediti može

al se djelom hrabrim pokazati

Ti si mati srpske Gore Crne,

 ubranilo sokolovska gnjezda!

(Kat.nah.)

*

Ponosi se Goro Crna

sveti hrame

srpske slave!

*

Mi smo Srbi

Narod najnesrećni

Svaki Srbin koji se prevjeri

Prosto vjeru što zagrli drugu

No mu prosto ne bilo pred Bogom

Što ocrni obraz pred svijetom

Te se zvati Srbinom ne hoće.

Ovo ti je Srbe iskobilo

Robovima tuđim učinilo. 

Ovo je samo mali dio Njegoševih stihova u kojima on govori čija je Crna Gora, ko su Crnogorci i on sam.

Ali pošto svako ima pravo da se osjeća kako mu odgovara, i Njegoš je imao pravo da bude i Srbin i srpski pjesnik, što je rekao i potpisao u „Pustinjaku cetinjskom...“

Srbin Srbskom rodu svome

Ovo djelce posvećuje

Njegovo je je sitno cvjeće

Po livadi plavoj Srbstva

I uzraslo i pobrato

I u vjenac rodu dato.

 PUTEŠESTVIJE

 Iz ruku u rake

Iz rake u ruke

Sedam puta je

Pustinjak cetinjski

Kao da nije

Bože mi oprosti

Bio ON

Kao da je bio

Jedan od njih.

Sedam puta je

Njegov prah

(Duhe mu se

Nijesu mogli

Domoći)

Selio

Dolje - gore

Gore – dolje

Dolje - gore

Manastir-Lovćen

Lovćen-Manastir

Manastir - Mauzolej.

A devet puta

Voždovi

Vileni

Nezvani

Neznani

Neznaveni

Zapovijedali

Sad ovođe

Sad onođe,

Sad tamo

Sad ovamo,

Dok nije

Jula 1974

 Oglašeno

Urbi et orbi

Da je od tada

Bez nade

Sveti duh

Srpskog

Prometeja

Prikovan

Za druge

Gromade

A njegov

Nebeski pokrov

Stameno paperje

Svete kapele

Sotone dok traju

Ćuškaju i

Kotrljaju

Predjelima

Razlitim

Ivanovim

Koritima

Dok se ON

Uzburkan

Komuša

U vrtlozima

Lovćenskih

Duša.

KNEZU NIKOLI

VASOJEVIĆU

  Ratoljupče starih doba

Za udrago serpsko ime

Okadi nam našjeh grobah

Iz pušaka što zadime

 Na Turčina hitro skoči

Nek se turska krv proliva

Žertva mi je ta milija

Nego ulje iz kandila

I Izmirna i Kadila

 (Posveta koju mu je navodno Njegoš napisao na Vječitom kalendaru.)

Vladan Dinić