|
(NIN, 30.07.2009.)
 Tri godine posle referenduma o državnoj nezavisnosti, Crna Gora stoji bolje od svih zemalja u regionu o mnogim pitanjima, tvrdi potpredsednik crnogorske vlade za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku Svetozar Marović. Po rečima bivšeg predsednika bivše državne zajednice Srbija i Crna Gora, jedan od dokaza ove teze je i Upitnik Evropske komisije, koji je prošle nedelje evropski komesar za proširenje Oli Ren uručio crnogorskom premijeru Milu Đukanoviću. Od odgovora na 2.178 pitanja koja sadrži Upitnik, zavisiće da li će Evropska komisija predložiti liderima Unije da se Crnoj Gori dodeli status kandidata za članstvo u EU. “Osim Upitnika EK, postoji čitav niz prednosti državne nezavisnosti Crne Gore“, kaže Marović. „U smislu približavanja EU, Crna Gora se nalazi za nijansu u boljoj poziciji u odnosu na Srbiju: potpisali smo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, nemamo problem Kosova i saradnje sa Haškim tribunalom... Jedan od naših prioriteta je članstvo u NATO-u...“
Nemate problem zbog činjenice da je NATO bombardovao SRJ?
- Bombardovanje je svježa emocija i tačno je da zbog toga u dijelu crnogorske javnosti postoji određena rezerva prema NATO-u. Ali, Crnu Goru su u Drugom svjetskom ratu napadali i Njemci i Italijani, pa danas sa tim zemljama imamo veoma dobre odnose. Članstvo u NATO nam garantuje veći stepen bezbjednosti i jedna od prednosti državne nezavisnosti je i ta što o tome odlučujemo samostalno. Prednosti postoje i u ekonomskom smislu: u svijetu smo treća zemlja po investicionom obimu i interesovanju za investiciona ulaganja. Sudeći po anketama, postali smo jedna od najatraktivnijih svjetskih turističkih destinacija. Sa socijalnog stanovišta, prosječna plata u Crnoj Gori, kao članici državne zajednice, iznosila je 230 eura; danas je 460. Imamo dobrosusjedske odnose sa svima...Osim sa Srbijom. Iako je odluka Crne Gore o nezavisnosti bila demokratska, imam utisak da su odnosi Crne Gore i Srbije, tri godine poslije, nažalost još uvijek opterećeni veoma bolnom i emocionalnom reakcijom dijela građana Srbije na tu činjenicu. Vjerujem da državna samostalnost nije ničim ugrozila ono što povezuje dva naroda.
Verujete li da i građani Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Srbi misle isto?
- Crna Gora je građanska država i svi njeni građani, bez obzira na to kako se nacionalno izjašnjavaju, ravnopravni su. Crna Gora je moja država isto koliko i njihova. U mojoj porodici žive skladno i oni koji se osjećaju Srbima i oni koji se osjećaju Crnogorcima. Budući da je bio jedan od prvih zvaničnika koji je Crnoj Gori čestitao nezavisnost, siguran sam da isto misli i predsjednik Srbije Boris Tadić. Naša obaveza nije da odnose Crne Gore i Srbije gradimo na epici i rekonstrukciji mitova. Treba da kažemo da smo bliski, da smo kroz istoriju imali mnogo i sporazuma i nesporazuma i da vidimo šta nam je u interesu - da budemo protivnici ili da sarađujemo. Mislim da je bolje ovo drugo. Ako je tako, hajde onda da nam Kosovo ne bude problem!
Ali, Srbija je crnogorsko priznanje Kosova doživela kao „zabijanje noža u leđa“.
- Da li bi se Kosovo vratilo pod državni okvir Srbije da je Crna Gora odbila da prizna realnost? Prije Crne Gore, Kosovo je priznalo većina zemalja EU, Amerika...
Primedba je bila da ste izabrali loš momenat.
- Tajming je uvijek izgovor. Naš cilj nije bio da Srbiji napravimo problem. Danas sa puno pažnje čekamo da se o inicijativi Srbije izjasni Međunarodni sud pravde u Hagu. Ukoliko sud donese odluku da je proglašena nezavisnost Kosova nelegalan čin, Crna Gora će biti među prvim koja će preispitati odluku.
