Dukljansko popisno zagrijavanje

Srpski nacionalni savjet, kako stoji u saopštenju od 31. januara, ustao je protiv ideologa novocrnogorstva Milenka Perovića, predsjednika Komisije za standardizaciju crnogorskog jezika, koji iz Srbije, nakon što je sročio crnogorsku azbuku, sada preko državnih medija u Podgorici plasira brojne neistine, krivotvoreći istorijske događaje i činjenice (vidi: srpskenovinecg.com).

Šta je utvrdio profesor etike na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu Milenko Perović, a mediji preneli 31. januara? Gospodin Perović je utvrdio da su etnički Crnogorci pretvoreni u “političke” Srbe. I dodao kritičke opaske na račun (polu)intelektualaca, čitaj Srba: Narod nema komplekse crnogorskih poluintelektualaca koji mjerilo kako će govoriti ne traže u vlastitom povijesnom i jezičkom biću, nego u tome kako drugi narodi govore svoje jezike…Oni su potpuno iracionalni, posvađani s realnošću, infantilni u svom „prkosnom“ otporu i mržnji prema svojoj jedinoj državi. Po porijeklu etnički Crnogorci mitomanskim akrobacijama pretvoreni su u „političke“ Srbe. Na pitanje novinara da objasni gdje je situirana ta iracionalnost, profesor etike je nalazi “u njihovoj psihologiji prozelitskog i konvertitskog identiteta… Narod u Crnoj Gori s radošću će prigrliti svoj jezik! Samo mu treba dati priliku!“ Uskličnik se shvata kao kategorički imperativ. Dakle, prilike nije bilo.

Polazim od načela – ne utjerujte čovjeka u laž, jer vam to on nikada neće oprostiti. Nije sporno pravo na vlastito mišljenje, ali postaje sporno da se, s jedne strane ne razdvoji etika od politike, a sa druge, činjenice, koje navodim, nijesu u skladu sa tvrdnjom profesora Perovića.

Da li je istinita tvrdnja?

Polazim od načela – ne utjerujte čovjeka u laž, jer vam to on nikada neće oprostiti. Nije sporno pravo na vlastito mišljenje, ali postaje sporno da se, s jedne strane ne razdvoji etika od politike, a sa druge, činjenice, koje navodim, nijesu u skladu sa tvrdnjom profesora Perovića. Prilika je data za izjašnjavanje. Popisom iz oktobra 2003. godine 64% građana Crne Gore izjasnilo se da govori srpskim jezikom (Crnogoraca 270.366 ili 40,64 odsto, Srba 201.892 ili 32 odsto, Bošnjaka 63.272 ili 9,41 odsto, Albanaca 47.682 ili 7,09 odsto, Muslimana 28.714 ili 4,27 odsto, Hrvata 7.062 ili 1% ). Dakle, crnogorski jezik s radošću nije prigrljen.

Istina, ovu činjenicu je suspendovala i Narodna skupština. Nakon stranačke trgovine jezički separatizam podržala je i opoziciona partija PzP, i nakon preglasavanja u parlamentu potvrđena zadata “politička istina” i promovisan je crnogorski kao dominantni jezik. U zemlji bez veće demokratske tradicije prepliću se nadležnosti, svako je nadležan za svašto, zato se i svašta dešava. Kao i 1941, tako i 2011. crnogorski jezik uređuju stranci. Zato se i desilo da među vrhovne arbitre za “državni” jezik i državnu “crkvu” javlja profesor etike iz Novog Sada. Prethodno je dr Josip Silić, univerzitetski profesor iz Zagreba, dao praktične natuknice o novom crnogorskom jeziku. Štampao je omanju brošuru Crnogorski jezik crvenih korica, koja izgledom asocira na Komunistički manifest. Recenzenti su Milenko Perović iz Srbije i Ljudmila Vasiljeva iz Ukrajine, istoričar, a urednik je Adnan Čigrić, prvi doktorant crnogorskog jezika, odbranjen u Hrvatskoj. Nedavno je brošura prosuta u malenoj Crnoj Gori u enormno velikom tiražu, u 8.000 primjeraka. Izdavač je država, odnosno Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, uz potpis ministra Slavoljuba Miga Stijepovića, kojemu je povjeren izgon srpskog jezika iz svih obrazovnih ustanova, rok septembar 2011. Ni ministar nije od prosvjetne struke. Po obrazovanju je pravnik, nije imao nikakve stručne reference u prosvjeti i kulturi, ali jeste u fudbalu. Od 1990. do 1998. godine bio je generalni sekretar Fudbalskog saveza Crne Gore, a od 1998. do 2001. godine zamjenik predsjednika Fudbalskog saveza Crne Gore. Član je glavnog odbora vladajuće DPS. Čitajući Silićevu brošuricu Crnogorski jezik, nailazimo na opasku: Do mišljenja koja smo ovđe iznijeli došli smo proučavanjem gramatika i pravopisa svih standardnih jezika štokavskog sistema. Literatura: Rječnik hrvatskog jezika Vladimira Anića i Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva Rikarda Simeona. Amin. A unutra ponuđen neobičan meni – Komunikacijski trokut, Trotočka, Tekstna vezna sredstva, Šta crnogorski jezik jeste i kako ga opisati, Zavisnost ritmo-melodičkog značenja od melodije…

