Medojevićevo lažno mirotvorstvo

Medojević hoće srpske glasove, a nije Srbin. On priča o građanskoj demokratiji, ali je nacionalni Crnogorac i traži srpske glasove. Uz to, on podržava udbašku anticrkvenu organizaciju prokletog raspopa Dedejića i otvoreno je naziva Crkvom. I on i većina visokih funkcionera njegovog Pokreta za promjene su istovremeno i članovi ili pristalice te organizacije. Predstavlja se kao ljuti opozicionar, a bio je ključni čovjek koji je pomogao diktatorskom podgoričkom režimu, ogrezlom u kriminalu, korupciji i nepotizmu da usvoji antisrpki diskriminatorski ustav. Tim ustavom je izjednačen srpski jezik sa tzv. crnogorskim jezikom, a Crkva kao ustavna kategorija izbrisana, što se nije desilo čak ni u komunističkoj diktaturi. I još prije neki dan kaže njegov saborac Goran Đurović: Ne možemo pobjeći od činjenice da crnogorska pravoslavna crkva postoji i da ima svoje vjernike na koje po nama treba gledati kao na braću po vjeri i kojima treba pružiti ruku pomirenja. Ruku pomirenja bjelosvjetskim hohštaplerima što ih je udba skupila s koca i konopca i naoružala ćuskijama i burgijama da jurišaju na pravoslavne svetinje po Crnoj Gori? Hoće, dakle, Medo da u istu ravan dovede Boga i đavola, istinu i laž, svjetlost i mrak, Crkvu Hristovu i udbu; bi da Svetog Savu, Svetog Vasilija i Svetog Petra Cetinjskog izjednači i pobarabari s prokletim carom Dukljanom.

Ako, veli Medojević, SPC ćuti o zločinima koji su rađeni u ime srpske nacije, ako podržava i pokriva optužene za ratne zločine, ako učestvuje u političkoj hajci protiv pokojnog premijera Zorana Đinđića, koji je pokušavao, bez obzira na sve nedostatke, da Srbiju modernizuje i ubaci je u voz za Evropu – onda crkva unutar sebe mora da preispita svoje djelovanje i vidi da li je ono doprinijelo popravljanju stanja, ili je naciju bacilo par stotina godina unazad. Ovo je njegova izjava objavljena u medijima 26. marta 2005. godine, dok je još bio NVO Medojević I sad se nameće retoričko pitanje: da li je ovo saopštenje kakvog poslijeratnog oznaša s kožnim kaputom, ili izjava čovjeka koji za sebe tvrdi da je opozicija Đukanovićevom režimu? Crnogorska vladajuća elita nema ideološki i politički kapacitet da iazađe na kraj sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Ko misli da je vaskrsnuo Moše Pijade i ovo izjavio, vara se. Ovo je Nebojša Medojević kazao u razočarenju što je crnogorski režim pod pritiskom zvanične Srbije morao ljetos da dozvoli vladici mileševskom Filaretu da uđe u Crnu Goru.

A Beogradskom «Kuriru» je u januaru 2006. godine kazao i ovo: Lider u držanju govora sa političkom konotacijom je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Najkorektniji su predstavnici muslimanske vjerske zajednice koji uvijek pozivaju na mir i toleranciju. Hoće, dakle, da marovićevsko-jezuitskim načinom kaže kako mitropolit Amfilohije poziva na nemir i netoleranciju, biće na krv i nož, na rat i pokolj inovjeraca. I, da bi čudo bilo veće, ima Srba koji tumaraju za njim i ne razmišljajući o ovim njegovim lažima. Medojević je, da podsjetimo i to, u trenucima kad je vlast bila na mukama oko ustava, kad je Miško Vuković kojevitezao kako se može desiti katastrofa ako predlog ustava ode na referendum, izjavio kako bi se u tom slučaju sve svelo ne na ključna, već na pitanja jezika i crkve, odnosno ona oko kojih se ne treba shvađati. Time je jasno poručio da je ono što je za opstanak srpskog naroda u Crnoj Gori najbitnije – njemu sporedno. A, ustvari, ni njemu to nije sporedno već naprotiv glavno, jer je upravo to ono što treba slomiti da bi se učvrstila antisrpska državolika tvorevina. A nama pravoslavnim Srbima poručuje kako je to sporedno i ubjeđuje nas da su za nas najvažnije njegove bajke o Evropi i tajkunima i kartelima, kao da to nijesmo od SNP-a slušali evo čitavu deceniju.

Zbog toga na predstojećim predsjedničkim izborima režim ne bi mogao dobiti bolji poklon od Medojevićevog ustoličenja na tronu lidera opozicije. Jer, to bi značilo novu marginalizaciju srpskog naroda, novu narkozu kojom bi Srbima u Crnoj Gori bili otupljeni refleksi nacionalnog samoodržanja. Oni igraju na Medojevićevu kartu s prošlih parlamentarnih izbora: srpski bijes na politiku Predraga Bulatovića i nadaju se da će Medo zbog toga biti novi Bulatović. I zbog toga ga ne miču s njihovih medijskih dukljarnika. A ako bi, ne daj Bože, Medo pobijedio na tim izborima, to bi značilo: poslije Mila – Milo, ili čak još i gore. Jer, Medojević to namjerava da postigne igrajući na kartu ekonomsko-socijalne demagogije, pričama kako je najvažniji ekonomski prosperitet građana koje po tom osnovu diskriminiše režim. A neće da kaže da su ti diskriminisani građani u devedeset odsto slučajeva Srbi. I da su diskriminisani baš zbog toga što su Srbi. Kad predsjednik Crne Gore bude Srbin, a premijer Crnogorac, ili obrnuto, kad trećina članova Vlade budu Srbi, kad budu trećina sudija, direktora osnovnih i srednjih škola, policajaca..., kad budu trećina u svim državnim organima i institucijama, kad u Crnoj Gori kao uslov za iole normalnu egzistenciju bude ukinuto odricanje od srpskog imena, eto ekonomskog oporavka diskriminisanom srpskom narodu. Ali, Medo to neće, jer ga njegova političko-nacionalna računica uči da Srbe zavodi za Goleš planinu. U slučaju da on bude novi Đukanović srpska djeca će morati da uče Čirgićevu abecedu i tzv. crnogorski jezik a pravoslavni vjernici da predaju najmanje pola ili čak svu crkvenu imovinu raspopu Dedeiću. A onda neka se Srbi u Crnoj Gori spreme da polako postaju dukljansko-montenegrinski Crnogorci. I da i dalje ližu prazne tanjire, dok tajkuni, koji su svi listom nacionalni Crnogorci, koje Medo tako grlato kritikuje, budu i dalje uživali u glembajevskom novcu zgrnutom u procesu tranzicije.

I dok Medojević i njegovi ovih dana kritikuju moskovskog patrijarha Aleksija koji, vele, ne razumije kako je u ovakvoj Crnoj Gori najteže imati pomiriteljsku ulogu, valja se sjetiti Hristovih riječi koji je takvima kao što su oni govorio:

Fariseju slijepi, očisti najprije iznutra čašu i zdjelu da budu i spolja čiste. Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što ste kao okrečeni grobovi, koji spolja izgledaju lijepi, a unutra su puni kostiju mrtvačkih i svake nečistote. (...) Zmije, porodi apsidini, kako ćete pobjeći od osude za pakao?

Cetinje, 14. januara 2006. godine