Očigledno ne verujete da sud može doneti takvu odluku?
- Odluku suda ćemo respektovati i postupati po njoj. Ali, budimo realni! Da li i u samoj Srbiji danas neko vjeruje da će sve ambasade koje postoje u Prištini biti povučene i zatvorene? Navijam za dugoročna, pravedna rješenja.
Po vašem mišljenju, šta je pravedno rešenje?
- Ako gledate istorijski, mnoge države danas nisu tamo gdje su nekada bile, mnoge granice su promijenjene, neke zemlje su nestajale, druge su nastajale... Volio bih kada bi se ovaj spor riješio sporazumom i to bi bilo pravedno rješenje.
Predsednik Vujanović i premijer Đukanović su kazali da je Crna Gora trpela pritiske od strane nekih zapadnih zemalja da prizna nezavisnost Kosova. Kakve pritiske?
- Nije bilo pritisaka. U diplomatiji se to tako ne radi. Pritisak je u odgovornosti izbora - da li ćete izabrati ono što podržavaju vaši najjači saveznici u evroatlantskim integracijama ili ne.
S obzirom na to da ste napravili „odgovoran izbor“, šta ste dobili zauzvrat?
- Odgovor je jednostavan: izabrali smo da radimo u interesu Crne Gore i tim svojim izborom poslali poruku međunarodnim partnerima šta je naš prioritetni cilj.
Kakvu ste poruku poslali Srbiji?
- Poslali smo poruku da, kada bi od nas zavisilo da li će Kosovo biti nezavisno, naša odluka sigurno ne bi bila protiv Srbije.
Za novog ambasadora Crne Gore u Beogradu biće imenovan Igor Jovović. Da li ste ipak uvažili sugestiju Srbije da kandidat za ambasadora ne bude neko ko je bio u vladi koja je priznala nezavisnost Kosova?
- Ne znam za takvu sugestiju Srbije, ali, bez obzira na bliskost, ne možemo bilo kome, pa ni srpskoj vladi, dozvoliti da bira ko će biti crnogorski ambasador u Beogradu. Svaka država ima suvereno pravo da odluči koga će poslati za ambasadora u neku zemlju.
Ipak, plašite li se da će najavljena razmena ambasadora na relaciji Podgorica – Priština dodatno poremetiti odnose Srbije i Crne Gore?
- U ovom trenutku, to je u fazi priprema, ali ne mogu vam reći kada će se to tačno desiti.
Mislite li da odnose Srbije i Crne Gore dodatno opterećuju i lica za kojima je Beograd raspisao poternicu, a koja se, navodno, kriju u Crnoj Gori? Zvezdan Terzić, navodno je viđen u Budvi.
- Ne mislim i siguran sam da će naši odnosi u budućnosti ići uzlaznom putanjom. Što se gospodina Terzića tiče, nemam šta da dodam zvaničnom stavu naše policije koja je to već demantovala. Nikada ga nisam sreo.
Da li ste sreli Bogoljuba Karića, Slobodana Radulovića, Stanka Subotića...
- Ne. Gospodina Radulovića takođe nisam vidio, kao ni Subotića. Da jesam, ne brinite – naše fotografije bi već bile objavljene.
Neke su i objavljene.
- Riječ je o fotografijama starijeg datuma.
Premijer Đukanović je nedavno izjavio da je prijatelj sa Stankom Subotićem. A vi?
- Prijatelj mog prijatelja je i moj prijatelj.
Mnogi vaši prijatelji bili su gosti na glamuroznoj svadbi vašeg sina Miloša. S obzirom na prijavljene prihode, kako ste uspeli da platite toliku svadbu?
- Iz novina sam saznao da je ta svadba koštala čitavo malo bogatstvo, što naravno nije tačno. Moram da kažem da sam, kao svaki Crnogorac, jako radostan što sam oženio sina. Radostan sam što imam neke ljude za prijatelje i što su među njima velike zvijezde iz svijeta muzike. Jednom u životu ženite sina a, kao što znate, u našoj tradiciji je da, kada pravite veselja, u to uložite i više nego što objektivno možete. Ljudi su se zaduživali...