Reklo bi se – gdje je mnogo samoproglašenih jezičkih stručnjaka, a jezik im nije struka, mogli bismo posumnjati u njihovo znanje, a bogme i u poštenje.

Da li su Crnogorci pretvoreni u “političke” Srbe?

Čitajući Silićevu brošuricu Crnogorski jezik, nailazimo na opasku: Do mišljenja koja smo ovđe iznijeli došli smo proučavanjem gramatika i pravopisa svih standardnih jezika štokavskog sistema. Literatura: Rječnik hrvatskog jezika Vladimira Anića i Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva Rikarda Simeona. Amin.

Odgovor se nalazi u u zbirci dokumenata “Rad skupštine Crne Gore, 1945–1950” (oko 1000 stranica), u izdanju Skupštine Crne Gore, 1984. Tamo nalazimo i krštenicu crnogorske nacije, datirana na 31. decembar 1946. godine, kada je završila rad Ustavotvorna skupšina, održana na Cetinju. “Ko ne poznaje Staljinovu teoriju o nacionalnom pitanju i njenu primjenu u SSSR-u, taj nikad neće razumjeti federativno uređenje Jugoslavije. A ko sagleda ove činjenice i poznaje Staljinovu teoriju o nacionalnom pitanju, tome je postojanje crnogorske nacije nedvosmisleno jasno“ (str. 230). Ustav je usvojen, određeni su državni simboli. Državni grb predstavlja Lovćen sa Njegoševom kapelom (član 4 Ustava), a državna zastava se sastoji iz tri boje – crvena, plava i bijela (čl. 5 Ustava). Tokom prošle godine trobojka, koju je istakao ispred službenih prostorija Srpski nacionalni savjet, šest puta je skrnavljena. A na Cetinju spaljena 31. oktobra 2010. Golobradi mladica, koliko znam, trobojku je uždio uz poklič – Viva Montenegro! Ona je stajala na zgradi nekadašnjeg srpskog poslanstva, gdje je Zorka, kćerka kralja Nikole, rodila Aleksandra Karađorđevića.

Da li u Crnoj Gori caruje psihologija prozelitskog i konvertitskog identiteta?

Prije zasijedanja pomenute Ustavotvorne skupštine Crnogorci su bili Srbi. Tako su se izjašnjavali i svi njeni gospodari. Dakle, i za vrijeme vladavine kralja Nikole, kao i za vrijeme njegovih prethodnika, Srbi su u strukturi činili gotovo 100% stanovništva. Kad je knjaz Nikola pri prvoj posjeti Beogradu 28. juna 1896, na Vidovdan, sa pratnjom stupio na pola savskog mosta, rekao je: “Vojvode i vi ostali, skinite kape i prekrstite se tri puta. Dolazimo u zemlju istog plemena. Dolazimo u zemlju kralja Aleksandra Obrenovića” (Videlo, 28. juna 1896). Za vrijeme rane Titove vladavine i zasijedanja Ustavotvorne skupštine (1946) Srbi su odjednom iščezli i spali na jedva 1 odsto. Od popisa do popisa stanovnišva broj Srba se uvećavao. Počelo je vraćanje svojim srpskim korijenima. Recimo, popisom uoči raspada Jugoslavije 1991. godine od 615.267 izjasnilo se 380.484, ili 62 odsto kao nacionalni Crnogorci. U odnosu na prethodni popis iz 1981. broj Srba se gotovo utrostručio, sa 19.407 popeo se na 57.176 – više od 10 odsto. A popisom iz 2003. procenat deklarisanih Srba je utrstručen u odnosu na prethodni popis i popeo se sa 10% na 32%! Tada se na najdemokratskiji način 64% građana Crne Gore izjasnilo da govori srpskim jezikom.

