Naoštrenim zubima na Crnu Goru, njenu kulturu i istorijsko biće

Ovih dana Crna Gora sluša i toleriše teške i opasne izjave: lažne optužbe, ortodoksne istorijske neistine, izmišljotine svake vrste, perfidna podmetanja, klevete, provokacije i ucjene kojima je u civilizovanim zemljama ne samo davno istekao rok trajanja, nego podliježu moralnim i zakonskim sankcijama. Na državu Crnu Goru, na njenu nacionalnu i multinacionalnu kulturu, na njeno istorijsko biće, na njenu prošlost i sadašnjost, na njen Ustav – naoštrenim zubima neofašizam juriša i spolja i iznutra, sa više strana – ali s jednim i jedinim ciljem: što više obezvrijediti i do krajnjih granica ocrniti, ako je moguće i poniziti, svaki slobodoljubivi i istinoljubivi glas, a s najviše mržnje, s najviše zmijskog ijeda – oglodati svaku patriotsku ideju, svaku kreativnu projekciju, akciju, i sve to što je moguće više zacrniti, služeći se mimikrijom Crkve i šizofrenom agresijom pojedinih crkvenjaka i političara, zloupotrebljavajući Jezik i jezikojezuite, uvlačeći u svoje dušegupke mirne građane koji „slično“ misle ili ništa ne misle, a sve to, navodno, u ime „svetih obaveza“, koje im je ostavio Ljubomir Nenadović u pismima iz 1857. godine „Ukidanje crnogorskog jezika, radi književnog jedinstva“, đe između ostalog stoji: „U svim školama je – Crnogorski jezik; u mnogome različit od onog priznatog, lijepog jezika na kojem je Biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu“...., ali zato ignorišu izjavu Gavra Pešića, Srbina iz Vojvodine koji je pisao o napredovanju osnovnijeh škola u Crnoj Gori, (Crnogorac, Cetinje 29.04.1872. godine br.17): „Crnogorac bješe osuđen da na vječnoj straži stoji za svoje ime i jezik, za svoju vjeru i narodnost, za svoju slobodu i nezavisnost“. Međutim, na žalost, ima i onih nazovimo javnih ličnosti koje danas izjavljuju „da se stide što su Crnogorci“ a sve zbog vagana beogradskog, a nijednog momenta ne misle da bi se Crna Gora i njegovi preci njih stiđeli. Njihova demo(N)kratija uzrokuje opšte uznemirenje i izaziva mržnju, ali u rezultanti ipak najprije i najviše guši samu sebe, najviše truje vlastitu đecu, najteže optužuje neostvarivost svojih mrakorazvojnih ideja.

Ko su ti anticrnogorci, antislobodari, ustavorušitelji, dušmani antiANTIfašizma? Jesu li to ljudi iz drugih zemalja, sa drugih planeta, ili iz nekih nama nepoznatih epruveta? Udišu li oni vazduh sa Urala, sa Karpata, sa Šar planine ili Kopaonika? Ne, to su „NAŠI ljudi“, ma koliko se mi od njih ili oni od nas razlikovali. To su, na žalost, naši „drogirani“, poluuspavani ljudi; njih je, kao i sve somnabuliste, lako usmjeravati, okretati, voditi iznad „krovova“, iznad provalija, jer ih niko ne žali, jer se oni žrtvuju za neke „više“, tuđe imaginarne ciljeve – interese drugih, iz drugih sredina, iz drugih pobuda za druge „oluje“. Naoružani namjernim neznanjem, prezirom prema istini, istorijskoj i savremenoj, ti napi-građani nijesu ponešeni ni za Jezikom, ni za Nacijom, najmanje za Kulturom, a kamoli za svojim izvornim identitetom, državnim i nacionalnim. Oni su najamni rušioci ustavnosti svoje matične Države – posredni rušioci i vlastitog identiteta, te tako i dugoročni neprijatelji vlastitoga poroda i potomstva uopšte. Oni svoju đecu i svoju unučad pretvaraju u apatride, u ljude bez domovine, u izgnanike iz svoje prirodne sredine – geografske, kulturološke, psihološke, mentalne, jezičke, tradicijske, civilizacijske...

Pokazali smo više puta, i to je jasno svima koji hoće da misle, da rasuđuju: da nema nikakve jezičke diskriminacije između građana koji se služe sa četiri sociolingvistička jezika novoštokavske zajedničke osnove, dakle između korisnika bivšeg srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika. CRNOGORSKI JEZIK i crnogorska jezička politika sigurno su najliberalnije kodifikacije u odnosnoj materiji u čitavom južnoevropskom regionu. Dvije varijante crnogorskoga jezika – tzv. jotovana (vukovska) sa dodatna dva živa glasa, ili – dosadašnja srpskohrvatska varijanta ijekavskog izgovora – pa đe će naći višu jezičku slobodu u okviru vlastite države, ove ili koje druge? Ali, hajkačima na Crnu Goru nije do jezika, njima je do Crne Gore, do urušavanja njene nezavisnosti i državnosti, slobode; njima je stalo da se, na bilo koji način, ponovi anšlus iz 1918, ili nešto slično; njima je do nastavka samoponištavanja, samoponižavanja, do ponavljanja brisanja Crne Gore sa evropske mape... i pred tim ciljem oni ne biraju sredstva, od njihovih dirigenata nije im dozvoljen uzmak, predah ili kompromis. Zato su krajnje poražavajuća, karcinomna sva „sporazumijevanja“ na račun zaobilaženja, rušenja i gaženja crnogorskog Ustava – da bi se u Parlamentu postigla potrebna većina za izglasavanje određenog zakona.

Neka svako radi po zakonu i Ustavu, neka Vlada po Ustavu vlada, neka Ministarstvo za prosvjetu i nauku slijedi svoja zakonska ovlašćenja i većinskom voljom narodnih predstavnika ostvaruje utvrđene ciljeve i neka jednom već osamostaljena Crna Gora samostalno odlučuje o sebi i svojim građanima, kao što su građani odlučivali i odlučili o njenoj sudbini! A nezadovoljnih uvijek ima, uprkos nastojanjima bilo koje vlasti, bilo koje države. Treba činiti sve da se prošire horizonti slobode, demokratije i perspektivnosti života i rada, ali ne, nikako ne – uz rušenje vlastite Države, njenog Ustava i njene istorijski utemeljene duhovnosti. Zbog toga Dukljanska akademija nauka i umjetnosti insistira da Skupština Crne Gore shvati sav značaj ispunjenja uslova EU za budućnost Crne Gore i njenih građana, da u najkraćem roku i bez uslovljavanja donese Izborni zakon. Očekujući prigovore da ovim apelom zalazi u sferu politike, DANU smatra da donošenje Izbornog zakona nije političko već da je to pitanje sagledavanja položaja Države i njenih građana u vremenu i prostoru i šansi, koje ako se propušte, bespovratno nestaju. Crna Gora je već propuštala mnoge prilike (sve zarad jedinstva), zato DANU misli da takav „luksuz“ Crna Gora ovog puta ne smije sebi dozvoliti čega je „politička ucjenjivačka grupa“ svjesna.

S obzirom na značaj problema, DANU poziva sve državne naučne institucije: CANU, Univerzitet Crne Gore, i ostale samostalne naučne, kulturne i državne ustanove da se pridruže ovom apelu.

Dukljanska akademija nauka i umjetnosti