Vi niste? Niste, recimo, morali da tražite kredit od banke Aca Đukanovića?
- Nisam.
Dakle, niste kreditno zaduženi kod Prve banke?
- U pomenutoj banci ne posjedujem akcije i nisam zadužen. Moj sin i ja smo se bavili privatnim poslom, o čemu postoje uredno prijavljeni prihodi. Politički protivnici u svemu vide grijeh, pa i u tome kada za sina pravite svadbu. Izgleda da je potpredsjednicima vlade zabranjeno da žene sinove!
A, ne, gospodine Maroviću, nije zabranjeno. Pitanje je – kako ste uspeli to da platite?! Izgledalo je kao kod cara Haila Selasija: na dvoru se jede zlatnim kašikama, a ispred – narod bos, go i gladan.
- Mediji su napravili takvu sliku. U nekim novinama sam čak pročitao da sam potrošio pola miliona eura! Šta na to da odgovorim, osim da to nije tačno?!
Sudeći po inicijativi NVO MANS-a državnom tužiocu, u kojoj je zatražena provera zakonitosti sticanja vaše imovine, za tri godine bavljenja biznisom ste stekli zavidno bogatstvo i na tom ekonomskom umeću bi vam pozavideli i mnogo uspešniji biznismeni.
- Ako pitanje bazirate na tvrdnjama MANS-a, onda ste loše obaviješteni, čime sam, moram reći, vrlo iznenađen. Ta organizacija je veoma korisna...
Ali vas očigledno jako nervira.
- Ne, ne nervira me. To što oni rade liči na Velikog inkvizitora: možete dokazati da ste nevini samo ako ne izgorite na njihovoj lomači. Tvrde, recimo, da imam 816.000 kvadratnih metara zemljišta u Grblju kod Budve. Kažem da nemam. Otac mi je ostavio nasljeđe i to nije grijeh. MANS tvrdi da sam tu zemlju stekao u posljednje tri godine. O čemu se radi?! Da mi je zabranjeno da imam nasljeđe? Srećom, crnogorska javnost je prepoznala ko stoji iza takvih napada.
Ko stoji?
- Nisam pristalica teorija zavjere, ali činjenica je da je Crna Gora na putu da postane kandidat za člana EU, da uđe u NATO, tako ovo može biti scenario koji pokušava da nas, kriminalizujući vlast, spriječi na tom putu. Osim toga, kada je neko mnogo jak, nije loše da bude opomenut.
Opomenut, ali – od koga? Bivši šef crnogorske Trgovinske misije u Vašingtonu, Ratko Knežević, u intervjuu podgoričkim Vijestima...
- ...Oprostite, ali ne želim da komentarišem niti jednu riječ iz tog intervjua. Jednostavno – ne komentarišem! Kada me pitate ko stoji iza napada na crnogorski državni vrh, moram da vam kažem da ne mislim da se to radi na nekom visokom nivou. Naprotiv. Iza toga mogu da stoje niži operativci koji smatraju da nije loše u nekoj zemlji imati i alternativu. I to je u redu. Nemam ništa protiv da pokušaju. Bunim se protiv neistina koje se o meni u posljednje vrijeme plasiraju u medijima.
Na šta mislite? Dugo ste u javnosti doživljavani kao čovek koji sa filozofskim mirom posmatra stvari, koji se gadi „blata materijalnosti“.
- U Crnoj Gori je jako teško biti individualizovan. Ovdje, po pravilu, postoje kolektivni sud i kolektivna reakcija koja pokušava da vas progna iz normalnog društva tako što će vas diskvalifikovati neistinama. Poznato je da sam učestvovao u osnivanju Grada teatra, u dovođenju nekih svjetskih rok zvijezda u Budvu, pokušao da Crnu Goru promovišem preko svjetskog džet-seta, filmskih zvijezda, šeika... Ljudi vas, ni krivog ni dužnog, onda povezuju sa tim i misle – i on je bogat kao ovi sa kojima je. Međutim, ogromna većina Budvana zna šta je istina. Izvinite, ali ako baš hoćete – to su dokazali na nedavno održanim lokalnim izborima, kada je 75 odsto mojih sugrađana glasalo za Demokratsku partiju socijalista.