Političari djeluju uspješno, samo ako su “oruđe duha vremena”. Zato griješe lideri opozicionih sranaka koje najavljuju bitku za očuvanje “procenta”, suprotstavljajući se narodnom logosu, jer popisi pokazuju neumoljivu uzlaznu spiralu. Ukoliko se ne primijene poltički marifetluci, realno je očekivati dalje povećanja broja deklarisanih Srba.

Pobornici “kulturne revolcije” u Crnoj Gori zaposjeli su glavna sredstva informisanja, kljukaju narod informacionim otpadom, koji ponižava čovjeka, tjerajući ga da se, putem njenih “preispitivača historije” i promovisanja samozaborava, dakle, denacionalizacijom i dezintegracijom, poljulja narodni duh, kako bi se potomci stidjeli slavne istorije koju su stvarali preci.

Naglo splašnjava medijska promocija crnogorskog jezika sa 32 slova, a iščezava privremena i prava poplava kroatizama, što navodi na zaključak da je neko rekao „Oladi! Zbori kao nekada – dok se ne obavi popis stanovništva“. Ovaj inventivan potez predstavlja međukorak koji će poslužiti naivnim kao utješna varka. Izgleda da je privremeno zaleđena i inicijativa o nužnosti integracije dvije akademije – stare CANU, crnogorske, i mlade DANU, dukljanske.

Vratimo se Crnogorcima u Srbiji. Poslije Drugog svjetskog rata bilježimo velike seobe Crnogoraca prema Srbiji. Prvi kolonisti, hroničari bilježe 90 porodica krenulo je 3. novembra 1945. godine sa željezničke stance Vilusi u Vojvodinu. A do 1948. godine iz Crne Gore u Vojvodinu preselile su se 6.734 porodice, najviše sa područja opštine Nikšić. Prema popisu stanovništva 1948. godine iz Crne Gore se iselilo 82.466 stanovnika. Odlasci, posebno zbog školovanja, ubrzani su. Mislim da je moralno problematično da oko 260.000 Crnogoraca dođe u Srbiju, a onda dio njih šalje poruke da srpski “hegemonisti” porobljavaju Crnu Goru. Čak neki potomci kolonista, čiji su preci kao kolonisti, Srbi, odmah poslije rata dobili kuće i imanja u Vojvodini, sada se obraćaju nevladinim organzacijama tražeći da njihova djeca u školi uče crnogorski, a da državna administacija prevodi dokumenta na “njini” jezik. Postavlja se pitanje da li su se iselili u bogatu Vojvodinu da bi bili ugroženi, ili se radi o novocrnogorcima, politikantima, kojima srpski mediji daju neograničen prostor, čime se, posredno soldarišu sa fiktivnim opasnostima. Ne znam da li je pretjerao Zoran Đinđić, kada je svojevremeno, u političkom duelu sa Slavkom Perovićem, predsjednikom Liberalnog saveza Crne Gore, izvornim suverenistom, tvrdio da čak dva miliona građana Srbije ima crnogorske korijene.

Ovaj politički identitetski stampedo sa političkom pozadinom podsjeća na “kulturnu revoluciju” u Kini prije četrdesetak godina, koja je doživjela brodolom s osudom “četvoročlane bande”. U Kini, šezdesetih godina prošlog vijeka, imali smo Crvenu gardu kao udarne snage revolucije, koja je pokušala da ugrozi tradicionalnu kulturu, a kultura je duša naroda. U prvoj deceniji novog milenijuma u Crnoj Gori imamo (uslovno je imenujem) “Zelenu gardu”, čuvari testamenta “zelenaša.” Kulturna revolucija, koliko znam, imala je i jedan pozitivan učinak – pojednostavili su pismo, smanjili broj znakova komplikovanog pisma. Crnogorska “kulturna revolucija” povećala je broj slova i time iskomplikovala pismo. Pobornici “kulturne revolcije” u Crnoj Gori zaposjeli su glavna sredstva informisanja, kljukaju narod informacionim otpadom, koji ponižava čovjeka, tjerajući ga da se, putem njenih “preispitivača historije” i promovisanja samozaborava, dakle, denacionalizacijom i dezintegracijom, poljulja narodni duh, kako bi se potomci stidjeli slavne istorije koju su stvarali preci. To bi moglo voditi urušavanju morala, zakonitosti, pravnog poretka i time praviti ruinu od nove države.