Jeste li bogat čovek? Ne mislim duhovno, to se podrazumeva.
- Recimo da sam u stanju da se staram o svojim prohtjevima koje držim pod kontrolom.
Da li pod „prohtjevima koje držite pod kontrolom“ podrazumevate i privatni avion, skupocenu jahtu, stanove, impresivan „vozni park“ koji, navodno, imate u posedu?
- Posao kojim se bavim, nažalost, podrazumijeva obavezu da se neprestano bavite demantovanjem neistina koje mediji o vama plasiraju. Naravno, nemam privatni avion, nemam jahtu, nemam „impresivan vozni park“... Da li bih volio sve to da imam – bih, naravno. Rekao sam vam da sam, zajedno sa premijerom Đukanovićem, nakon sticanja državne nezavisnosti, izašao iz državne politike i počeo da se bavim biznisom...
Iz te politike ste otišli svojom voljom ili je ta odluka bila iznuđena?
- Svojom voljom. Inače, ne podnosim kada me pritiskaju.
Zašto ste se ipak vratili? Spekuliše se da ste, slično kao i premijer Đukanović, to učinili zbog imuniteta: premijer zbog suđenja u Italiji, vi zbog afere Satelit.
- Nema govora! Tzv. afera Satelit je iskonstruisana. Bio sam na čelu državne zajednice i jedan od zajedničkih ciljeva država članica su bile brže evroatlantske integracije, reforma vojske, modernizacija, podizanje nivoa kontrole granica, ulazak u sistem i program koji koriste najrazvijenije zemlje... O tome smo razgovarali otvoreno i ozbiljno na svim nivoima uključujući Vrhovni savjet odbrane. Tadašnji ministar odbrane državne zajednice, Prvoslav Davinić, imao je ovlašćenje da razgovara sa izraelskom firmom, veoma poznatom u Srbiji. Nažalost, to nikada nije dovedeno do kraja, osim što je gospodin Davinić potpisao draft koji izražava njegovu saglasnost da se može dalje ići sa tim. Izvan svake sumnje je da smo gospodin Davinić i ja, članovi Vrhovnog savjeta odbrane i članovi Savjeta ministara, mogli imati bilo kakvu korist od kupovine satelita. Korist su mogle imati jedino Crna Gora i Srbija.
Zašto ste se, dakle, vratili u politiku?
- U državnu politiku sam se vratio zbog samopostavljenog moralnog imperativa, koji glasi: ono što tražiš od drugoga, tj. od premijera Đukanovića, ne možeš da ne tražiš i od sebe. Kada je Đukanović rekao da bih mogao biti koristan u toj vladi, više nisam imao mogućnosti da ga odbijem. Osim toga, u situacijama velikih kriza – a jasno je da je ovo takva situacija – prirodno je da svi ljudi koji se nalaze u vrhu političke partije preuzmu odgovornost za stanje u državi.
Ali, nakon izbora u martu 2009, premijer Đukanović je više puta ponovio da neće menjati tim; posle toga ste u nekoliko intervjua rekli da biste rado podelili odgovornost sa njim, što je moglo da izgleda kao da se samokandidujete za mesto vicepremijera.
- Prvo, nisam tražio mjesto vicepremijera, jer takvo mjesto ne postoji. Drugo, da sam se samokandidovao, to bi značilo da to mjesto nisam zaslužio. Treće, dobijeno mjesto potpredsjednika vlade bi takođe značilo da imam moć da protiv volje nekoga ko odlučuje, a to je premijer Đukanović, mogu da nametnem svoju volju. Četvrto, izgledalo bi da imam veću moć od predsjednika svoje partije, predsjednika vlade i svog prijatelja, Mila Đukanovića, što nije istina. Ako bi ta teza bila tačna, to bi značilo da se, s obzirom na poziciju koju imam u partiji, gospodin Đukanović boji mog uticaja. Ni to nije tačno. DPS izuzetno skladno funkcioniše kao tim i čitava ta teza o samokandidovanju nastavak je priče o navodnom dugogodišnjem rivalstvu ili pritajenoj netrpeljivosti između premijera i mene.
Što, naravno, nije tačno?
- Naravno. Mislim da to proizlazi upravo iz slabosti naših protivnika: kada nemate dovoljno snage u sebi, onda izmišljate konflikte unutar suprotnog tabora. Moj odnos sa premijerom Đukanovićem je duže od decenije intrigantan upravo zbog toga što počiva na bliskosti razlika.
Koje su ključne razlike između Đukanovića i vas?
- Đukanović je tip vođe, lidera jake ekspresije koja dovodi do toga da imate jednako strastvene sljedbenike, kao i oponente kojih je, naravno, mnogo manje. To je slika koja funkcioniše u javnosti i koja nije baš tačna. Istina je da je Đukanović čovjek koji umije da sasluša sagovornika, da prizna kada nije u pravu, pragmatičan je i odgovoran. S druge strane, u javnosti sam predstavljen kao čovjek za analize, pripremu planova, vještinu održavanja na vlasti koja se u javnom diskursu vezuju za moje navodne latinsko–mletačke korijene.
Javnost vas pogrešno percipira kao lukavog čoveka?
- Da, tačno to. Pripisuje mi se lukavost uma, koju, navodno, koristim za zajedničku stvar. I, reći ću vam: po istraživanjima sprovedenim nakon formiranja vlade, DPS nikada nije bolje stajao. Naime, imamo oko 53 odsto podrške, bez SDP-a i ostalih koalicionih partnera.
U čemu je zaista tajna dugovečnosti vaše partije? Ubedljivo ste najdugovečnija vlast u regionu.
- Tačno je da demokratija podrazumijeva smjenjivost vlasti, ali bilo je dosta vlada u Evropi koje su bile dugovječne – počev od one Helmuta Kola do Margaret Tačer ili Tonija Blera. U tom smislu, Crna Gora nije izuzetak.
Gospodine Maroviću, niko od primera koji ste naveli nije doživeo transformaciju kao vaša partija: od tvrdih „miloševićevaca“ sa izraženom nacionalističkom retorikom, do njegovih najvećih protivnika; od jurišnika na Dubrovnik i zagovornika „konačnog obračuna sa Hrvatima“, do priče o„multietničkom skladu“ i „dobrosusedskim odnosima“.
- Da li je loše biti bolji, čak da je i tačno to što govorite?!
Šta nije istina?! Setite se šta ste svi zajedno govorili, pisali, setite se „Rata za mir“... Na kraju, radilo se o crnogorskim dobrovoljcima.
- To je bila JNA. Živjeli smo u Jugoslaviji i pitanje je da li je bilo legitimno napadati vojnike JNA koji su bili na teritoriji svoje zemlje, Jugoslavije. Neko ko je godinama učen da je Jugoslavija njegova jedina zemlja... Možda je to bila moja greška ili greška svih nas...
U demokratskim zemljama, gospodine Maroviću, zbog takvih se „grešaka“ gubi vlast.
- Vjerujem da biste vi to možda i željeli, ali o tome odlučuju građani. Nema idealnih vlasti, ali mi smo mogli uvijek izaći i reći da je u Crnoj Gori sačuvan mir dok su drugi ratovali, da je Crna Gora bila otvorena za sve koji su bježali od ratova, da je bila primjer multietničke tolerancije. Crna Gora je postala nezavisna, na vratima je Evropske unije, NATO-a... Ako vam je zaista stalo do Crne Gore, da li biste zbog svega toga smijenili aktuelnu vlast?! Upravo zbog svoga navedenog naša većina ima snažnu i demokratsku podršku. Tu leži jedna od naših prednosti i „tajna“ dugovječnosti DPS-a.
(razgovor vodila Tamara Nikčević) |
.jpg)
